Nije ni prvi, a vjerojatno ni zadnji. Bahata vožnja 20-godišnjeg Marina Kameničkog oduzela je dva ljudska života, treći sudionik nesreće bori se za život u bolnici, a glavni krivac - Kamenički - je tek lakše ozlijeđen. I čeka ga suđenje, pa ako je pravde, trebao bi dobiti vjerojatno višegodišnju zatvorsku kaznu. 

Osim, ako ne dobije spretnog odvjetnika koji će pronaći niz olakotnih okolnosti.

Mladac, koji je prije dvije godine dobio vozačku dozvolu, vozio je 850.000 kuna vrijedan Mercedes C63 AMG - s 510 konjskih snaga, koji do stotke stigne za 3,9 sekundi - skoro kao Formula 1. Ovakav automobil teško da je zaradio vlastitim poštenim radom i trudom. Dobio ga je od roditelja koji su sigurno znali za njegovu sklonost brzoj vožnji jer je isti taj Kamenički prije manje od godinu dana sjedio u uredu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao pokretač manifestacije 'Kec na desetku'. Kako je rekao, cilj je bio okupiti sve ljubitelje brzih i sportskih automobila te ih ujediniti i senzibilizirati mlade vozače o savjesnom ponašanju u prometu, te brzoj ali sigurnoj vožnji. Kakvog li licemjerja!! 

No, u posljednjih petnaestak godina ovakvih je primjera bilo na desetke. 

Još 2002. godine tada 17-godišnji Ivan Primorac vozio je BMW ZX3 road star cabriolet od 300 KS. Na pješačkom prijelazu na križanju Ulice Stjepana Ivičevića i Franjevačkog puta, u naletu velikom brzinom usmrtio je dvije 16-godišnje djevojčice - Katu Erceg i Anu Andrijašević. Izgubio je nadzor nad vozilom. Nije imao ni vozačku dozvolu. Mladić se inače školuje u inozemstvu, a prije tragične nesreće već je pet puta bio sankcioniran zbog vožnje bez vozačke dozvole. Makarani su pričali da je skupocjenu jurilicu dobio od oca na dar. A otac je Marijan Primorac, bogati Hercegovac čije se bogatstvo procjenjivalo na 50-60 milijuna eura. Za dvostruko ubojstvo dobio je tek 2,5 godina zatvora, a sud mu je još i umanjio kaznu jer - kako su obrazložili - "potječe iz obitelji društveno prihvatljivog položaja, koja je prema njemu iskazala osobitu brigu i omogućila mu uspješno studiranje u inozemstvu". 

Njegove vršnjakinje nisu imale tu sreću. Nisu zbog njega uspjele čak ni dovršiti srednju školu u Makarskoj.

Godine 2010. hrvatska javnost bila je užasnuta prizorima s autoputa Zagreb-Rijeka. Skupocjeni Ferrari pretvorio se u bukteću olupinu u kojoj je izgorjela Ivana Obad, tada 20-godišnja studentica iz Dubrovnika. U skupocjeni automobil sjela je s vozačem utrka, tada 26-godišnjim Marinom Čolakom i uputili su se prema autodromu Grobnik.

Osim njih, u još nekoliko vozila pridružili su im se i Čolakov kolega, osam godina stariji vozač utrka Dalibor Opačak u Nissanu. Naravno - krenula je utrka autoputom. Tijekom suđenja, nekoć prijatelji, naglo su počeli prebacivati krivnju jedan na drugoga. Istraga je utvrdila da su obojica vozili više od 200 km/h, da su se naizmjence preticali i da je do nesreće došlo nakon što je Čolak u Ferrariju pretekao Opačka i naglo skrenuo iz lijevog u desni trak, pa je došlo do sudara zbog kojeg je Ferrari završio preko zaštitne ograde na livadi. Ivana Obad ostala je zarobljena u plamtećem automobilu.  

Čolak je nakon toga čak dao i veliki intervju u kojem je rekao:

"Ne poričem da smo prosječno vozili 200 km/h. Uvijek na autocesti jurim, pazim da me policija ne uhvati..." Naravno, u cijelom razgovoru nije vidio nikakvu vlastitu krivnju. Najvažnije mu je bilo da krivicu i odgovornost za smrt njegove prijateljice prebaci na Opačka za kojeg je čak izgovorio da je udario u njegov auto iz ljubomore. Također, Čolak je izgovorio još jednu, običnim ljudima neshvatljivu glupost - da se nije taj dan imao namjeru utrkivati jer nije sjeo u tunirani BMW s kojim inače vozi utrke, nego u Ferrari. 

Sudac Đaković je pri izricanju presude rekao da ni jedan, ni drugi nisu imali olakotnih okolnosti i da nisu pokazali nikakvo sažaljenje, te da su trebali znati kakve posljedice mogu biti nakon takve vožnje. Odrezao im je tri godine zatvora. Budući da je to bilo 2015. godine, obojica su danas već odavno slobodni ljudi.

Dvije godine ranije saznalo se i da sin bivšeg guvernera Narodne banke Hrvatske, Željka Rohatinskog voli brzinu. Vedran Rohatinski vozio je motocikl Ducati 848, Avenijom Gojka Šuška u zagrebačkoj Dubravi, a s njim je bila Marija M. (22). Na raskrižju s Oporovečkom ulicom skretao je ulijevo, a da prije nije provjerio nailazi li drugo vozilo. Na motor Rohatinskog, koji nema vozačku dozvolu za motocikl, naletio je Renault Megane, koji je vozio Tomislav D. (28).

Povijest smrti Oni su ubojice s hrvatskih cesta, a danas su na slobodi

Od siline udarca automobil je Vedrana i Mariju odbacio na rubni kamen, a zatim su pali na cestu. Vedran se teško ozlijedio, dok je Marija, koja nije nosila kacigu, zadobila lakše ozljede. Oboje su prevezli u KBC Zagreb. Inače, Vedran Rohatinski je šest godina ranije također stradao na motoru u prometnoj nesreći u Rijeci, a neko je vrijeme bio i u komi. Rohatinski junior imao je ispad i u Njivicama kad nije platio parking od tri kune, pa mu je kontrolor htio napisati kaznu, pa je Vedran prijetio ocem.

I danas svi pamte slučaj tada 22-godišnjeg Hrvoja Žužića, sina vlasnika centra Solidum Željka Žužića. S 2,15 promila alkohola jurio je 2007. godine  u pet ujutro Velikom Goricom vozeći BMW brzinom 111 km/h. U krvi je imao 2,15 promila alkohola. Skrivio je nesreću tako da je udario u Opel Corsu koju je vozila 19-godišnja Ružica Pavić.

Uz nju je sjedio i njezin dečko Hrvoje Matijašić. Ružica je na mjestu preminula, a Hrvoje je prošao s teškim tjelesnim povredama. Žužić je zbog nesreće osuđen na pet godina zatvora, a s izdržavanja kazne pušten je nakon nešto više od tri godine. Prije no što je usmrtio Ružicu i masakrirao Hrvoja, Žužić je nakupio 19 prometnih prekršaja. Kaznu je služio u Lipovici - kaznionici poluotvorenog tipa, a ranije je pušten čak i iz tavih lagodnih uvjeta, jer su psihijatri zaključili da zatvor jako loše utječe na njegovu psihu.

Prije dvije godine u Vodicama je skrivio prometnu nesreću 26-godišnji Antonio Perica u kojoj je jedna osoba dobila teške i za život opasne ozljede. Prema policijskoj evidenciji, Perica je višestruki recidivist i na snazi mu je bila mjera zabrane upravljanja vozilom B-kategorije. No, prema našim zakonima, to ne obuhvaća vozila ostalih kategorija, pa je Perica to i iskoristio. Na državnoj cesti Šibenik-Benkovac, kraj mjesta Pristeg vozeći Ford kamionet, zbog neprilagođene brzine udario je u stražnji dio Golfa i zbog velike brzine, kotačima se popeo na taj auto, te ga doslovno zdrobio. Nastradao je 47-godišnji vozač golfa koji je prošao s višestrukim prijelomima, a u zadarskoj bolnici završio je u induciranoj komi.

Sad imaju sve Hrvatski tajkuni: Nekad su živjeli u straćarama

Antonio Perica inače je sin poznatog vodičkog građevinskog poduzetnika Ante Perice. Perica mlađi, samo tri mjeseca prije no što je nedužnog čovjeka poslao u bolnicu da se bori za život, vozio je Porsche. Policijski nadzorni sustav snimio ga je u prebrzoj vožnji iako je već imao zabranu upravljanja osobnim automobilom. Stoga je počeo bježati policiji, a onda je čak zaustavio automobili i pobjegao, ali je brzo uhićen. U kamere HTV-a izjavio je da se opametio i da više ne vozi brzo. Do prve sljedeće prilike... Jer njegov otac, vlasnik 'Minigradnje' iz Vodica čak je stao u obranu svog sina i rekao: 

"Svi njegovi prekršaji u prometu se preuveličavaju u javnosti. On do ovog sudara kod Pristega nije skrivio nijednu prometnu nesreću, a već duže vrijeme nije sklon brzoj vožnji. Eto, kad je udario u Golfa vozio je 90 kilometara, a dozvoljena brzina bila je 80 kilometara." 

Ovaj skraćeni pregled bahatih sinova hrvatskih bogataša, u čijim rukama automobil postaje oružje, najbolje je završiti riječima roditelja dvije pokojne djevojčice iz Makarske. 

"Izgleda da su sve žrtve ovakvih prometnih nesreća osuđene dvaput. Prvi put kada izgube člana obitelji, a drugi put kada ih dočeka potkupljiva država. Uvijek kažemo, ne ponovilo se, ali se na žalost ponavlja."

Kad se pogleda pregled zatvorskih kazni, vidi se da su one iznimno blage. Ljudski život kojeg oduzmu ovakvi drski i bezobzirni ubojice iz nehata, našem pravosuđu ne vrijedi više od tek pokoju godinu zatvora, obično u ustanovama poluotvorenog tipa.