Wilson Alwyn Bentley, farmer iz Jericha u saveznoj državi Vermont, bio je u kraju poznat kao Snowflake Bentley. Nastanjen blizu granice s Kanadom, na krajnjem sjeveru zapadnoga dijela Sjedinjenih Američkih Država, tamo gdje za većeg dijela godine propadiva snijeg, i gdje je veći dio čovjekovih težnji i aktivnosti usmjeren protiv zime. On se, međutim, protivno svojima, radovao hladnoći. Bolje rečeno, radovao se vlažnim ciklonama koje bi mogle naići s Atlantika i donijeti snijeg. Premda je često padao - svi drugi bi rekli: uvijek je padao! - on mu se radovao kao čudu. Za Snježnu Pahuljicu Bentleyja snijeg je bio čudo. Čudo se obično povezuje s nečim što se rijetko zbiva, i malobrojni su oni koji čudo prepoznaju u nečemu svakodnevnom. Kroz povijest oni ili su sveci, ili su pjesnici.

Wilson Alwyn Bentley rodio se u doba nakon svetaca, 9. veljače 1865. Živjet će do 23. prosinca 1931, kada umire od upale pluća. Kažu da je umro od upale pluća, koju je pokupio jer je išao naokolo po farmi dok je padao snijeg. Može biti da je to dio komemorativne legende, koja se spontano javlja po svakoj smrti, i u koju su, kao na ikonografskim prikazima svetaca, upisani ključni elementi životopisa. Životi svetaca i pjesnika svedeni su na ono bitno. Tako je Bentleyjev život sveden na obožavanje snježnih pahuljica. Iako je još uvijek bilo rano doba fotografske tehnike, uspio je nabaviti kameru, a uz kameru i mikroskop. I onda je dugo nastojao spojiti te dvije sprave, da bi nekako fotografirao snježnu pahuljicu. Posao za koji bi sto i šezdeset godina kasnije bio dovoljan bolji i-Phone u njegovo je vrijeme bio djelo mašte. Ona je prednjačila ispred fotografske kamere i mikroskopa, tako da je dugo morao smišljati i eksperimentirati kako da fotografira snježnu pahuljicu. Jednoga dana, u toj dalekoj budućnosti u kojoj će nas zadesiti da živimo, mašta će ostajati daleko iza sprava koje će čovjeku biti na raspolaganju, tako da nikome više neće na um padati da fotografira snježnu pahuljicu. Vladat će uvjerenje da su sve priče već ispričane i da je svako čudo već viđeno.

Bentleyju je dvadeset, kada mu 15. siječnja 1885. uspijeva da fotografira prvu svoju pahuljicu. Nakon toga je, do kraja života, snimio oko 5000 uspjelih mikrografija. Nazivao ih je: "tiny miracles of beauty". Ali mu nije bilo dovoljno da svaku od njih samo vidi pod mikroskopom, i da je pokuša zadržati u svom sjećanju. Ono što je htio bilo je protivno logici snijega. Pokušavao je iznevjeriti sudbinu snježne pahuljice, i to mu je uspjelo 5000 puta. Malo prije iznenadne smrti Snowflake Bentleyja njujorški izdavač McGraw Hill objavljuje njegovu fotomonografiju "Snow crystals", čije bi originalno izdanje svakako vrijedilo nabaviti, jer nije ni skupo. U njoj je reproduciran dio Bentleyjevih mikrografija. Slike pahuljica kojih odavno nema.

Zamišljam kako je, u kakvim uvjetima i na kakvoj temperaturi fotografirao. Temperatura njegove kože ubijala je pahuljice. Bentleyjev život bio je njihova smrt. Doista, morao se pretvoriti u Snowflake Bentleyja da bi ih slikao.

On nije znao da je u središtu svakog monokristala zrno prašine. Nije znao da je svaka snježna pahuljica barem po jedna memorijska kartica. Ali ono što je Wilson Alwyn Bentley, farmer, meteorolog i umjetnik iz Vermonta, prvi zapazio jest da je svaka pahuljica različita. Moguće ih je sve razvrstati i klasificirati po oblicima i strukturi kristala, ali ne postoje dvije iste snježne pahuljice. Je li to zbilja moguće? Ako je tako, onda su pahuljice bliske ljudima koji ih gledaju. Ne postoje dva ista čovjeka, ne postoji dvoje istih ljudi. Razlika je u tome što su pahuljice nežive, a ljudi su živi. Ali ako je svaka pahuljica doista različita, kako možemo biti tako sigurni da je neživa? Općenito, na čemu se zasniva to naše tako čvrsto uvjerenje o onom što je živo, nasuprot svega drugog što je neživo? Sve živo pokazuje nekakvu samovoljnu aktivnost, koja se često protivi gravitaciji. Živo se nadmudruje s drugim živim. Ali zar se pahuljice međusobno ne nadmudruju svojim raznolikim oblicima? Oblici kristala uvjetovani su prilikama u kojima su nastali, kao što su naša svijest i osjećaji uvjetovani prilikama u kojima smo živjeli i odrastali. Fizičar po obliku kristala unutar snježne pahuljice umije pogoditi iz kakvog je oblaka pala. Po jeziku našem i kulturi moguće je strancu reći iz koje zemlje dolazimo…

Godinu dana po smrti Snowflake Bentleyja, na otoku Hokaidu svoja istraživanja započeo je Ukićiro Nakaja. Obrazovanjem fizičar, glaciolog - stručnjak za led i ledenjake - rođen kao i Bentley u vrlo hladnom kraju. Otac je htio da mu sin postane keramičar, pa ga je još kao osnovca poslao da živi s keramičarem i tako uči zanat. Sin mu se odužio tako što je 1924. svoj nastupni znanstveni rad na Tokijskom sveučilištu posvetio tradicijskom japanskom Kutani porculanu. Diplomirao je teorijsku fiziku, i odmah se počeo baviti ledom.

Kao i Bentley mnogo je fotografirao, ali ga se nije toliko ticala ljepota snježnih kristala. Slikao je sve pojave i manifestacije leda, i uporno, marom rođenog znanstvenika, stvarao klasifikacije. Tako je stigao i do pokušaja, posve predvidivog i očekivanog, stvaranja snijega u laboratorijskim uvjetima. Udesio je sve potrebne preduvjete, savršene vlažnost, tlak i temperaturu, ali umjesto da nastane snježna pahuljica, ledeni kristali nanizali su se u formu nalik gusjenici, oko niti unutar dvoslojne staklene cijevi u kojoj je pokušavao provesti svoj eksperiment. U svemu zbunjujuće je bilo to što se činilo da je snijeg znanstveno nemoguć. Dogodi se tako u znanosti i u ljudskom životu, u povijesti civilizacije, u jeziku koji govorimo i u književnosti da postoji ono što je nemoguće. To je trenutak u kojem će se dogma sukobiti s umjetnošću. U umjetnosti, naime, postoji i ono što je nemoguće. U umjetnosti pada snijeg. Pada i u životu, ali zasad se to drukčije ne može objasniti, nego umjetnošću. Ili dogmom: voljom Božjom.

Nakaja nije vidio izlaz iz ove situacije, ali nije pristajao na dogmu, sve dok se jednoga dana u laboratoriju niotkuda nije stvorila snježna pahuljica navrh dlačice od zečja krzna, na jednom kaputu. Premda u tome postoji nedvosmislena fizikalna logika - kasnije će je moći objasniti svaki ponešto darovitiji srednjoškolac - u tome da je za snježnu pahuljicu nužno barem jedno zrnce prašine, jednostavna čestica jučerašnjega svijeta, bit je, zrnce je umjetnosti.

Premda nije tragao za ljepotom snježnih kristala, Ukićiro Nakaja bio je umjetnik. Od nekog se vremena bavio sumi-e slikarstvom. To je tradicionalno japansko slikarstvo, pomoću crne tinte. Sumi znači: crna tinta. E znači: umjetnost. Sumi-e ima svoje čvrste konvencije: nema prethodnih priprema, slika se crnom tintom u svim njezinim u vodi razrijeđenim nijansama, spontano, bez ikakvih sporednih detalja, tako da slika bude živa. Nema dodataka i uljepšavanja, radi se kistom, na listu bijelog papira. Sumi-e slikanje u Japan su donijeli zen redovnici, i ova je slika poput zen koana. Bavi se samom suštinom, na način na koji je čovjeku dato da do suštine dolazi.

Snijeg koji iznenada počinje padati po nejednakim pravokutnim plohama asfalta na strmini Sepetarevca jedna je sumi-e slika. Ako je asfalt suh, ako mu nije prethodila kiša, kao što to već zna biti, jer snijeg u ovim krajevima često započinje kišom, koja prelazi u susnježicu pa u snijeg. Taj prizor usporavanja vremena, jer kišne kapi su teške, privlači ih gravitacija, susnježica je lakša, a pahuljice, bogate i paperjaste, načinjene od desetina kristala, lakše su i od pepela, pa se učini da vrijeme najednom stoji. Ali to nije snježni sumi-e. Jer on se zbiva rijetko, gledao sam ga možda samo nekoliko puta u životu, obično kasno noću ili pred jutro, kada je niotkuda najednom, s visina zaklonjenih mrakom, pod svjetlima bijele ulične svjetiljke na raskrižju s Abdićevom ulicom, po suhom asfaltu zapadao snijeg.

Hoće li i ove godine? Ili će se dogoditi nešto čega nikad ranije nije bilo? Jer ako 9. februara 1984. ne bude snijega i ako bez snijega otpočnu dani Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, bit će nešto čega nije bilo. I samim tim što toga nije bilo, nije zamislivo ni šta bi, umjesto toga, onda moglo biti.