Filmska produkcija u Srbiji prošlih je godina doživjela veliki uzlet. Tako je samo prošle godine snimljeno više od pedeset televizijskih serija, čime se mogu pohvaliti jedino globalne televizijske platforme poput Netflixa i HBO-a. Veći dio te produkcije odvija se pod patronatom režima Aleksandra Vučića, uz izdašnu financijsku potporu Telekoma Srbije, koji je u državnom vlasništvu. To je samo djelić medijskog prostora u kojem Telekom Srbije djeluje. Prije pola godine je tako Arena sport, televizijska kuća u vlasništvu Telekoma Srbije, poput pijanog milijunaša pokupovala prikazivačka prava za sve atraktivnije sportske događaje u svijetu, uključujući nogometnu Ligu prvaka i englesku Premier ligu, plativši za to višestruko viši iznos od uobičajenog. Marko Milosavljević, profesor s ljubljanskog Fakulteta društvenih nauka, ovaj fenomen pojašnjava Vučićevim ambicijama da na ovaj način proširi svoj utjecaj u regiji. “Sportske programe oni vide kao oruđe za širenje svog utjecaja, koji kasnije ne bi bio samo sportski, na susjedne države”, tvrdi Milosavljević. On je Vučićevu strategiju usporedio s onom Viktora Orbana: “Orban, također, kupovinom medija, gradnjom stadiona, osnivanjem fudbalskih akademija u susjednim državama, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji... želi proširiti svoj utjecaj”.

Bez obzira na to ima li cijela ta priča o renesansi srpske filmske industrije političku pozadinu i bez obzira na to je li vezana uz bolesne ambicije jednog džepnog diktatora, kakav je Aleksandar Vučić, ovako nešto treba pozdraviti, pogotovo zbog toga što sve te serije koje nastaju, barem one koje sam ja pogledao, nisu ciljani propagandni pamfleti, nego autentični autorski uradci o čijoj kvaliteti se može raspravljati bez da ih unaprijed otpišemo kao jeftinu propagandu. Nedavno se, tako, pojavila i jedna iznimno zanimljiva i neobična serija, “Blok27”, koja nije zanimljiva zbog svoje kvalitete jer se radi o poprilično nemuštom i blijedom uratku. Radnja serije vrti se oko troje tinejdžera, Milice, Bogdana i Darka, koji kreću u potragu za Miličinim bratom blizancem Rastkom, koji je jedne noći nakon treninga netragom nestao. Od lokalnog čudaka, koji se odmah nakon toga ubio skokom s krova zgrade, Milica saznaje da je Rastko najvjerojatnije završio u misterioznom Bloku 27, iako taj blok u stvarnosti ne postoji, nego se povezuje s natprirodnim misterijem od prije pedesetak godina, iz vremena izgradnje Novoga Beograda. Autentični lokaliteti, zapušteni prolazi, stubišta, derutni stanovi, zarasla igrališta, atomska skloništa, važan su dio fascinantne scenografije u kojoj gotovo da nije bilo potrebe intervenirati. Ta realistična scenografija daje snažan privid postapokaliptičnog prostora. Serija je snimljena u Novom Beogradu, u jednom od onih socijalističkih betonskih kvartova koji su nicali svuda po bivšoj državi šezdesetih i sedamdesetih godina, i na neki način govori i o njima, što je u filmskom pogledu jako zahvalno. Iako je donekle, i to poprilično nemaštovito, serija pomaknuta od stvarnosti, scenografija je ta koja taj dojam bitno pojačava, u dobroj mjeri kompenzirajući scenarističke nedostatke. Scenografija je, dakle, jedino što u ovoj seriji savršeno funkcionira, te se zbog toga, iako joj to nije bila primarna namjera, pretvara u priču o bivšoj državi, jer je upravo preko tih stambenih blokova moguće ispričati autentičnu priču o jednom svijetu kojega više nema, a kojega možemo “upoznati” i na ovaj način, preko njegovih “fosilnih ostataka”, tih stambenih blokova koji se raspadaju, a koji su nekad bili simbol napretka i jedno od najvećih dostignuća socijalizma. Vrijeme radnje serije nije precizno definirano, osim nekih pomodnih replika karakterističnih za neke srpske filmove poput “Južnog vetra”. Ili neke neodređene ikonografije, u školi na primjer, gdje po zidovima vise ikone, a na jednome mjestu, čini mi se, i mutni, zamagljeni portret Nikole Tesle. Redatelji serije, koji su odlično uradili svoj dio posla, stvorivši dojmljiv vizualni svijet, su Momir Milošević i Milica Tomić. Scenarij potpisuje Ivan Knežević.

Postoje sjajni filmovi i serije koji svoj suspens grade oko prostora, poput “Bloka 27”, prikazom pomaknute postapokaliptične stvarnosti u kojoj scenografija igra ključnu ulogu. Moja dva favorita u tom smislu su kultni film Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” i “Calamari Union”, crnohumorna groteska Akija Kaurismakija. Za razliku od srpske serije, ova dva filma su uspjeli taj prostor “oživjeti” i dati mu jednu potpuno novu dimenziju.

Pogotovo to vrijedi za Kaurismakijev film, ako ga usporedimo sa serijom “Blok 27”, jer im je blisko filmsko tretiranje vremena i prostora. Radnja “Calamari Uniona” odvija se većim dijelom noću, u pustom i praznom Helsinkiju, u kojem jedna skupina ljudi, koji svi imaju isto ime, nastoje preći iz jednog gradskog kvarta u drugi i pritom ih određeni broj izgubi život. “Neću zamarati vas, a posebno ne sebe, onim bezbrojnim razlozima koji život u ovom dijelu grada čine sasvim nemogućim. Svima su nam poznati uvjeti u kojima smo morali provesti djetinjstvo i mladost: skučenost, neznanje, glad”, kaže glavni junak filma navodeći razloge apsurdnog bijega.

Najveće novosocijalističko naselje u bivšoj državi je Novi Beograd, čija je izgradnja počela odmah nakon Drugog svjetskog rata, i to “dobrovoljnim radnim akcijama” u kojima su sudjelovale “omladinske radne brigade” s prostora cijele države. O kakvom graditeljskom pothvatu se radi na najbolji način govore podaci o broju radnika koji su bili angažirani u pojedinim razdobljima izgradnje: tako je 1948. godine na novobeogradskim gradilištima sudjelovalo oko 50 tisuća “omladinaca”, a 1950. njih čak 90 tisuća. Ubrzo je počela izgradnja i u nekim drugim gradovima, najprije u Novom Zagrebu, nekih desetak godina kasnije. Možda treći po veličini od tih svojevrsnih socijalističkih mravinjaka, odmah nakon beogradskog i zagrebačkog, bio je onaj sarajevski. Izgrađen je relativno kasno, u sarajevskoj gradskoj četvrti Alipašino Polje, u općini Novi Grad. Stambeno naselje Alipašino Polje izgrađeno je u periodu od 1974. do 1979. godine u tri faze: Faza A, Faza B i Faza C. Obuhvaća površinu od 1,003.000 metara četvornih. U naselju živi oko 27 tisuća stanovnika.

To naselje dobro poznajem jer sam više od pet godina, tijekom studija, prolazio pored njega na putu do fakulteta. Nalazi se s desne strane sarajevske prometne žile kucavice, Bulevara Meše Selimovića, iz pravca južnog ulaza u grad. U Sarajevo sam došao 1982. godine, tri godine nakon završetka izgradnje naselja, i ono je već tad bilo poprilično oronulo i neugledno. Ispred bloka stambenih zgrada, prema prometnici, prostirao se golemi betonski plato s nekim zagonetnim barijerama, koje su bile vjerojatno djelić neke buduće planirane gradnje, a koja je osamdesetih, kad nastupa ekonomska stagnacija u cijeloj državi, obustavljena. Tijekom kiša, zbog neravnog betona, plato se pretvarao u golemo, postapokaliptično jezero, po kojemu su plivali prljavština i otpad. Nakon rata na tom su dijelu niknule bez reda nove betonsko-staklene zgrade, zaklanjajući djelomično socijalističke blokove koji se dižu u pozadini, stvorivši tako jednu grotesknu arhitektonsku cjelinu u kojoj se u savršenom neskladu susreću “prošlost” i “budućnost” grada.

Dvije godine nakon izgradnje, 1981. godine, sarajevski redatelj Vefik Hadžismajlović snimio je film “Dvije polovine srca”, obiteljsku dramu čija se radnja većim dijelom odvija u jednom od novoizgrađenih solitera na Alipašinu Polju. Radi se o blijedom i nedojmljivom filmu, bez obzira na sjajnu glumačku ekipu koja je u njemu sudjelovala, poput Fabijana Šovagovića, Ljubiše Samardžića, Zijaha Sokolovića, Mirjane Karanović, i bogom danu scenografiju u kojoj se moglo snimati bez ikakvih priprema. Osim primarne namjene tih golemih spavaonica, ta socijalistička betonska utopija pokazala se i kao idealna scenografija za postapokaliptični svijet budućnosti. Ako ni po čemu drugom, seriju “Blok 27” treba pamtiti po ovom.