Prvoga listopada 1968. godine, na odlagalištu otpada pokraj Élancourta, zapadno od Pariza, pronađeno je tijelo nepoznatog muškarca. Bilo je umotano u plastičnu navlaku, vezano i odbačeno među smeće. Glava mu je bila teško ozlijeđena. Policajci su isprva pomislili da je riječ o još jednom obračunu među ljudima s društvenog dna, o smrti koja vjerojatno neće privući osobitu pozornost javnosti. No dva detalja nisu se uklapala u takvu pretpostavku. Mrtvac je imao uredno njegovane nokte, a njegova odjeća bila je skupa, proizvedena u Engleskoj. Nije izgledao poput beskućnika za kakvog su ga isprva smatrali. Obdukcija je obavljena, tijelo je identificirano otiscima prstiju, a zatim je uslijedilo otkriće koje će pokrenuti jedan od najvećih skandala poslijeratne Francuske. Mrtvac je bio Stevan Marković, 31-godišnji Jugoslaven, nekadašnji tjelohranitelj, prijatelj i povremeni filmski dvojnik Alaina Delona, čovjeka kojega su mediji nazivali najljepšim muškarcem na svijetu. Njegova posljednja prijavljena adresa bila je u pariškom Osmom arondismanu, u kući slavnog glumca. Kada su istražitelji Delonu pokazali fotografije pronađenog tijela, glumac je prepoznao Markovića. Prepoznao je i odjeću koju je nosio. Bila je njegova.

Tako počinje priča koja je gotovo šest desetljeća ostala jedna od velikih francuskih misterija. Ubojstvo mladića iz Jugoslavije pokrenulo je istragu koja će povezati svjetsku filmsku zvijezdu, korzikanskog gangstera, suprugu budućeg predsjednika Francuske, političke operativce i obavještajce iz vremena Hladnog rata. A što je najvažnije, unatoč godinama istraga, saslušanjima i tisućama stranica dokumentacije, nitko nikada nije pravomoćno osuđen za Markovićevo ubojstvo.

Povod za ponovno otvaranje ove priče jest nova knjiga britanskog pisca Edwarda Chisholma, Murder in Paris ’68: A True Story of Death and Glamour, koja donosi opsežnu rekonstrukciju odnosa Markovića i Delona te afere koja je iz kaznene istrage prerasla u politički skandal. Chisholm je godinama istraživao francuske policijske i obavještajne dokumente, sudske iskaze, izvješća o praćenju, novinske arhive i svjedočanstva ljudi povezanih sa slučajem. Knjiga, o kojoj su posljednjih tjedana pisali Foreign Policy i ostali mediji, ne donosi sudski dokaz o identitetu ubojice, ali otkriva složenost odnosa dvojice muškaraca i tamnu pozadinu svijeta u kojem su živjeli.

Stevan Marković stigao je u Francusku 1958. godine. Bio je mladi imigrant iz socijalističke Jugoslavije, bez novca, društvenih veza i sigurnog položaja u zemlji u koju je došao tražeći bolji život. Imao je ambicije koje su bile znatno veće od njegovih mogućnosti. Želio je novac, status i pristup svijetu u kojem se kreću bogati i slavni. No njegov život u Francuskoj nije počeo glamurozno. Kretao se na rubu zakona, preživljavao od povremenih poslova i sitnog kriminala, a sredinom šezdesetih završio je i u zatvoru. Put prema Delonu otvorio mu je drugi Jugoslaven, njegov prijatelj Miloš Milošević, mladić koji je već uspio postati dio glumčeva društva. Prema rekonstrukciji koju donosi Chisholm, Milošević se s Delonom povezao nakon što je glumac snimao u Beogradu. Navodno je organizirao lažni napad na glumca, a zatim se pojavio kao njegov spasitelj. Je li se sve doista odigralo upravo tako, teško je sa sigurnošću utvrditi, ali priča pokazuje kakva je legenda pratila Miloševićev ulazak u Delonov život. Delon se u to vrijeme već pretvorio u međunarodnu filmsku zvijezdu. Nakon filmova U zenitu sunca (Plein Soleil) i Rocco i njegova braća bio je jedna od najprepoznatljivijih figura europske kinematografije. Njegova ljepota, hladan pogled i sposobnost da jednako uvjerljivo glumi zavodnike i kriminalce stvarali su oko njega gotovo mitsku auru. No njegov privatni život bio je daleko od uglađene slike koju su promovirali filmski studiji. Glumac je održavao veze s ljudima iz francuskog kriminalnog podzemlja. Takva prijateljstva nisu bila potpuno neobična u poslijeratnom Parizu, gdje su se granice između filmskih zvijezda, noćnog života, gangstera i političkih moćnika često zamagljivale. Milošević je postao blizak Delonovu krugu, a zatim je nagovorio glumca da pomogne i njegovu prijatelju Markoviću. Stevan je tako iz svijeta sitnog kriminala gotovo preko noći ušao u kuću jednoga od najpoznatijih ljudi Europe.

Misteriozna smrt Miloševića u Hollywoodu

Godine 1966. Miloš Milošević boravio je u Hollywoodu, gdje je pokušavao izgraditi karijeru i nastaviti život među filmskim zvijezdama. Njegovo tijelo pronađeno je u kući povezanoj s američkim glumcem Mickeyjem Rooneyjem. Ondje je bila i mrtva Rooneyjeva supruga Barbara Ann Thomason, od koje se glumac bio razdvojio. Američka policija slučaj je povezala s mogućim ubojstvom i samoubojstvom, no okolnosti su godinama izazivale sumnje i različita tumačenja. Ta je smrt Markovića dovela još bliže Delonu. Nakon što je Milošević nestao iz glumčeva života, Stevan je zauzeo njegovo mjesto. Vozio je automobile, obavljao privatne poslove, pratio glumca i njegovu suprugu Nathalie na društvenim događajima, pomagao oko djeteta i povremeno radio kao njegov dvojnik na filmskim setovima.

U novoj knjizi Chisholm opisuje koliko je Markovićev status bio neobičan. Nije bio samo zaposlenik, ali ni ravnopravan prijatelj. Nije imao jasno određenu plaću ni položaj, iako je živio neposredno uz slavni par. Pojavljivao se uz Delonove na zabavama i filmskim premijerama, vozio Nathalien Alfa Romeo i šetao njihovo dijete pariškim parkom Monceau. Izvana je sve moglo izgledati kao ostvarenje sna mladog imigranta. Živio je među slavnim ljudima, putovao u Saint-Tropez i boravio u kući filmske zvijezde. Ponekad su ga Delonovi tretirali gotovo kao člana obitelji. U drugim situacijama jasno su mu davali do znanja da je tek netko tko im služi. Markovića je osobito frustriralo to što Delon nije želio potpisati dokumente koji bi mu pomogli riješiti boravišni status u Francuskoj. Upravo je taj status davao glumcu dodatnu moć nad njim. Marković je istodobno uživao u blizini bogatstva i osjećao poniženje zbog ovisnosti o čovjeku koji je imao gotovo sve što je on želio.

Ljubavni trokut, poniženja i posljednje upozorenje

Odnos između Delona, njegove supruge Nathalie i Markovića s godinama je postajao sve složeniji. Delonov brak bio je opterećen sukobima, ljubomorom i međusobnim optužbama. Marković je živio toliko blizu supružnika da je imao pristup detaljima njihova privatnog života koji su bili potpuno skriveni javnosti. U kasnijim izvještajima i svjedočanstvima pojavile su se tvrdnje da je Marković bio u ljubavnoj vezi s Nathalie Delon. To je postala jedna od najpoznatijih teorija o mogućem motivu ubojstva. Međutim, nije dokazano da je navodna afera dovela do njegova ubojstva, kao ni da je Delon naredio ili sudjelovao u zločinu.

Postojala je i mogućnost da je Marković pokušavao iskoristiti informacije do kojih je došao tijekom života u glumčevoj kući. U rujnu 1968. počeo je govoriti prijateljima o velikom poslu koji bi mu mogao donijeti znatnu svotu novca. Istodobno je pokazivao znakove zabrinutosti za vlastitu sigurnost. Njegov posljednji poznati trag vodi do 22. rujna 1968., kada je nestao. Prije nestanka napisao je pismo svojem bratu Aleksandru, koji je živio u Beogradu. U njemu je upozorio na ljude koje je smatrao odgovornima ako mu se nešto dogodi. U pismu je imenovao Alaina Delona, njegovu suprugu Nathalie i njihova bliskog poznanika, korzikanskog gangstera Françoisa Marcantonija. Marković je posebno isticao da bi, u slučaju nesreće, trebalo tražiti odgovore od tih ljudi. Bio je to dokument koji će uskoro postati središte policijske istrage. Nekoliko dana nakon što je posljednji put viđen, njegovo je tijelo završilo na odlagalištu otpada. Imao je propucanu glavu.

Korzikanski gangster koji je znao sve Delonove tajne

U središtu istrage ubrzo se našao čovjek čije je ime već bilo poznato francuskoj policiji: François Marcantoni. Bio je Korzikanac, bivši pripadnik francuskog Pokreta otpora i osoba s dubokim vezama u pariškom kriminalnom podzemlju. Pripadao je generaciji ljudi čije su veze s policijom, politikom i kriminalnim miljeom nastale još tijekom Drugog svjetskog rata. U poslijeratnoj Francuskoj takva poznanstva mogla su otvoriti gotovo svaka vrata. Marcantoni je bio blizak Delonu i kretao se među ljudima s kojima je i Marković održavao kontakte. Istražitelji su ga povezivali s posljednjim danima ubijenog Jugoslavena. Jedan od posebno zanimljivih tragova bila je plastična navlaka u kojoj je pronađeno Markovićevo tijelo. Istraga je utvrdila poveznicu između nje i madraca iste marke koji je Marcantoni kupio prije ubojstva. Istražitelji su provjeravali i proturječnosti u njegovim iskazima te alibi za razdoblje Markovićeva nestanka. Marcantoni je uhićen i proveo približno godinu dana u pritvoru pod optužbom za sudioništvo u ubojstvu. Međutim, dokazi nisu bili dovoljni za osudu. Pušten je, a postupak protiv njega naposljetku je obustavljen. Do smrti 2010. je poricao odgovornost.

Nova Chisholmova knjiga ponovno stavlja Marcantonija u središte priče. Pisac smatra da je bio ključna figura u Markovićevoj smrti, ali njegova je ocjena interpretacija raspoloživih dokaza, a ne sudski utvrđena činjenica. U razgovoru za Radio France Internationale (RFI) Chisholm je rekao da osobno smatra Marcantonija odgovornim za ubojstvo, ali priznaje da ne može sa sigurnošću rekonstruirati što se dogodilo i tko je sve eventualno sudjelovao.

Četiri teorije: Ljubomora, ucjena, mafija ili politička zavjera?

Chisholm u knjizi razmatra četiri glavna objašnjenja Markovićeve smrti. Prva teorija polazi od navodne ljubavne veze između Markovića i Nathalie Delon. Prema toj pretpostavci, ubojstvo je moglo biti posljedica ljubomore ili osvete. U njezinim najtežim verzijama Delon se dovodio u vezu s mogućim naručivanjem zločina, a Marcantoni s njegovim izvršenjem.

Druga teorija govori o ucjeni. Marković je, prema toj verziji, raspolagao kompromitirajućim informacijama ili fotografijama iz privatnog života Delonovih te ih je pokušao unovčiti. Njegova smrt mogla je biti posljedica pokušaja da se spriječi objava tih materijala.

Treća teorija manje je glamurozna, ali kriminalistički jednostavnija: Marković je bio povezan s ljudima iz podzemlja, bavio se sumnjivim poslovima i mogao je stradati u obračunu koji nije bio izravno povezan s Delonom.

Četvrta teorija pretvara običnu istragu u politički triler. Prema njoj, Marković je preko Delonovih dospio u najviše krugove francuskog društva, gdje su se na privatnim zabavama susretali glumci, političari, poslovni ljudi i pripadnici kriminalnog miljea. Je li ondje mogao tajno fotografirati utjecajne goste u kompromitirajućim situacijama? Je li pokušao ucjenjivati ljude mnogo moćnije od sebe? Ta je mogućnost desetljećima zaokupljala francusku javnost.  Glasine o tajnim orgijama uskoro su došle do čovjeka koji nije imao nikakve očite veze s ubojstvom: jednog od najmoćnijih francuskih političara, Georgesa Pompidoua.

U trenutku Markovićeve smrti Francuska je još osjećala posljedice velikih studentskih i radničkih prosvjeda iz svibnja 1968. Predsjednik Charles de Gaulle bio je sve slabiji, a politička budućnost zemlje neizvjesna. Među najvažnijim ljudima francuske politike bio je Georges Pompidou, bivši premijer i mogući de Gaulleov nasljednik. Pompidouova supruga Claude bila je poznata po društvenom životu, interesu za umjetnost i poznanstvima s ljudima iz kulturnog svijeta. Upravo je ta povezanost s umjetničkim krugovima otvorila prostor za jednu od najprljavijih političkih kampanja tadašnje Francuske. Kako je istraga Markovićeva ubojstva napredovala, počele su se širiti priče o navodnim privatnim zabavama na kojima su sudjelovali poznati političari i njihove supruge. Zatim su se pojavile fotografije seksualno eksplicitnog sadržaja na kojima se, prema glasinama, nalazila Claude Pompidou. Prikazivale su ženu u intimnoj situaciji s drugom ženom. Glasine su tvrdile da se radilo o supruzi bivšeg premijera i da su fotografije povezane s tajnim zabavama pariške elite. Problem je bio u tome što su fotografije bile očito krivotvorene. Istražitelji ih nisu prihvatili kao dokaz povezan s Markovićevim ubojstvom.

Priče su se širile među novinarima, političarima i policijskim dužnosnicima. Slučaj Marković pretvorio se u skandal koji je mogao uništiti ugled jedne od najutjecajnijih francuskih obitelji. Pompidou je smatrao da je postao žrtva organizirane kampanje diskreditacije. Njegov odnos s de Gaulleom dodatno se pogoršao jer je vjerovao da predsjednik nije dovoljno odlučno stao u njegovu obranu. Među onima koji su pridonosili širenju priča nalazili su se politički protivnici, novinari, pa čak i najmanje jedan čehoslovački obavještajac. Afera tako više nije bila samo istraga ubojstva. Postala je oružje u političkoj borbi za budućnost Francuske. Paradoksalno, Pompidou je ipak uspio preživjeti skandal. Nakon de Gaulleove ostavke 1969. pobijedio je na predsjedničkim izborima i postao šef države. Njegova supruga, međutim, godinama je nosila teret ponižavajućih glasina koje nikada nisu bile potkrijepljene vjerodostojnim dokazima.

U siječnju 2025. francuski Le Parisien objavio je informacije o dotad tajnoj bilješci povezanoj s istragom, koja nikada nije bila uključena u službeni sudski spis. Dokument je otkrio novinar Hervé Gattegno, autor knjige Un cadavre sur la route de l'Élysée (Leš na putu prema Elizejskoj palači), u njezinu dopunjenom izdanju. U središtu novog traga nalazi se Miša Slovenac, Markovićev poznanik koji je početkom sedamdesetih bio zatvoren zbog provale. Prema informacijama koje je objavio Le Parisien, Slovenac se u zatvoru nekoliko puta tajno sastao s istražnim sucem i policijskim dužnosnikom koji su radili na Markovićevu slučaju. Prenio im je informacije koje su upućivale na mogućnost Delonove umiješanosti. Glumac je preminuo u kolovozu 2024. godine u dobi od 88 godina. S njim su nestale i mogućnosti da ponovno odgovori na pitanja o jednom od najmračnijih poglavlja svoje biografije.