Samo on će znati zašto, ruski predsjednik Vladimir Putin otvara novu stratešku frontu na južnom pragu Europe. Dok je pozornost Zapada već gotovo pet godina usmjerena na rat u Ukrajini, Moskva u tišini proširuje svoju vojnu infrastrukturu u Libiji, zemlji koja je od talijanske obale udaljena manje od tisuću kilometara, a od Grčke manje od četiristo. Najnovije satelitske snimke otkrivaju velike isporuke ruske vojne opreme u luku Tobruk, a stručnjaci upozoravaju da se iza tih aktivnosti krije mnogo ambiciozniji plan od obične pomoći lokalnim libijskim saveznicima.

Sredinom rujna u Tobruku su iskrcane približno 3000 tona vojnog materijala. Isporuku su zabilježili sateliti američke kompanije Vantor, specijalizirane za prikupljanje obavještajnih podataka iz svemira. Snimke od 14. i 15. rujna pokazuju razmjere operacije, koja bi mogla označiti novu fazu ruskog vojnog širenja na afričkom kontinentu.

Kako piše talijanski Corriere della Sera, koji je objavio satelitske snimke i analizu novinara Federica Fubinija, ruska prisutnost u Libiji više nije ograničena samo na nekoliko vojnih baza i savjetnika. Kremlj ondje stvara infrastrukturu koja njegovim snagama omogućuje djelovanje daleko izvan postojećih položaja, uključujući udaljena pustinjska područja uz granice s Nigerom i Čadom. 

Prema procjeni Jalela Harchaouija, stručnjaka za Libiju iz londonskog instituta Royal United Services Institute (RUSI), ruski teretni brodovi Anastasiia i Jurij Aršenevskij dopremili su 50-ak kamiona Tornado-U, trideset vozila zaštićenih od mina i deset oklopnih transportera. Uz njih su stigle zalihe streljiva, cisterne za gorivo i vodu, pokretne kuhinje, medicinska oprema te radionice za popravak vozila.

Takav sastav pošiljke posebno je zanimljiv vojnim analitičarima. Ne radi se ponajprije o oružju namijenjenom neposrednom napadu, nego o opremi potrebnoj za dugotrajno održavanje vojnih operacija, podizanje utvrđenih položaja i opskrbu postrojbi na velikim udaljenostima. Rusija već raspolaže vojnim uporištima na području Benghazija i Sirta, u središnjoj Libiji kod Al-Jufre te jugozapadno, u Brak al-Shatiju. Nove isporuke mogle bi joj omogućiti širenje prisutnosti prema granicama sa subsaharskom Afrikom.

Moskva traži ljude za upravljanje borbenim dronovima

Istodobno s dolaskom opreme pojavili su se i oglasi koji otkrivaju kakve stručnjake Rusija želi poslati u Libiju. Na ruskom Telegram kanalu posvećenom zapošljavanju, koji prati više od 30.000 korisnika, objavljen je poziv kandidatima za upravljanje različitim vrstama napadačkih dronova, uključujući letjelice Geran.

Zainteresiranima se nudi do 2,4 milijuna rubalja, odnosno približno 26.000 eura, samo za potpisivanje ugovora. Mjesečna plaća počinje od 300.000 rubalja, što odgovara iznosu od približno 3200 eura. Kandidati moraju biti ruski državljani mlađi od 45 godina i ne smiju imati dvojno državljanstvo. Uz novac nude im se povlašteni stambeni krediti, socijalne pogodnosti za obitelji i mogućnost odmora nakon šest mjeseci službe.

Oglas navodi da se radi o angažmanu u ruskom Afričkom korpusu, vojnoj formaciji koja je preuzela dio uloge nekadašnje privatne vojne skupine Wagner, čiji je vođa Jevgenij Prigožin poginuo 2023. godine. Posebnu pozornost izaziva spominjanje dronova Geran, ruske inačice iranskih bespilotnih letjelica Shahed. Njihove novije izvedbe mogu dosezati brzinu od približno 600 kilometara na sat i imati domet do 2000 kilometara, čime predstavljaju ozbiljan izazov za sustave protuzračne obrane.

Ipak, zasad nema dokaza da su takvi dronovi doista dopremljeni u Libiju. Nije potvrđeno ni da bi operateri angažirani preko oglasa ondje zaista bili raspoređeni. Čak ni njihova eventualna prisutnost ne bi sama po sebi značila da Rusija planira napade na Italiju ili druge europske države. No sama mogućnost postavljanja takvih sustava na južnim prilazima Europi otvara nova sigurnosna pitanja za NATO.

Putin bi mogao dobiti kontrolu nad migracijskim rutama

Ruska vojna prisutnost u Libiji ima i drugu, potencijalno vrlo važnu dimenziju. Moskva širenjem prema jugu zemlje dobiva mogućnost snažnijeg utjecaja na područja kojima prolaze migracijski pravci iz afričke unutrašnjosti prema Sredozemlju. Središnji Mediteran jedan je od najvažnijih pravaca kojim migranti iz Afrike pokušavaju stići u Europsku uniju, posebno u Italiju. Libija već godinama ima ključnu ulogu u toj dinamici, a kontrola njezinih teritorija i prometnih pravaca daje znatan politički utjecaj onima koji njome raspolažu.

Rusija je u prošlosti već pokazala spremnost koristiti migracijske pritiske u sukobima sa zapadnim državama. Europske vlasti optuživale su Moskvu i njezinu saveznicu Bjelorusiju za poticanje dolaska migranata na granice Poljske, Litve i Latvije, dok je Finska također optuživala Rusiju za organiziranje migrantskih pritisaka na svoju istočnu granicu. Scenarij u kojem bi Moskva dodatno utjecala na kretanje migranata preko Libije posebno zabrinjava Italiju, ali i druge članice Europske unije.

To, međutim, zasad ostaje moguća posljedica ruskog širenja, a ne dokazani cilj vojnih operacija. Geografski i politički uvjeti na afričko-mediteranskoj ruti bitno su drukčiji od onih na istočnim kopnenim granicama Europske unije.

Haftarovi milijuni financiraju rusku vojsku

Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Rusija može održavati i širiti svoju vojnu prisutnost u Libiji jest novac. Istočni i veliki dio južnog teritorija zemlje pod kontrolom su obitelji vojnog zapovjednika Khalife Haftara, čije snage upravljaju važnim gradovima, lukama i područjima na kojima se nalaze naftna i plinska nalazišta. Ruska vojna pomoć omogućuje Haftarovu krugu da učvršćuje svoj položaj, dok Moskva zauzvrat dobiva financijsku naknadu i strateški oslonac na Mediteranu.

Prema podacima koje iznosi Corriere, Haftarova strana prije nekoliko godina za ruske vojne usluge izdvajala je približno 200 milijuna dolara godišnje, u vrijeme kada je ruska prisutnost bila znatno manja nego danas. A s obzirom na proširenje ruskih aktivnosti, moguće je da su i iznosi sada osjetno veći. Točan opseg današnjih plaćanja, međutim, nije javno potvrđen.

Za Kremlj takav dogovor ima dvostruku korist. Omogućuje mu financiranje vojnog angažmana izvan vlastitih granica, dok istodobno jača rusku geopolitičku poziciju u regiji koja povezuje Europu, Bliski istok i afričku unutrašnjost. Dodatni problem za Europsku uniju nastaje zbog toga što se značajan dio libijskog bogatstva ostvaruje upravo kroz poslovanje s europskim energetskim kompanijama.

Talijanski ENI, francuski TotalEnergies i španjolski Repsol među važnim su europskim kompanijama koje posluju u libijskom energetskom sektoru. Prihodi od nafte i plina dio su gospodarskog sustava iz kojeg Haftarova strana može financirati svoju vojnu i političku moć. To ne znači da te kompanije izravno financiraju ruske vojne operacije, ali otvara pitanje koliko se novac povezan s europskom energetskom potrošnjom posredno prelijeva prema ruskim vojnim strukturama.

Upravo na tom proturječju inzistira analiza Corriere della Sera. Europske zemlje, upozorava list, preko svojih velikih energetskih kompanija imaju znatan gospodarski utjecaj u Libiji, ali ga ne uspijevaju pretvoriti u zajedničku političku strategiju kojom bi ograničile rusko širenje. Italija, Francuska i Španjolska pojedinačno imaju važne interese u libijskom energetskom sektoru. Kada bi uskladile svoje djelovanje, mogle bi pokušati izvršiti znatno snažniji pritisak na Haftarov krug.

Problem je što europske države često nastupaju odvojeno, vodeći računa o vlastitim energetskim interesima, bilateralnim odnosima i nacionalnim političkim prioritetima. Rusija pritom iskorištava prostor koji nastaje zbog europske neusklađenosti. Dok države Europske unije raspravljaju o zajedničkoj strategiji, Kremlj na terenu stvara novu vojnu infrastrukturu i dugoročne odnose s lokalnim moćnicima.

Rusija više ne gleda samo prema Ukrajini

Razvoj događaja u Libiji treba promatrati i u kontekstu sve oštrijeg odnosa Moskve prema Europi. Ruski vojni i politički stratezi, prema analizi Dmitrija Adamskog objavljenoj u časopisu Foreign Affairs, sve više promatraju europske države kao glavnog geopolitičkog protivnika Rusije. U takvom razmišljanju rat u Ukrajini nije izolirani sukob čiji bi završetak automatski značio stabilizaciju europskog kontinenta. On je dio šireg pokušaja Moskve da promijeni sigurnosni poredak koji je nastao nakon završetka Hladnog rata.

Rusija nastoji povratiti mogućnost odlučivanja o sigurnosnim odnosima u Europi, a pritom se ne oslanja isključivo na nuklearno odvraćanje. Sve veću ulogu dobivaju konvencionalna sredstva prisile, među kojima su dronovi, raketni sustavi i tehnologije sposobne ometati ili onesposobiti elektroničku infrastrukturu. Takvi sustavi omogućuju pritisak na protivnika bez nužnog ulaska u izravni konvencionalni rat velikih razmjera.

U tom se kontekstu rusko jačanje u Libiji može promatrati kao stvaranje dodatnog strateškog oslonca. Moskva bi time povećala sposobnost djelovanja ne samo na istoku Europe nego i u njezinu južnom susjedstvu.

Nova opasnost dolazi s juga

Dodatno upozorenje europskim državama predstavljaju nedavni napadi na trgovačke brodove u zapadnom dijelu Crnog mora, za koje su ruske snage optužile rumunjske vlasti. Napadi su izazvali ljudske žrtve i ozbiljno poremetili promet, uključujući opskrbne pravce koji su važni i za Italiju. Ovi događaji pokazuju koliko se brzo vojni sukob može odraziti na trgovinu, energetiku i sigurnost država koje nisu izravno uključene u rat.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni, prema informacijama na koje se poziva Fubini, navodno je od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog tražila savjete o mogućnostima obrane od potencijalne prijetnje ruskih dronova iz smjera Libije. Takav razgovor nije javno potvrđen. Suradnja Italije i Ukrajine u obrambenim tehnologijama, osobito na području bespilotnih sustava, ipak pokazuje koliko Rim ozbiljno razmatra nove sigurnosne izazove.

Ruska vojna ekspanzija u Libiji još ne znači da se Europa suočava s neposrednom prijetnjom napada s afričke obale. No za Moskvu Libija predstavlja iznimno vrijedan položaj: omogućuje joj pristup središnjem Mediteranu, povezivanje s afričkim saveznicima, utjecaj na prometne i migracijske pravce te dodatnu polugu u odnosima s europskim državama.

Pritom se nameće posebno neugodno pitanje za Bruxelles. Rusija, unatoč golemim resursima koje troši na rat u Ukrajini, uspijeva proširivati vojni utjecaj na drugim kontinentima, dok Europska unija teško pronalazi zajednički odgovor čak i ondje gdje ima snažne gospodarske interese.

Upravo zato događaji u Tobruku nadilaze libijske granice. Oni pokazuju da se europska sigurnost više ne može promatrati samo kroz granice Ukrajine i istočno krilo NATO-a. Sve važniji dio te sigurnosne jednadžbe nalazi se na drugoj obali Sredozemlja, gdje Rusija postupno učvršćuje pozicije koje bi joj mogle služiti godinama, neovisno o tome kako će završiti rat u Ukrajini.