Tijekom mandata Donalda Trumpa bilo je očito da su Sjedinjene Američke Države postale izuzetno podijeljena nacija - crvene (republikanske) nasuprot plavim (demokratskim) državama, ruralno nasuprot urbanog, srednjoškolska naobrazba nasuprot sveučilišnog obrazovanja, religiozni nasuprot sekularnih. No najveća podjela nesumnjivo je ona na temelju rase. U 2016. i 2020. bjelačko stanovništvo Amerike glasalo je za republikance, dok je američko stanovništvo raznih boja kože u golemoj mjeri glasalo za demokrate. Naglašavajući to, prošli su tjedan republikanci u Georgiji donijeli nova ograničenja glasanja koja se uvelike smatraju usmjerenima na crne glasače i osiguravaju da ta država u sljedećem izbornom ciklusu ne ponovi svoju iznenađujuću sklonost demokratima.

Mnogo je razloga zašto je poremećeni demagog bio izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, ali važan čimbenik bio je gubitak ekonomske sigurnosti koju je tijekom posljednjih 20 do 30 godina doživjela srednja klasa, čija su radna mjesta desetkovale iste snage globalizacije koje su paradoksalno pogodovale onima na vrhu ekonomske i obrazovne priramide. Naročito su bijeli Amerikanci srednje i radničke klase bili vrlo osjetljivi na manipulacije desničarskih medija i političara koji su ih poticali da vjeruju da su žrtve zavjere nadmenih elita i politika koje su navodno favorizirale etničke i rasne manjine. S Afroamerikancem u Bijeloj kući od 2009. do 2017. i Sjedinjenim Američkim Državama, kojima je do sredine stoljeća bilo suđeno da postanu zemlja “većinske manjine”, sazreli su uvjeti za poticanje i iskorištavanje rasne nesigurnosti među bijelim glasačima, što je Donald Trump učinio sjajno, s pogubnim učinkom.  

Sad, kad su demokrati odgovorni za predsjedništvo i za Kongres, u igri je posve drukčija politička dinamika. S obzirom na prirodu svojih izbornih okruga, Demokratska stranka stavlja politiku identiteta u središte svog pristupa upravljanju. Primjerice, sastav Bidenova kabineta, odražava hvalevrijedan napor predstavljanja rasnih i etničkih manjina - afričke, latinoameričke, azijske i indijanske. Doista je uzbudljivo vrijeme za pitanje raznolikosti u Americi, a velika su očekivanja da će nova administracija ispuniti svoje obećanje promicanja rasne pravde i prilika za povijesno marginalizirane segmente stanovništa.

Međutim, sve veća radikalna dimenzija rasne politike u Americi mogla bi se pokazati problematičnom, ne samo za uspjeh Bidenova predsjedanja, nego i za socijalnu koheziju te zemlje. To se očituje i u fenomenu nazvanom “kultura otkazivanja”, pri čemu ljudi dobivaju otkaze zbog rasno uvredljivih ili bešćutnih izjava. Mnogi slučajevi bili su u vijestima, neki su očito to zaslužili, a ostali manje.  Ali po nekima, taj trend je dokaz zloslutnog progona govora koji bi mogao imati negativan učinak na javni i na privatni diskurs - na kisik demokracije. “Kultura otkazivanja” također je usmjerena na američku povijest, a mete se kreću u rasponu od onih koje to zaslužuju (spomenici pobunjenim herojima Konfederacije) do apsurdnih (Abraham Lincoln). Neki kritičari te tendencije preispituju pretpostavku moralne superiornosti koja bi omogućila sadašnjoj generaciji da sudi o prošlosti.  Drugi se brinu da će seciranje povijesnog narativa dodatno nagristi nacionalno jedinstvo.

Još je radikalniji trend usredotočen na akademski svijet, a sad se širi na ostale dijelove društva, uključujući korporativnu Ameriku, koji promiče nešto što sebe opisuje kao antirasističku ideologiju. Javno priznata svrha tog pokreta je iskorijeniti nadmoć bijelaca i razvrgavanje rasističkih struktura koje su stoljećima ugnjetavale Afroamerikance i ostale ljude druge boje kože. Međutim, čini se da je cilj više psihološki nego praktičan. Prema svojim principima, bijelci se moraju suočiti s vlastitim unutarnjim patologijama. Svaka nelagoda koju bi mogli doživjeti tijekom tog procesa smatra se dokazom “bijele krhkosti” - otpora priznavanju ukorijenjenih rasističkih impulsa. Scene koje podsjećaju na puritansku Ameriku iz 17. stoljeća odigravaju se širom zemlje, dok se nastavnike i ostale stručnjake poziva da javno priznaju svoje skrivene pristranosti. Prepravljaju se školski kurikulumi na svim razinama i do određene mjere cenzuriraju kako bi bili sukladni s načelima kritičke rasne teorije (CRT).

Vjerujem da ovaj pokret izvire iz intenzivne frustracije zbog trajnog položaja velikog segmenta afroameričkog društva koje nikad nije doživjelo Ameriku kao “zemlju prilika”. Tijekom povijesti sukcesivni valovi imigranata bili su suočeni katkad s akutnom diskriminacijom i poteškoćama, ali su uspjeli prevladati ove prepreke djelomično i stoga što su barem imali koristi od “privilegije” što nisu crnci i što ne moraju nositi teret zlog nasljeđa ropstva. Time se ne želi umanjiti značajan napredak Afroamerikanaca tijekom posljednjih 50 godina i pojava uspješne crne srednje klase. Ali činjenica je da milijuni ostaju zarobljeni u siromašnim urbanim područjima koja su oštećena kriminalom, s lošijim školama i javnom infrastrukturom - uvjetima koji potječu iz rasizma.

Međutim, taj antirasistički program mogao bi se pokazati kontraproduktivnim. Bogati liberalni Amerikanci mogli bi ga prihvatiti, ali većini bijelih Amerikanaca koji imaju ekonomskih poteškoća pojam njihove suštinske privilegije činit će se okrutnim i naopakim. Stoga bi antirasizam mogao itekako ići na ruku onima koji raspiruju rasizam i demagozima. Mogao bi čak pomoći u reizboru Donalda Trumpa 2024.

Predsjednik Biden bit će suočen s izazovom biranja suprotnog smjera - aktivnog promicanja jedinstva među cijelim kategorijama crnih i bijelih Amerikanaca koje je globalizacija ostavila iza sebe i kojima je gospodarski napredak u zajedničkom interesu. Stvaranje prilika za obje skupine bit će presudno za suočavanje s izazovom socijalne kohezije u zemlji koja će tek postati još raznolikija u nadolazećim desetljećima.