Zbog gorkih unutarnjih sukoba, pada potpore među biračima i poplave populizma vremena za europske stranke lijevog centra nikad nisu bila gora.

Prije samo desetak godina stranke lijevog centra u mnogim su europskim zemljama bile prirodan i neizbježan dio vlasti.

Ali danas se radi o strankama koje su u padu, po strani ili ideološki rastrgane.  

Listu bolesnika predvodi britanska Laburistička stranka na čelu s radikalnim ljevičarom Jeremyjem Corbynom, izmučena unutarnjim sukobima i podjelama. Analitičari smatraju da ta časna stranka, osnovana još 1900. godine, neće tako skoro izaći iz krize i vratiti se na vlast.

Pretvorili se u vlastitu sjenu

Niska popularnost britanskih laburista ogledalo je stanja 'sestrinskih' stranaka diljem Europe.

I španjolski socijalisti (PSOE) upleteni su u frakcijske ratove, a prije neki dan vođa stranke Pedro Sanchez podnio je ostavku nakon povijesno lošeg izbornog rezultata.

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD) izgubila je od 1998. pola svoga članstva.

U Francuskoj je socijalistički predsjednik Francois Hollande najnepopularniji predsjednik države u povijesti i bit će vjerojatno pometen na izborima bude li se kandidirao za drugi mandat.

Lijevi centar je nedavno izgubio vlast u Danskoj, uporištu socijaldemokracije, i ostvario najgore rezultate u Finskoj i Poljskoj.

U Grčkoj je podrška nekad dominantnom PASOK-u pala na mizernih šest posto.

"Socijaldemokracija se pretvorila u vlastitu sjenu", rekao je njemački politički analitičar Albrecht von Lucke na NDR-u. "Radi se o padu povijesnih razmjera".

Mnogi komentatori prst krivnje upiru u globalizaciju.

Imigracija je postala glavni izvor ljutnje, posebno među starijim radnicima koji stranu radnu snagu okrivljuju za nesigurnost na tržištu rada i manje plaće.

"Elite  misle 'odlično, super, sloboda kretanja, multikulturalnost', ali radnička klasa to ne vidi tako i osjeća se ugroženom", rekla je profesorica na kraljevskom koledžu u Londonu Isabelle Hertner.

"Strankama lijevog centra teško je premostiti taj jaz", dodaje Hertner.  

Treći put završio u slijepoj ulici

Ostali pretpostavljeni faktori urušavanja tradicionalnog lijevog centra su financijska kriza 2008., kineski ulazak na svjetska gospodarska tržišta, rezanje javne potrošnje i tehnološke inovacije.  

Sve to zajedno uništilo je vjerodostojnost "trećeg puta" koji su promovirali Bill Clinton, Tony Blair i ostali socijaldemokrati koji su nekoć vladali Europom.

Model koji je prigrlio kapitalizam, globalizaciju i golemu javnu potrošnju kako bi privukao birače različitih stranaka rasuo se u prošlom desetljeću.

Od raspada njihove vizije kapitalizma i posljedičnih programa stroge štednje profitirala je krajnja ljevica.

"Mnoge stranke lijevog centra bile su na vlasti i nisu regulirale financijska tržišta pa su se mnogi zapitali zašto bi glasali za njih", kazala je Hertner.

Razbuktali osjećaji protiv establišmenta i mogućnost organiziranja preko društvenih mreža omogućili su uspon radikalnijih i tehnološki naprednijih ljevičara koji su prvo preuzeli Laburističku stranku i potaknuli 'bum' populističkih ljevičara diljem Europe, poput španjolskog Podemosa, talijanskih Pet zvijezda i grčke Sirize.

Tmurna budućnost

Britanski referendum pokazao je također da su se mnogi birači iz britanske radničke klase, povijesne laburističke baze, okrenuli populizmu krajnje desnice i okrivili useljenike i stranu konkurenciju na tržištu rada za svoje neuspjehe.

"Populisti tvrde da se složeni problemi mogu riješiti jednostavnim rješenjima, koja nedvojbeno izazivaju podjele", tvrdi Nick Clegg, bivši čelnik britanskih liberalnih demokrata.  

"Povucite se iz EU-a. Smanjite useljavanje. Okrivite islam. Uhitite bankare. Zaustavite slobodnu trgovinu. Populizam nudi 'glogov kolac' za sve probleme", dodao je.

A budući da su prava za koja su se socijaldemokrati desetljećima borili sada ukorijenjena u zapadnoj Europi, te stranke sve teže pronalaze način da biračima objasne smisao svog postojanja, kaže Hertner.

Budućnost je tmurna, rekao je bivši španjolski premijer u četiri mandata, legenda tamošnjih socijalista Felipe Gonzalez u razgovoru za španjolski časopis Jot Down.

"Nema alternative rješenju ove krize od socijaldemokratskog manifesta", kaže Gonzalez. "A paradoks je da socijalna demokracija nije sposobna to ponuditi".