Pokušajte pobrojati sve što su stranke obećale pred lokalne izbore. Da vam malo pomognem: Bandić obećava tramvajsku prugu od zračne luke do grada (povezivanje grada i aerodroma obećava već godinama), Drago Prgomet bi zatvorio lokalno smetlište, ne bi spalionicu, a otpad bi izvozio izvan Zagreba, ali nije otkrio gdje i tko bi ga prihvatio, Sandra Švaljek obećava smanjenje prireza iako je o toj mjeri govorila da je to mazanje očiju, Anka Mrak Taritaš također je nanizala brojna obećanja, a neka je obećavao i njen bivši šef Radimir Čačić, Željko Kerum obećava podvodni tunel koji bi spojio dvije obale Splita, Andro Krstulović Opara obećava most koji se čeka već 60 godina i kojeg su stručnjaci već proglasili nemogućim, Đapić nudi rodiljske naknade od 4.000 kuna, Ivica Vrkić obećava širenje tramvajske mreže u Osijeku, a isto govori već četiri godine, Obersnel već godinama obećava novi autobusni kolodvor u Rijeci i obećava ga i sada...

S kojim novcem, gospodo draga? Naime, iz aviona se vidi kako se većina ovih obećanja nikada neće ostvariti, jer su neka naprosto neizvediva, neke su stručnjaci sasjekli, a za dio zapravo nema novca. To je ista ona priča "tisuću eura za dijete", što je na kraju ispala jedna od najgorih floskula koju smo čuli posljednjih godina. 

Možemo stvari pogledati i s drugog kuta – da su ostvarena sva obećanja s kojima su stranke mahale na izborima Hrvatska bi danas bila nova Švicarska, a ne država koja samo što se ne raspadne zato što propada najveća tvrtka u zemlji. S druge pak strane – bi li HDZ dobio zadnje parlamentarne izbore da je Andrej Plenković u kampanji rekao da ćemo u njegovom mandatu, i to vrlo brzo, dobiti porez na nakretnine i manje mirovine? Teško.

Obećanja i potemkinovih sela smo se naslušali i nagledali, broj lažnih obećanja raste s brojem izbora koje svako malo imamo i možda bismo trebali razmisliti o nekim projenama u izbornom zakonu – ako vladajuća stranka prekrši izborna obećanja pomoću kojih je došla na vlast ili ih ne počne ispunjavati, treba odmah tražiti nove izbore.

Naime, nevjerojatan je stupanj toleriranja izbornih laži u Hrvatskoj. Većina birača je kratkog pamćenja, pa čak i zaboravljaju zašto su glasali za nekoga i sto puta ponovljeno obećanje, kada ga čuju sto i prvi put ponašaju se kao da ga čuju prvi put i dive se genijalnosti stranke koja se "dosjetila" obećanja. Onda su tu parlamentarne stranke, koje bez problema dižu ruke i izglasavaju nove poreze, namete i slične gadosti o kojima nije bilo ni riječi u predizbornoj kampanji. Umjesto da se pobune i postave pitanje zašto se građanima lagalo, one će najčešće potezati pitanje je li bilo kvoruma kad se zakon izglasavao i je li ustavan. Da čovjek ne povjeruje!

Ljudi obično kažu: Ah, to je politika.  

Međutim, to ne bi trebala biti politika i politika ne smije biti takva. 

Političarima ne smije biti dozvoljeno da se lažima dočepaju vlasti i lažima na vlasti ostanu. I tu dolazimo do toga da se stvari zakonski moraju mijenjati, da opozicija, bez obzira što ih je manje ima tu moć da se obustavi donošenje zakona koji je suprotan obećanjima vladajuće stranke iz predizborne kampanje. I da birači moraju imati nekakav alat, recimo referendum, kojim će tražiti automatski nove izbore ako se obećanja ne počnu ispunjavati ili ako se počne raditi nešto što nitko u kampanji nije spomenuo.

Naime, mora se stati na kraj strankama koje stalno lažu i varaju birače. Odnosno, možete to raditi, ali za to ćete morati platiti visoku cijenu, kao što je plaćaju birači zbog stranaka koje ih lažu i obmanjuju.

Gospodine premijeru, gospođo predsjednice, gospodo iz oporbe i svi ostali, naravno da možete govoriti jedno, a raditi drugo, ali ako to napravite onda javnost ima pravo izjasniti se želi li vas i dalje na poziciji na kojoj jeste. To može biti skuplje rješenje koje nam svima oduzima i jako puno vremena, ali zamislite koliko bi politika bila transparentnija kada bi se njome bavili političari koji na vlast ne dolaze lažima.