Hvale je vrijedno da je uređen postament Meštrovićevog paviljona, ali sve zajedno izgleda - siromašno i opustošeno, komentar je našeg uglednog doktora arhitekture, teoretičara Nikole Polaka. On smatra da je sad, kad je već preuređenje gotovo, doista prekasno bilo što komentirati.

Preuređenje Trga žrtava fašizma, jednog od najvažnijih gradskih punktova, nisu zaustavili petomjesečni prosvjedi okupljenih građana u inicijativu 'Vratite magnoliju', a riječ struke nije se uopće ni pitala. Prije dvije godine zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obznanio je da planira preurediti Trg, kao i prilaznu ulicu Franje Račkog, koju će pretvoriti u pješačku zonu bez parkiranih automobila.

Autorica projekta je arhitektica Loredana Stunić, a kako je tad rekla, željela je da prostor oko paviljona bude bogat zelenilom i da se stvori oaza za pješake s ciljem oživljavanja Meštrovićeve vizije trga. Danas, dvije godine kasnije, osim travnjaka, oko zgrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika, nema ni jednog stabla, ni grma. 

Jedino što je paviljon dobio je raznobojna disko-rasvjeta kakvom je bila 'ukrašena' i obnovljena fontana iz 1895., na Trgu kralja Tomislava. 

"Najveći je problem što se i ovaj put cijeli projekt, kao i niz gradskih projekata u posljednjih 20-ak godina, pojavio i obavio bez javne rasprave i bez stručne javnosti. Stoga je svaka kritika sad zakašnjela. Nakon svega, treba se obratiti onima koji su poslove dogovorili i koji već godinama imaju skandalozan odnos prema struci", govori rezignirano dr. Polak. 

Na pitanje diktira li profit pothvate po Zagrebu, Polak odgovara:

"Nema tu nekog velikog novca. Naravno, i ovo su platili građani Zagreba, ali problem je što se projekti u glavnom gradu Hrvatske,  ali i drugdje u Hrvatskoj, dakle na nivou cijele države, daju osobama bez referenci. Već desetljećima se ovdje arhitekti degradiraju i dezavuiraju. Ovaj put je problem i utoliko veći što su se zahvati radili na tako osjetljivom i važnom mjestu, koje ima svoju bogatu povijest. Stoga sad sva pitanja i sve kritike ne treba upućivati arhitektima, nego naredbodavcu, dakle onome tko je naredio da se ovaj projekt realizira", zaključuje dr. Polak. 

Trg je svoju vizuru promijenio 1934. godine kad je na travnjaku iskrižanom stazicama koje su spajale današnju ulicu  Franje Račkog, Zvonimirovu i druge prilazne ulice, počeo nicati Dom likovnih umjetnosti. Početna ideja bila je da se izgradi spomenik kralju Petru I, kao osloboditelju Zagreba, no umjesto statue, odlučeno je da će spomenik biti u obliku Doma likovnih umjetnosti za čiju je izradu bio zadužen Ivan Meštrović.

Prema njegovoj idejnoj skici, detaljni arhitektonski plan rade Harald Bilinić i Lavoslav Horvat, a tijekom gradnje savjete su davali i drugi ugledni hrvatski arhitekti poput Drage Iblera,  Zvonimira Kavurića, Ivana Zemljaka, Nikola Molnar i Lav Kalda. Četiri godine kasnije, točnije 1.12.1938. Dom je posvetio Alojzije Stepinac i otvaraju se izložbe.

U srpnju 1941. poglavnik NDH Ante Pavelić donosi odluku da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju, a Hrvatsko društvo umjetnosti „Strossmayer“ moralo se iseliti. Oko Doma se grade tri minareta i prilazni prostor sa stubama, klupama te okrugla fontana sa vodoskokom prema projektu arhitekta Stjepan Planić, da bi se 18. srpnja 1944. svečano otvorila Džamija.

Promjenom vlasti, sakralnom objektu vraća se svjetovna funkcija. Godine 1948. otvara se Četvrta izložba Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, a godinu dana kasnije srušeni su minareti i u tom prostoru otvara se Muzej narodnog oslobođenja. Prema nacrtima arhitekta Vjenceslava Richtera 1951. godine mijenja se interijer središnje dvorane, koji dobiva dvije galerije i stubište, a rasvjetna kupola se prekriva i tako štiti unutrašnjost od vanjskog svjetla.