Na današnji dan, 18. veljače 1967. godine, u svom domu u Princetonu u 62. godini preminuo je J. Robert Oppenheimer. Umro je od raka grla, bolesti koja je vjerojatno bila posljedica njegova životnog stila strastvenog pušača, no za mnoge je njegov tihi odlazak bio samo posljednji čin drame čovjeka koji je živio u "zasljepljujućem svjetlu i sumračnoj sjeni" atomske ere koju je sam stvorio. Bio je znanstveni genij, kultivirani humanist, poliglot i tragični junak američke povijesti; slavljen kao "otac atomske bombe" i prognan kao sigurnosni rizik.

Njegov život bio je obilježen paradoksima. Bio je vođa najvećeg znanstvenog pothvata u povijesti koji je okončao najkrvaviji rat, ali i otvorio vrata nuklearnom uništenju. Nakon što je svjedočio prvom testu bombe, proganjale su ga riječi iz svetog hinduističkog spisa Bhagavad Gite, koje su postale njegovim svojevrsnim epitafom: "Sada sam postao Smrt, uništitelj svjetova."

Uspon briljantnog uma

Julius Robert Oppenheimer rođen je 22. travnja 1904. u New Yorku u bogatoj i obrazovanoj židovskoj obitelji. Odrastao je u stanu ukrašenom djelima Van Gogha, Cézannea i Gauguina, okružen knjigama i intelektualnim poticajima. Njegova genijalnost bila je očita od najranije dobi; s lakoćom je svladavao znanost i jezike, a diplomu iz kemije na Harvardu stekao je summa cum laude u samo tri godine. Doktorat iz fizike obranio je 1927. na prestižnom Sveučilištu u Göttingenu u Njemačkoj, pod mentorstvom nobelovca Maxa Borna.

SAT SUDNJEG DANA Nuklearno oružje usmjereno na Prag i Budimpeštu: Svijet 89 sekundi do katastrofe

Vrativši se u Sjedinjene Države, postao je profesor na Berkeleyju i Caltechu, gdje je stvorio američku školu teorijske fizike. Njegova predavanja bila su legendarna. "- Bilo je to veliko iskustvo, kako za eksperimentalne tako i za teorijske fizičare - prisjetio se njegov kolega i nobelovac Hans Bethe. - Unio je stupanj sofisticiranosti u fiziku do tada nepoznat u Sjedinjenim Državama. Bio je čovjek koji je očito razumio sve duboke tajne kvantne mehanike, a opet je jasno davao do znanja da najvažnija pitanja ostaju bez odgovora."

Projekt Manhattan: Slava i užas

Do kasnih tridesetih, Oppenheimer je živio u svojevrsnom "tornju od bjelokosti", gotovo potpuno odvojen od političkih i ekonomskih zbivanja. No uspon nacizma u Njemačkoj i patnje njegovih studenata tijekom Velike depresije probudili su njegovu društvenu svijest. Kada je Drugi svjetski rat prekinuo znanstveni rad diljem svijeta, Oppenheimerova sudbina bila je zapečaćena. Godine 1942. general Leslie Groves, vojni vođa projekta Manhattan, imenovao ga je znanstvenim direktorom tajnog laboratorija u Los Alamosu, unatoč sumnjama obavještajaca u njegove ljevičarske simpatije.

Oppenheimer se pokazao kao administrativni genij. Okupio je najveće umove svijeta, od Nielsa Bohra do Enrica Fermija, i stvorio zajednicu posvećenu jednom cilju: izradi atomske bombe prije nacista. U zoru 16. srpnja 1945. u pustinji Novog Meksika, tijekom testa "Trinity", svjedočio je eksploziji koja je zauvijek promijenila svijet. Svjetlost jača od tisuću sunaca obasjala je krajolik, a Oppenheimera je ispunila mješavina trijumfa i užasa. Mjesec dana kasnije, bombe razvijene u Los Alamosu bačene su na Hirošimu i Nagasaki. Rat je bio gotov, ali Oppenheimerov osobni nemir tek je započeo.

Poslijeratni križ i lov na vještice

Nakon rata, Oppenheimer je postao nacionalni heroj i ključni savjetnik američke vlade za atomsku politiku. Zalagao se za međunarodnu kontrolu nuklearnog oružja i oštro se protivio razvoju hidrogenske bombe, tisuću puta jače od one atomske, smatrajući je oružjem genocida. Time je stekao moćne neprijatelje u vojnom i političkom establišmentu.

U jeku makartizma i "crvene panike" ranih pedesetih, Oppenheimer je postao laka meta. Godine 1954. protiv njega je pokrenut kontroverzni sigurnosni postupak. Optužbe su se temeljile na njegovim prijeratnim vezama s komunistima, protivljenju hidrogenskoj bombi i bizarnoj priči o pokušaju sovjetske špijunaže koju je sam ispričao obavještajcima godinama ranije, a kasnije je nazvao "izmišljotinom". Ključno je bilo svjedočenje fizičara Edwarda Tellera, koji je izjavio kako bi se "osobno osjećao sigurnije kada bi javni poslovi počivali u drugim rukama". Komisija za atomsku energiju oduzela mu je sigurnosnu dozvolu, proglasivši ga lojalnim građaninom, ali s "fundamentalnim manama u karakteru". Bio je to kraj njegova javnog života i utjecaja. Prijatelji su svjedočili da je postao "promijenjen čovjek, bez duha i živahnosti".

Zakašnjela rehabilitacija i tihi kraj

Oppenheimer je ostatak života proveo kao direktor Instituta za napredne studije u Princetonu, povučen iz politike. Politička rehabilitacija stigla je prekasno. Predsjednik John F. Kennedy pozvao ga je 1962. na večeru nobelovaca u Bijelu kuću, a njegov nasljednik Lyndon B. Johnson uručio mu je 1963. nagradu Enrico Fermi, najveće priznanje Komisije za atomsku energiju. Primajući nagradu, Oppenheimer je rekao: "- Mislim da je moguće, gospodine predsjedniče, da je trebalo nešto milosrđa i hrabrosti da mi danas uručite ovu nagradu."

Američka vlada službeno je poništila odluku iz 1954. tek 2022. godine, priznavši da je proces bio manjkav. No, čovjek koji je svijetu dao atomsku bombu i potom ga pokušao upozoriti na njezine opasnosti nije doživio potpunu pravdu. Fizičar Freeman Dyson, koji je radio s njim, rekao je da je Oppenheimer prihvatio svoju sudbinu, prestao pokušavati impresionirati bilo koga i postao "jednostavan". Umro je tiho, ostavivši iza sebe nasljeđe znanstvenog sjaja i duboke moralne tjeskobe koje i danas odjekuje.