Ako je, prema francuskom piscu Charlesu Baudelaireu, "najpodliji trik koji je vrag izveo bio kad je uvjerio svijet da vrag ne postoji", onda je i najveća podlost europskog desnog centra u tezi o jednakoj opasnosti od ekstremne desnice i ekstremne ljevice. Jer, kao što je vrag uvjerio svijet da ne postoji, e tako i glasnici nadolazeće nedaće uporno i dosta uspješno uvjeravaju koga stignu da ta famozna ekstremna ljevica - postoji.

"Populizam bih radije nazvala ekstremizmom, a zabrinjavajuće je da gotovo nema razlike u stavovima krajnje ljevice i krajnje desnice", rekla je HDZ-ova europarlamentarka Dubravka Šuica na konferenciji Hrvatske paneuropske unije. U šturim izvještajima s trodnevnog skupa čiji je smisao, prema svemu sudeći, jasan samo sudionicima, nije navedeno u kojim su to točno stavovima jednaki ekstremni desničari i navodni ekstremni ljevičari.

Intervju Guardianu Kolinda: "Desničari u Hrvatskoj su rijetkost"

Razlog je prilično jednostavan: lako je izmisliti nešto što izaziva strah, ali da bi to imalo i stavove, za to već treba biti vrlo maštovit. Dubravka Šuica, dokazano, nema razvijenu imaginaciju. Jedan od korijena narativa o dva kraja iste krive linije – desnom i lijevom – svakako je u europskom banaliziranju povijesti, garniranim revizionizmom i posljedičnim izjednačavanjem svih totalitarizama, uz neophodno izbjegavanje tumačenja temelja ideologija koje navodno imaju više sličnog nego različitog.

Dva totalitarizma su, je li, nacizam i komunizam, a činjenice prema kojima su koncentracijski logori, Holokaust, masovna istrebljenja i osvajački pohodi posljedica, kažimo tako, pažljivog čitanja uputa za uporabu, dok su i Staljinovi logori i istočnonjemačka tajna policija i Ceaușescuovo ili Enver Hoxhino mučenje vlastitih naroda rezultat zanemarivanja temeljnih tekstova komunizma, stradale su koliko je bilo potrebno za konstruiranje znaka jednakosti.

Kako u Europi, za razliku od Hrvatske, znaju ne samo da je završio Drugi svjetski rat nego i da je srušen Berlinski zid, da više ne postoje ni Sovjetski Savez, ni DDR, ni SFRJ, da je Albanija u NATO-u, Rumunjska u EU, te da se Kina transformirala u kapitalističko društvo pod upravom Komunističke partije, dok su Sjeverna Koreja ili Kuba ostale karikaturalni eksperimenti, neophodno je stvoriti bauk koji kruži Europom, bauk ekstremne ljevice, nepostojeće točno onoliko koliko je ekstremna desnica i postojeća i živahna.

Dubravka Šuica i njeni kolege i kolegice, dakle, izvode kate, samo što tom borbom sa zamišljenim protivnikom sprečavaju oporavak mogućeg i stvarnog. Proizvodeći strah od ekstremne ljevice, oni sprečavaju restart socijaldemokracije, gotovo eutanazirane općim prihvaćanjem Blairova trećeg puta – puta na kojem se lijevi centar od desnog ne razlikuje u odnosu prema kapitalizmu nego isključivo u nijansama socijalne politike.

Kako, da još jednom ponovimo lekciju, ekstremne ljevice jednostavno nema, opasnim se prikazuju stranke i pokreti u čijim su programima neke od osnovnih socijaldemokratskih ideja. Što to u praksi znači, prva je osjetila grčka Syriza, koalicija čiji je najradikalniji stav bio onaj o neophodnom otpisu grčkih dugova na isti način na koji su, uz ostale, i Grci – ali i Hrvati kao građani tadašnje Jugoslavije - otpisali pola duga Njemačkoj još 1953.

Sve ostalo za što su se, dok prvi nije kapitulirao pred birokratima iz Bruxellesa i riješio se drugoga, zalagali Alexis Tsipras i Yanis Varoufakis, bilo je radikalno onoliko koliko je šah ekstremni sport.

Desetljeća pristajanja socijaldemokratskih partija u Europi, računajući svakako i ovu našu nesreću od SDP-a, da budu parlamentarni ukras krupnoga kapitala i njegovi branitelji pred svakim pokušajem nereligijskog društvenog odnosa prema kapitalizmu, za posljedicu su imala stvaranje novih političkih organizacija koje su puno bliže, recimo, britanskim laburistima iz vremena prije nego što je Margareth Thatcher s pravom rekla da su novi laburisti njen najveći uspjeh, nego Savezu komunista Hrvatske iz ere Stipe Šuvara, a kamoli talijanskom i njemačkom RAF-u.

Neugodna istina Thompson: U domovini ikona, u inozemstvu sramota

Govoreći na spomenutom skupu, Dubravka Šuica je, a da to nije htjela, otkrila kako su desnom centru, koji i ona zastupa, u biti bliže neke od ekstremno desnih ideja nego one koje bi se vratile u politički, europski mainstream, u slučaju da ispražnjeni prostor ljevice nanovo dobije stvarni sadržaj.

"Potrebno je imati europski suverenitet, europski identitet, ali istovremeno naravno da moramo zadržati nacionalni identitet i nacionalni suverenitet. Za mene je Europa, Europa nacija, a ne može postati Europa, slična SAD-u", rekla je bivša dubrovačka gradonačelnica. "Danas su stanovnici nacionalnih država nadjačani funkcionalnim imperativima globalnoga kapitalizma, koji pokreću neregulirana financijska tržišta i koji ostaje izvan političke kontrole. Uplašeno povlačenje u okvire državnih granica nije ispravan odgovor na taj izazov", napisao je početkom srpnja za Die Zeit njemački sociolog i filozof Jürgen Habermas.

Širenje straha od takozvane ekstremne ljevice pokazuje, uz ostalo, koliko su ovdašnji desni centar i europska radikalna desnica bliski u svojim suverenističkim i sličnim tlapnjama.

Nesreća u nesreći je što centristi lako zaboravljaju nimalo lijepa povijesna iskustva: ona prema kojima agresivno obračunavanje s ljevicom - koju se u propagandnom ratu proglašava ekstremnom iako je, zapravo, jedva živa – obično završi porazom desnog centra od ekstremne desnice. One za čije interese pola posla obave zagovornici jednakosti između postojeće opasnosti i nepostojećeg bauka.