Ivan Plazibat kazališni je redatelj rođen u Splitu prije četrdeset i kusur godina. Završio je studij režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, i u toj prvoj fazi svoje karijere, odmah nakon studija, radio je zanimljive predstave u Teatru &TD ("Elektra"), Kazalištu Dubrava ("Vitez od pola"), a posebno je zanimljiva bila njegova suradnja s Kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život ("Kralj Ubu", "Proces", "Balada o Pingvinu").

Sve su to ipak bili tek zameci poetika koje će se razviti u predstavama koje su igrale dulje te imale i veći odjek: od splitske "Preobrazbe" po Kafki iz 2012., preko Shakespeareova "Kroćenja goropadnice" iz 2018. pa sve do "55 kvadrata" Ivane Vuković iz 2022. Posljednje dvije donijele su mu i najveća priznanja: "Goropadnica" je na festivalu Gavelline večeri proglašena najboljom predstavom, a on najboljim redateljem, dok je "55 kvadrata" trijumfirala na Nagradama hrvatskoga glumišta 2022. kao najbolja domaća dramska predstava u cjelini u protekloj sezoni.

U međuvremenu, Plazibat je gradio karijeru u kazalištima za djecu, i najviše je traga u tom smislu ostavio na repertoaru splitskoga Gradskoga kazališta lutaka, kojem je upravo njegov rad donio i prestiž i velik broj nagrada u tom periodu. Posljednjih godina redateljski se probio i na regionalnu scenu, pa je tako u Bosni i Hercegovini radio u Banjoj Luci, Zenici i Sarajevu.

Pred Plazibatom je premijera "Ožalošćene porodice" Branislava Nušića u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh 17. ožujka 2023.

Express: Zašto i otkud Nušić?

Unutar programske orijentacije kazališta Kerempuh bio je zadatak da se radi klasika. Na stolu su bili mnogi kanonski tekstovi, između ostalog i Shakespeare, ali ja sam se sjetio Nušića. To je neka linija koju vučem od jeseni 2020., kad je, nakon pandemije, trebalo publiku vratiti u dvorane kazalištem koje s njom komunicira. Nakon iskustva sa "Sumnjivim licem" u Banjoj Luci shvatio sam da me Nušić zapravo jako privlači i zato sam htio raditi autora sa živim jezikom koji komunicira s publikom i s mentalitetom ovog podneblja. Znakovito je da je on, kao i neki drugi, u Hrvatskoj zapravo zaboravljen pisac. Nušić je uvijek živ kroz jezik i kroz frazu, koje se mi više ne sjećamo jer ga ne izvodimo, za razliku od Srba. A nije da nije važan, uvijek je to bio, a danas možda i više. Naime, slika svakog moralnog i političkog relativizma upravo je ona Nušićeva rečenica "Jedno sam ja, a drugo si ti". Otkriće Nušića i njegovog jezika od jeseni 2020. zaista mi je postalo bitnim dijelom nekog mojeg repertoara. Do tada sam se bavio time da konzervativni kazališni model rasturam, "kontaminiram" ili oplemenjujem, teatrom tijela, a sad se bavim i piscima, tj. njihovim mislima i jezikom. Nušić je tu jako pogodan jer kroz jezik i trezvenost misli prokazuje svaku logiku autoritativnosti i patrijarhata moći na Balkanu, i u tome može biti vrlo poučan. I inače mi se čini da su srpski pisci, u liniji koja ide od Crnjanskog i Nušića, preko Selenića, do Kiša i dalje, bili puno iskreniji i izravniji u obračunu s moći i despotizmom, za razliku od hrvatskih. Najjednostavnije rečeno: Nušić je bio prvi moj izbor kad je zadatak napraviti komediju i predstavu koja će, nadam se, dugo igrati.

Express: Koliko Hrvati poznaju Nušića? Tj. koliko su svjesni da ga zapravo (više) ne poznaju?

Mislim da ga mlađe generacije uopće ne poznaju, a starije rade od njega bulevarskog pisca i autora zanatskih, dobro ugođenih i smiješnih komada koji nam ništa zapravo ne mogu reći. A Nušić je najbolji pisac mikrofizike moći na Balkanu. Te dvije njegove rečenice, "Jedno sam ja, a drugo si ti" i "Ja sam vam prvi javio da ste postali ministar", ključne su kao ilustracija onoga što Nušić radi: opisuje moralni relativizam, tj. logički salto mortale koji je kroz jezik sposoban opravdati svaku svinjariju, osobnu, društvenu, političku... Svaku. A svaka svinjarija na ovim prostorima krenula je najprije iz jezika.

Express: Ovo je vaša prva suradnja s kazalištem Kerempuh. Što ste od toga kazališta očekivali i što ste od njega uspjeli dobiti?

Najkraće rečeno, ansambl Kerempuha čini velika količina glumačkog zanata i umješnosti s jedne te ludila s druge strane. Kazališta nema bez svega toga, i zato je Kerempuh idealan za Nušića. Osim toga, riječ je o ansamblu koji pita i provocira redatelje, pa smo zajedno dobra kombinacija.

Express: Nušića je u Kerempuhu radio i Oliver Frljić. Uzimate li to kao referenciju ili se nameće?

Ne, nisam išao za tim, ali ne može se zaboraviti da je ta predstava iz 2012. te da odonda Nušića nema na zagrebačkim repertoarima. U međuvremenu su se dogodile dvije predstave, "Gospođa ministarka" u Rijeci i "Sumnjivo lice" u Osijeku, ali su ih postavljale redateljice iz Srbije. Nušić je pisac živog jezika koji nas može mnogo podučiti, ali svaki kontinuitet bavljenja srpskim piscima u domaćim repertoarima je uništen, sistematski i programski.

Express: Iz nacionalne pozicije, jesu li zaista srpski pisci "bolji" u borbi protiv despocije? Vidjevši situaciju na terenu, nije li to argument za tezu o nemogućnosti kazališta, ili književnosti, da zaista nešto promijeni u realnom kontekstu u kojem se događa?

Ne zagovaram u tom smislu tezu o moći umjetnosti općenito, ili specifičnije: kazališta i književnosti. Moć književnosti, pa i dramske, leži u mapiranju pozicija moći i ljudske sudbine u susretu s moći. U regiji sam čuo najbolji opis toga: pisac koji je jedan svoj roman temeljio na faktima iz ratova devedesetih, s realnim imenima te ljudima i događajima, bio je fizički napadnut i upozoren da pazi što će napisati jer bi ga mogao progutati mrak. On je ipak taj roman objavio i nije se dogodilo ništa. A nasilnici su zaključili: "Pa neka piše što piše" jer ionako nije važno. Ne treba imati iluziju da je umjetnost sposobna mijenjati društvo. Možda je najbolji primjer upravo Frljić. Imamo najboljeg političkog redatelja u Europi, ali jesmo li kao društvo od njegova teatra išli naprijed i je li se što pomaknulo nabolje?

Express: Jedan ste od regionalno prisutnih redatelja i jedan od, u svojoj generaciji, najnagrađivanijih. Kako vidite sebe današnjeg, na početku zrele faze života i u naponu snage, u kontekstu domaćega kazališta?

Idemo redom. S jedne strane, drago mi je da su te nagrade došle do mojih ranih četrdesetih, pa nemam tu vrstu sujete ili egotripa iz nerealizirane želje ili uvjerenja da me zaobišlo nešto što mi pripada. Drago mi je da su mi sve te nagrade pripale i da je to, na neki način, odrađeno. Vjerujem da mi to daje mirnoću s kojom mogu dalje raditi, ali i snagu zbog hipoteke imena. Još donedavno su me smatrali mladim redateljem, a kad vas tako gledaju, to zapravo znači da svaki producent može intervenirati u vaš rad, što je za redatelja, umjetnika i autora vrlo frustrirajuća pozicija. Pritom, mi ovdje nismo Broadway, nije netko uložio svoj novac i za njega želi uspješan proizvod. Ne, naš sustav je zapravo kuratorski: kazališta kao producenti zovu umjetnika na osnovi prijašnjeg rada i njihova je odgovornost da unaprijed trebaju znati što mogu očekivati kao rezultat. A ne da se prave da su Broadway pa da kontroliraju umjetnika u ime nekih fiktivnih poreznih obveznika ili neke fiktivne obveze prema nekom fiktivnom konstruktu publike u malograđanskom smislu. Sve mi se to događalo ranije i zato su mi nagrade bitne, prvenstveno kao zaštita.

A regija? Prilično je oslobađajuće doći u novu sredinu i raditi s nekim kvalitetnim, znatiželjnim i kreativnim glumcima koje zanima zapravo samo jedna stvar, a to je hoćeš li im, i kako, pomoći da naprave dobre uloge i dobru predstavu. Njih zanima samo radimo li pravu stvar, na probama i na kraju u predstavi, ili ne. Za tim izazovom idem i on će me uvijek privlačiti, u regiji ili ovdje.

Express: Što vam je toliko zanimljivo u kazalištu u BiH?

Bosanski glumci. Imaju neku divnu emotivnost i zanat, a i razumijemo se jer govorimo istim kazališnim jezikom. Neki od njih su me i učili kako glumci razmišljaju te kako glumci i redatelji trebaju komunicirati. Ti ljudi rade u suludim i potkapacitiranim infrastrukturnim i organizacijskim uvjetima, zato nisu razmaženi. S druge strane, lijepo je gledati kakav se teatar nekada događao na ovim prostorima jer njegovi odjeci još žive u tim glumcima, pogotovo onim sad već starije ili barem srednje generacije. Radio sam i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, koje ima drugu najveću dvoranu na prostoru Jugoslavije. Kad se nađete u toj zgradi i na toj pozornici, i ako se to usporedi s teatrom kakav danas imamo, ambicioznost teatra koji se tamo radio i sve što je on trebao biti je neki zalog da ni danas ne smijemo prestati sanjati.

Express: Koja je razlika između zagrebačkog i splitskoga kazališta? Privlači li vas Zagreb, osim kao veće tržište za redateljski posao?

Zagreb me privlači zbog medijske vidljivosti jer, bez obzira na to kako i što radio, vidljivije je kad je u Zagrebu. Ja sam se ovdje školovao, sa svim ovim ljudima ovdje ja sam išao na istu akademiju, dakle mislimo na isti način i imamo isti zanat. Zbog toga je dolazak u Zagreb uvijek i susret s ljudima s kojima želim raditi. Pored vidljivosti, Zagreb nudi uži i širi stručni krug kolega, pa nudi puno prilika za smislene razgovore. No nisu svi razgovori takvi, a u Zagrebu je i mnogo veći pritisak, koji proizvodi neslobodu.

Express: Naša kultura je još na visokom stupnju centralizacije, ne samo u vidljivosti. Može li neki akter koji nije iz Zagreba to promijeniti, tj. može li se to mijenjati iz, primjerice, Splita?

Ne može, bojim se, ni u Splitu. Recimo, moje najnagrađivanije predstave, "Kroćenje goropadnice" i "55 kvadrata", propale su kod splitske kritike i dijela stručne javnosti, ali ne i kod publike, a izvan Splita i u regiji osvajale su nagrade. Zanimljivo je da u Splitu nemam toliko društvenog pritiska, zbog očekivanja, pa sam mogao razvijati nešto što me zanimalo. U "Goropadnici" je Shakespeare provučen kroz flamanski teatar tijela i pitanje gdje kazalište graniči s performativnim, unutar institucije koja je u tom trenutku proizvodila bitno drukčije predstave. U "55 kvadrata" bavio sam se novim tipom hiperrealizma. Dakle, postavio sam sebi dva različita izvedbena zadatka i u Splitu sam imao i hrabrosti, ali i produkcijske podrške, da to realiziram. Ne znam bi li se ta vrsta slobode unutar institucija mogla, na taj način, dogoditi u Zagrebu, a ne znam ni bih li sam bio toliko siguran i, možda, hrabar.

No znakovito je da sam, u deset godina, otkad sam se iz obiteljskih razloga vratio u Split, samo dva puta radio na velikoj sceni tamošnjeg HNK. Rezultat su predstave od kojih je jedna proglašena najboljom na Gavellinim večerima te dobila mnoge druge nagrade, a druga je bila najbolja predstava u cjelini prema Nagradama hrvatskoga glumišta. U tih deset godina izmijenilo se pet intendanata, zašto me nisu više koristili, ne znam. Ali to je splitska priča. Mnoge svoje ljude Split nije prihvatio, ili ih je "uspio" prepustiti drugim sredinama jer ih nije strukturirao tako da mogu činiti promjenu u svojem a ne u nekom drugom gradu.

Express: Iako su obje nagrađene, je li vam žao da "Goropadnica" nije dobila, primjerice, NHG za najbolju predstavu u cjelini? Čini mi se da je ona ipak nekako teža, hrabrija i važnija?

U Hrvatskoj, a posebno u hrvatskom glumištu, ne treba plakati za pravdom. Ali ponekad se ipak dogodi da "što izgubiš na mostu dobiješ na ćupriji". Obje predstave pokušale su redefinirati sustav, a ne samo svoj predložak ili temu. Razumijem pitanje, jer i ja imam respekt prema "Goropadnici" s obzirom na to da je po energiji i izvođačkom angažmanu proizvodila neku neospornu i iznenađujuću posebnost. Naravno, to je proizašlo i iz moje energije i principa rada. Okidač za to bila je radionica kod Jana Lauwersa u Veneciji dvije godine ranije, koja mi je bila akceleracija za mozak i metode rada. U tom smislu, rekao bih da je to bilo ulaganje u sebe koje se isplati, čak i u nekoj istočnoeuropskoj periferiji. S druge strane, u "55 kvadrata", prema inspirativnom tekstu Ivane Vuković, htio sam drukčiju reprezentaciju splitske zbilje, da ljudi pokušaju gledati svoje živote na drukčiji način od karikatura ili nostalgičnih razglednica. To je prva predstava u HNK Split u 21. stoljeću koja inzistira na realističnoj reprezentaciji, našeg sad i ovdje, nas samih. I ponovno, nije dobro prošla kod splitske kritike, ali publika je jako voli.

Express: Što treba splitskom HNK, velikom kazalištu u drugom najvećem gradu?

Najlošije je ostajanje unutar estetskih okvira 20. ili čak i 19. stoljeća, a to je ono što se, uglavnom, događa izvan Zagreba, u Splitu sigurno. Razlog tome su kalkulacije i programska usmjerenja uprava koje nisu imale hrabrosti nego su se skrivale ispod fraze o "zahtjevnoj splitskoj publici". Pa se prema toj publici ponašaju paternalistički: ajme, dugo im je; ajme, vruće im je; ajme, ide ljeto, neće nitko ići u kazalište... Bitna razlika je i to što je Zagreb ipak uvijek bio u doticaju s recentnim tokovima Europe i svijeta preko Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa i Festivala svjetskoga kazališta. U Splitu se to nije događalo i ne događa se.

Express: U posljednje vrijeme idete doslovno iz predstave u predstavu. Koliko je to zdravo za redatelja?

Ono što sad vidim kao najveću prijetnju mojem radu je hiperprodukcija i kapitalistička mašina. Nakon šoka korone shvatili smo koliko je kazalište i cijeli kulturni ekosustav osjetljiv te koliko je i prije te korone bilo teško raditi i imati ekonomsku stabilnost i sigurnost. Sad smo svi, s tim iskustvom, počeli raditi i prihvaćati poslove, jer više nemamo iluzija i znamo da svoju situaciju možemo riješiti samo tako da radimo više, iscrpljujući svoj mozak i tijelo. Jer honorari se neće povećati, bez obzira na nagrade i sve, pa ih onda jednostavno treba biti više. To je svugdje tako, s kim god sam razgovarao na Balkanu, svi su u istom žrvnju.

Express: Imate prilično dobar uvid u regionalno kazalište. Koga biste izdvojili?

Imam uvid, ali ne toliki koliki bih želio. Čini mi se vrlo važnim da su prošle godine i MESS i BITEF, dakle dva ipak najvažnija međunarodna festivala u regiji, osvojili "ovdašnji" redatelji mlađi od 40 godina: Mirko Radonjić s "Anom Karenjinom" i Nina Rajić Kranjac sa "Solom". To pokazuje neki dobar smjer. Moram spomenuti i Selmu Spahić, čija me zenička produkcija "Sedam strahova" osvojila jer mi je dokazala da se i nakon korone, kad smo svi radili neke male predstave, može ponovno misliti veliku i ambicioznu ansambl-predstavu u kojoj se miješaju dramski i performativni rukopis. Naravno, veliki sam fan Jerneja Lorencija, čije sam predstave gledao u Ljubljani i Zagrebu.

Express: Kako biste opisali svoju poetiku?

Rekao bih da postoje tri profila koje radim, ponekad i zajedno. Jedno su predstave za djecu, s kojima sam osvojio dvadesetak nagrada, najprije zahvaljujući kontinuitetu rada u Gradskom kazalištu lutaka Split, što jesu zanatske predstave, ali, recimo to tako, "piksarovske" poetike, dakle kombinacije teatra tijela i raspričanog humora. Sljedeći je segment miješanje dramskog i performativnog, što sam uzeo kao nasljeđe flamanskog vala iz osamdesetih i devedesetih, pa i do danas. Taj pristup pretežno koristim kad se bavim klasicima, Molièreom ili Shakespeareom, primjerice, jer takvi tekstovi daju puno više praznih mjesta za dekonstrukciju teksta ili nude rukavce u koje se može ubaciti i takva vrsta izvedbenosti. Treći je hiperrealizam, "slice of life" poetika, koji koristim za suvremene tekstove, poput "55 kvadrata" ili "Moj sin samo malo sporije hoda" Ivora Martinića. Kad ulazim u projekt, moram najprije to posložiti da bih znao kamo idem i koji me ciljevi zanimaju tijekom procesa stvaranja pojedine predstave. Naravno, moje poetike ne bi ni bilo bez suradničke mreže koja mi ustrajno i vrijedno pomaže sve ove godine u pothvatu stvaranja teatra, od Tamare Obrovac, Damira Klemenića, Petre Pavičić, Saše Antića, Olje Savičević Ivančević, Ivane Vuković, kao i vrijednih ljudi širom regije - Lejle Hodžić, Nedima Zlatara, Lea Šarića, Nedžme Čizmo, Nejre Babić, Amile Trezimehić i mnogih drugih koji će mi oprostiti što ih nisam spomenuo.