Da će rata biti bilo je jasno svima kad je Gavrilo Princip potegao pištolj na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Uslijedio je tada nazvani Veliki rat.

Najveća klaonica hrvatskog vojnika, zarobljenog u odori Austro-Ugarske, u Prvom svjetskom ratu ratu bila je na istočnom frontu. Galicija. U ljeto 1916. ruski general Aleksej Brusilov snažnom ofenzivom prisilio je austrijske i njemačke snage na povlačenje. U ukrajinskoj Galiciji, Bukovini, Volinju te na obroncima Karpata izginulo je na desetke tisuća Hrvata, i danas u im grobovi tamo, mnogo ih je u ukrajinskom selu Glibivka. U borbama od početka lipnja do kraja kolovoza 1916. ukupno je poginulo 1,5 milijuna vojnika. Za usporedbu, danas Ukrajina i Rusija u ratu imaju svaka oko 200.000 aktivnih vojnika na frontu. 

U Galiciji se igrom slučaja bio našao i velikan hrvatske književnosti Miroslav Krleža. Prije rata 1914. tek se probijao, a nakon rata je zahvaljujući svojim briljantnim novinskim tekstovima već bio priznat autor. Krleža je 1915. određen za zamjenika urednice Obzora Marije Jurić-Zagorke, ali završio je na istočnom frontu 1916. 

Žene konduktera vozile tramvaj, žene poštara raznosile poštu

Hospitaliziran je jer je bio dobio tuberkulozu, no baš na ljeto Brusilovljeve ofenzive vratio se u Galiciju. Paradoksalno, bolest će ga spasiti da 1917. bude potpuno pošteđen vojske i u tom je razdoblju ostavio neke od svojih najboljih zapisa o siromaštvu u Zagrebu u doba Prvoga svjetskog rata. 

Naime, muškarci su bili na bojištima i mnoge žene snalazile su se same s djecom. 

- Primjera radi, žene poginulih konduktera i poštara pozivane su na radna mjesta kondukterki u ZET-u ili poštarica u Ravnateljstvu pošta - pričala je Mirjana Jurić, viša arhivistica Hrvatskog državnog arhiva svojedobno za Deutsche Welle:

- Između ostalog, žene su održavale ulice, perivoje, bile su željeznički ložači, čistile pruge od snijega i istovarivale robu iz vagona. „U pučkoj radionici su radile za vojnike. Šivale su, štrikale su čarape, kape rukavice. Istovremeno je postojao i stručni nadzor učiteljica nad njihovom djecom...

Miroslav Krleža, u to doba kroničar lista Narodna zaštita, objavio je za vrijeme Prvog svjetskog rata poznati tekst "Kako stanuje sirotinja u Zagrebu". Neke od Krležinih tekstova iz toga doba cenzurirale bi vlasti i nikad nisu bili objavljeni. 

Krleža kolumnist lista Narodna zaštita

Krleža za Narodnu zaštitu opisuje zagrebački život u kuhinjama uz zadimljene štednjake i lavore s prljavom vodom. U takvim kuhinjama i po šestero djece spavaju u jednoj postelji, a razbijeni prozori "oblijepljeni su starim novinama dok kokoši čeprkaju po prljavom podu". Ljudi su blijedi, djeca "škrofulozna, rahitična i kašlju".

- U takvim kuhinjama stanuju tisuće udovica, matera, žena, baka teta, priležnica i jadnica koje kao kakve bolesne sjene idu u prvo praskozorje u tvornice. Tako žive tisuće žena u 'bijelom gradu Zagrebu“. I sve te švelje, i dvorkinje, i radnice, i kondukterke, sve te hiljade bijednica koje ne peku kruha jer nemaju brašna, nego jedu crne noklice. I salatu, dok je ima. A onda ništa. Sve te hiljade u kuhinjama, sobama pod krovom, pivnicama i barakama, sve te žene pate u jednoj užasnoj šutnji - zapisao je Fric.