Hrvatska je, ako ičim, načičkana skupim spomenicima kolektivnoj indolenciji, građevinama čija prvobitna namjena, ma iz kojeg razloga, nikad nije ostvarena pa sad kao gigantski, i najčešće betonski, kosturi bacaju duge sjene na vizure gradova. Tako, primjerice, građani Rijeke pri svakom posjetu trgovačkom centru na istoku grada mogu pratiti nestajanje stakala s prozora zgrade koja nikad nije postala sjedište uprave, a i bojazan za sudbinu novoizgrađene bolnice na Sušaku razumljivija je prisjetimo li se Sveučilišne bolnice Blato, kolosalnog projekta i maestralnog podbačaja koji, umjesto najvećeg kliničkog centra u regiji, od 1985. stoji kao sablasni čuvar izlaza iz grada.

I dok je u izvedivost simulacija i vizualizacija novoga kompleksa, o čijoj se gradnji posljednjih godina sve glasnije govori, teško povjerovati, stara bolnica obrasla visokom travom i šikarom, omotana golim granama drveća, u ledeno se veljačko poslijepodne doima kao betonska neman, kulisa podignuta za potrebe snimanja kakvog horora ili filma katastrofe, a osjećaju paralizirajuće strave pridonosi i akustika velikog, otvorenog prostora, čijom čarolijom kapanje od nedavnih kiša i snijega zaostale vode odjekuje batom ljudskih koraka.

A iza nekog od pregradnih zidova vrlo je moguće susresti nekoga, u čučećem položaju, s kanticom spreja u ruci. Jer ono što izvana izgleda kao siva i bezlična, maligna tvorevina na licu grada, iznutra živi prilično vibrantan život ulične umjetnosti, a dvjesto tisuća četvornih metara devastiranog prostora najveće je javno dostupno platno. Već je pri ulasku na prizemnu razinu prednje zgrade jasno da “bolnicom” vladaju zagrebački grafiteri, ilustratori i ulični umjetnici koji ondje, umjesto pravih medicinara, nude umjetnost kao lijek za neuralgične točke društva i godinama taložene vizualne komentare na nekadašnje i sadašnju stvarnost. A te su opaske u svojoj inovativnosti, kvaliteti i složenosti zbilja raznovrsne - od Dinamova i Hajdukova grba kao izražavanja navijačke pripadnosti, preko već gotovo folklornih poruka poput “Ubi Srbina”, črčkarija koje za jedini cilj imaju podsjetiti da su njihovi autori bili tu (kao “HrvVkCro”) i simpatičnih crteža kostura na pregradnim stupovima pa do vrlo ozbiljnih uličnih murala.

Bilo nam je potrebno prijeći tek nekoliko redova crteža kako bismo shvatili da je crtač skriven umjetničkim imenom Blaze Blazinsky, očiti ljubitelj radioaktivno zelene boje, apsolutni vladar prizemnog prostora nesuđene bolnice u Blatu. Na razdaljini od svega nekoliko koraka raspoređene su različite stilizacije njegova potpisa i raznovrsni murali potpisani tek slabije vidljivom crnom črčkom. Dublje u prostoru pronašli smo i nekoliko odbačenih kantica sprejeva, većinom praznih, i jedan započeti grafit u, procjenjujemo, Blazeovu stilu. Možda je i sam autor negdje u blizini, pomislimo, no uskoro nam preko društvenih mreža, jer tehnologija je barem posredno stigla i do Blata, javlja da nije tamo, ali sprejevi su, vrlo moguće, njegovi.

“Puno uličnih umjetnika, grafitera i ilustratora tamo crta, mjesto je idealno. Napušteno je i golemo, nema puno ljudi, a i pomalo je opasno, što većina grafitera voli”, govori mi. Adrenalin. Crtati je, kaže, počeo pokraj Jadranskog mosta, još jedne prepoznatljive plohe zagrebačke street art scene, a onda je čuo za obližnju bolnicu. “Otišao sam tamo i oduševio se veličinom objekta i gotovo nepresušnim izvorom zidova, mira i tišine. Zaljubio sam se u to mjesto koje sam, što stepenicama, a što opasnim konstrukcijama bez zaštite i gazišta, obišao uzduž i poprijeko.”

Iako mu je, kaže, to mjesto posebno drago jer je ondje, sam ili u društvu, nacrtao mnogo svojih grafita i murala, svjestan je njegove opasnosti i nikome ne preporučuje upuštanje u te opasne eskapade. Ipak, ovaj rođeni Osječanin sa zagrebačkom adresom, koji se crtanjem grafita bavi od desete godine i kasnih devedesetih, kaže da kao građanin ne može zanemariti činjenicu da takav objekt tolike godine propada. I drugi su grafiteri svjesni financijskih sredstava uloženih u projekt i činjenice da, iako gotovo završen, 37 godina propada, no u pozitivnom tonu zaključuje: “Ali eto, ako ništa, imamo najveću galeriju grafita i murala na otvorenom, u prirodi”.