Sjeverna Koreja potpisala je sporazum o primirju sa Sjedinjenim Državama i Kinom na današnji datum, 27. srpnja 1953., čime su okončane borbe u trogodišnjem ratu, ali on ni danas službeno nije završen. Naime, papir nikad nisu potpisali predstavnici Južne Koreje. Napetost je vječna, vojske dviju zemalja su nekoliko puta godišnje u stanju pripravnosti, a pomirenja nema. 

Povijest prijedloga za pomirenje dviju još uvijek službeno zaraćenih država duga je i krvava. 

Tajni CIA-ini dokumenti, objavljeni početkom 2009. godine, prikazuju da su sedamdesete bile godine najintenzivnijih pregovora o miru i ponovnom ujedinjenju države. 

6. kolovoz 1971.

Kim Il-Sung, djed aktualnog vođe Sjeverne Koreje, izrazio je volju za suradnjom sa svim političkim strankama Južne Koreje. Tog dana je organizirao svečani doček svrgnutog burmanskog vođe princa Sihanouka, nakon što su Amerikanci orkestrirali vojni udar kojim su ga makli s vlasti. 

4. srpanj 1972.

Objavljena je zajednička izjava čelnika dviju suprotstavljenih Koreja gdje su javnosti predstavili razgovore održane u Seolu i Pyongyangu. Izjava je sadržavala tri načelna dogovora za ujedinjenje poluotoka i uspostavljanje Vijeća za koordinaciju sjevera i juga. Vijeće je održalo nekoliko sastanaka, ali od toga nije se dogodilo ništa konkretno.

23. lipanj 1973.

Kim Il-Sung na jednom skupu pojasnio je zahtjeve svoje države za ujedinjenjem. Predložio je osnivanje konfederalne države pod nazivom Koryo što je aluzija na neka davna vremena kada je čitavim poluotokom vladala kraljevska dinastija Goryeo ili Koryo.

Tijekom idućih desetak godina nastavljeni su razgovori i pregovori o ujedinjenju na ovaj ili onaj način da bi jedna eksplozija gotovo uništila bilo kakvu šansu za mir na Korejskom poluotoku. Naime, 1983. pokušan je atentat na tadašnjeg južnokorejskog predsjednika Chun Doo-hwana tijekom njegova posjeta Myanmaru, tadašnjoj Burmi. Izaslanstvo predvođeno Chunom trebalo je pokloniti se pred spomenikom jednom od osnivača moderne Burme kada je eksplodirala bomba i ubila više od dvadeset osoba, a među njima su bila i četvorica južnokorejskih ministara. Predsjednik Chun izbjegao je smrt samo zato što mu je automobil zapeo u prometu, a predsjedničke trube, koje su trebale najaviti njegov dolazak, su se oglasile nekoliko minuta prije dolaska.

Istraga je otkrila da su tri sjevernokorejska agenta, prikrivena kao mornari, postavila najmanje dvije Claymore mine napunjene raznim šrapnelom u krovu mauzoleja i detonirala ih daljinskom kontrolom, vjerujući da je predsjednik upravo stigao kada je signal najavio dolazak južnokorejskog veleposlanika, koji je pogrešno bio prepoznat kao predsjednik. Jedan napadač je ubijen tijekom bijega, dvojica su uhvaćena; Kang Min-chul je priznao svoje povezanosti s Pjongjangom i osuđen je na doživotni zatvor, drugi odbio suradnju i pogubljen je. 

Pokušaj atentata su osudili sjevernokorejski mediji, a neki njihovi mediji su čak pustili teoriju zavjere da su to organizirali sami Južnokoreanci da bi mogli raskinuti mirovne pregovore.

Desetljećima nakon toga nije bilo gotovo nikakvih diplomatskih kontakata i sadašnji diplomatski blitzkrieg Sjeverne Koreje šokirao je čitavu javnost.