Neprijatelj mojeg neprijatelja moj je prijatelj, govorili su drevni Indijci stoljećima prije Krista. Najčešće takva poslovica doista i drži vodu, ali ovih dana na hrvatskoj krajnjoj desnici vode se žestoke polemike o tome tko je zapravo pravi istražitelj i tko polaže pravo na povijesnu istinu. Najviše koplja lomi se između Bože Vukušića i Romana Leljaka.

Prvi je glavni tajnik Počasnog bleiburškog voda, a drugi je povjesničar amater zadužen za istraživanje komunističkih zločina bilo koje vrste. Leljak je u hrvatske medije dospio zbog istraživanja Hude jame, jednog od najvećih postratnih zločina nad zarobljenicima: uvjerljivo najviše prostora dobio je na ekranima Hrvatske radiotelevizije.

S jedne strane će ga, donekle i s pravom, optužiti da je propagandist i populist, a s druge strane, predbacit će mu sve one sinonime kojima hrvatska desnica časti sve one koji imaju malo drukčije mišljenje. Leljaku će predbaciti da je bio KOS-ovac, pripadnik Kontraobavještajne službe, predbacit će mu da je bio udbaš iako sad istražuje zločine zloglasne Uprave za državnu bezbednost. Krenimo od početka Leljakova životopisa.

Rođen u Hrvatskom zagorju, školovao se u Celju te na vojnim učilištima u Sarajevu i Beogradu te je uskoro našao posao u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Krajem osamdesetih, uoči raspada Jugoslavije, njegova vojna karijera naprasno je prekinuta zbog optužbi za krađu vojne opreme, nezakonito snimanje i krađu novca. Prema pisanju regionalnih medija, Leljak je kasnije osuđen na 14 mjeseci zatvora, ali se konstantno branio govoreći da je to bio politički motiviran proces, kako je već i bilo uobičajeno u to vrijeme.

Nakon raspada Jugoslavije i nakon što je Slovenija postala samostalna država, Leljak se bacio u izdavaštvo i dosta uspješno se bavio time. Fokusirao se na časopise i knjige koji su iznosili alternativne teorije o funkcioniranju vojske i policije. Kasnije se posvetio posredovanju u kreditiranju kupnje automobila preko jedne austrijske banke, sve dok direktor Alfons Schmalzhofer nije preko slovenskih medija zamolio potencijalne kupce da ne koriste Leljakove usluge.

Poslije se bavio prodajom Fiatovih automobila, utemeljio je prvi slovenski tabloid u boji, sudjelovao je u reli utrkama, a u rujnu 1999. godine osuđen je na uvjetnu kaznu od četiri mjeseca zbog neplaćanja alimentacije. Tad se počelo urušavati Leljakovo poslovno carstvo i počela su suđenja u Austriji zbog prevara, stigle su ga optužbe za zlouporabu Diners i American Express kartica, a počelo je i suđenje zbog njegova vođenja tvrtke Avtoideal.

Naime, preko te tvrtke je prodavao Fiate, ali je, kako pišu slovenski mediji, koristio Avtoideal za piramidalnu shemu u kojoj je ljudima obećavao urnebesno visoke kamate od 5 do 7 posto. U zatvor je otišao u veljači 2008. nakon što je dobio po tri i pol godine zatvora za nezakonito dobivanje 54.000 eura od austrijskih banaka te 960.000 eura od oštećenika u predmetu Avtoideal. Tamo je, mogli bismo reći, pronašao pravu inspiraciju za pisanje i posvetio se istraživanju Hude jame.

Godine 2009. izašla je njegova prva knjiga u gotovo dva desetljeća i tad je počeo pisati gotovo nevjerojatnom brzinom. Do prijevremenog puštanja iz zatvora 2012. godine napisao je već desetak knjiga. Posljednjih godina, kad ga pitate o prošlosti, on kaže: "Odslužio sam svu kaznu koja mi je određena". S druge strane stoji jednako kontroverzni Bože Vukušić. Gotovo sve što trebate znati o njemu može se sažeti u naslov jednog članka hrvatskih dnevnih novina:

"Čovjek s dosjeom u tri države vodi Počasni bleiburški vod". Istini za volju, članak je objavljen prije nešto manje od šest godina, ali činjenice i danas stoje. Kad smo pokušali kontaktirati Počasni bleiburški vod, javio nam se gospodin Vukušić osobno, iako on danas nosi funkciju glasnogovornika i glavnog tajnika PBV-a, već godinama kolaju priče da je on zapravo alfa i omega te organizacije.

Njegova biografija dovoljna je za nekoliko špijunskih trilera iz pera Toma Clancyja ili Roberta Ludluma, a tamo negdje u ranim osamdesetima prvi je put zapeo za oko jugoslavenskoj miliciji. Naime, 1982. godine za njim je raspisana tjeralica zbog provale u splitski stan te krađe nešto nakita. Budući da je pobjegao prije uhićenja, tjeralica je bila na snazi sve do ranih devedesetih.

Međutim, posljednjih godina pojavile su se informacije i da je bježao iz Jugoslavije zato što je pokušavao izbjeći zatvorsku kaznu od pet dana zbog neplaćene novčane kazne. Skrasio se u Njemačkoj, ali ubrzo je i tamošnjem pravosuđu stao na žulj, i to na doista okrutan način. U Njemačkoj je upoznao Damira Šišnjaka, sitnog jugoslavenskoga kriminalca kojeg je nagovorio da ubije Jusufa Tatara. Tatar je u Njemačkoj bio policijski doušnik i pomagao je u hvatanju kradljivaca i drugih kriminalaca iz ondašnje Jugoslavije.

Šišnjak je hladnokrvno ustrijelio Tatara u jednom njemačkom kafiću, što je kasnije ispričao svojoj tadašnjoj djevojci. Rekao joj je čak i da mu je Vukušić naredio ubojstvo Tatara. Idućeg dana Šišnjak je uhićen, a uskoro je i Vukušić priveden. Šišnjak je pokušavao obraniti Vukušića govoreći da mu je jedan nepoznati muškarac rekao da ubije nesretnog Jusufa, ali njemačko pravosuđe to nije prihvatilo kao vjerodostojno svjedočenje.

Prema pisanju hrvatskih medija, Vukušić je odležao samo osam godina zatvora, a početkom devedesetih vratio se u Hrvatsku i s vremenom je postao agent Službe za zaštitu ustavnog poretka. Neko vrijeme je radio u Hrvatskom saboru kao tajnik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina.

Upravo zbog toga je prije dvije godine svjedočio na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Kao tajnik saborske komisije imao je uvid u goleme arhive o radu tajnih komunističkih službi, pa su ga u München pozvali kao stručnjaka.

Zašto je Vukušić pušten iz njemačkog zatvora nakon odsluženih samo osam godina zatvora nikad nije potpuno razjašnjeno, a dodatnu zanimljivost spomenuo je Jutarnji list prije nekoliko godina. Bože Vukušić oslobođen je služenja zatvorske kazne, ali ne i optužbi za ubojstvo Jusufa Tatara.

U Hrvatskoj je 1994. godine Vukušić osumnjičen za paljenje jednog automobila, a 2001. godine optužen je za otmicu Blagoja Zelića, bivšeg djelatnika Udbe, početkom Domovinskog rata. Nakon desetljeća nerada hrvatskog pravosuđa postupak je pao u zastaru, isto kao i postupak za spaljivanje automobila Milana Eljuge.

Gotovo otkako je preuzeo upravljanje Počasnim bleiburškim vodom, prate ga optužbe da pokušava komercijalizirati Bleiburg i tragediju Križnog puta zarobljenih vojnika i civila. Njega ništa nije pokolebalo i nastavio je suvereno upravljati Počasnim bleiburškim vodom.

Dekodirano Tajni izvještaji Udbe: Tko je sve cinkario?

Ovih dana njih dvojica našli su se na suprotstavljenim stranama, a teške optužbe pljušte na sve strane. S jedne strane imamo Leljaka, koji kaže da je Vukušić medijima dao njegov dosje. Kad smo od Vukušića pokušali dobiti komentar na optužbe da je upravo on dao novinarima Leljakov dosje, a Leljak je dao i točno vrijeme kad je Bože navodno predao informacije medijima, Vukušić nas je samo uputio na svoje priopćenje koje je objavljeno na jednom desno orijentiranom portalu.

"Tvrdnja Romana Leljaka da sam ja u utorak, 7. veljače o.g., u 18.00 sati, nekom novinaru Jutarnjeg lista predao dokumentaciju o njemu, ne samo da je iz navedenih razloga nelogična i netočna – nego je i podla glupa izmišljotina. Tog dana, upravo u 18.00 sati bila je zakazana sveta misa zadušnica za hrvatskog domoljuba, pukovnika HV-­a Nediljka Vegara, inače moga prijatelja i suborca još iz emigrantskih dana, u kapelici Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu", napisao je u svom priopćenju Vukušić.

Podaci koji su u Jutarnjem listu izneseni o Romanu Leljaku u najvećoj mjeri su objavljeni prije više od pola godine na portalu Želimira Kužatka iz Ljubljane. A dio njih objavljen je još prije dvije godine na slovenskoj verziji Wikipedije te prije više pola godine i na hrvatskoj verziji Wikipedije, nastavlja u istom tonu čelnik PBV-a.

Na hrvatskoj Wikipediji piše: "Roman Leljak se je rodio u mjestu Đurmanec kod Krapine. Osnovnu školu je završio u Šentjuru. Nakon osnovne škole 1978. nastavio je školovanje u Sarajevu i Beogradu na srednjoj vojnoj školi. Završio je specijalizaciju za šifranta u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), a zatim posebnu obuku o vojnoj sigurnosti u Pančevu.

Leljak je 2005. osuđen na 3 godine i 8 mjeseci zatvora zbog stjecanja protupravne imovinske koristi čime je oštetio 448 osoba, ali presuda još nije pravnomoćna. 2015. Pred članovima slovenskog parlamenta naveo je kako je slovenska Udba nekoliko godina prije osamostaljenja Slovenije kupila ubojita sredstva u obliku olovke s kojom potajno može ubiti ljude. Jedan primjerak pokazo je javno u Skupštini. Slijedila je kaznena prijava kranjeg ljevičara Milana Brgleza...

Objavio je, piše dalje na Wikipediji, knjigu "Špiclji Udbe" ("Suradnici Udbe") i u njoj su objavljeni popis, fotografije i adrese svih slovenskih udbaša i njihovih suradnika: "Na vodećim su funkcijama u bankama, velikim kompanijama, politici, pravosuđu i medijima." U knjizi navodi da je za zloglasnu Udbu u Sloveniji radilo ukupno oko 65.000 osoba: to su bili, primjerice, učitelji, novinari, kulturni djelatnici.

Titov zatvor Goli otok: Udba je od logora zarađivala milijune dolara

Prema Leljakovu istraživanju, oko 35% Slovenaca su i u 2015. godini na neki način vezani za Udbu. Naglašava da taj dio slovenskog pučanstva redovito daje svoj glas lijevim strankama i podržava komunizam. Autor naglašava sve što su dobili i što danas ima 35% Slovenaca su dobili zato što je netko njihov radio za Udbu. Leljak je također rekao kako je u Arhivu našao opis raznih metoda na koji način je Udba vrbovala svećenike.

Leljak je dodao kako su doušnici imali povlašten status u komunističko vrijeme, imali su najbolje kuće, a djeca i rodbina bez problema dobivali dobra radna mjesta. Autor je naglasio kako je njegovo istraživanje pokazalo da su 60% doušnika bili uvjereni jugoslavenski patrioti, pa su to radili iz uvjerenja, dok je 30% doušnika radilo za novac, a ostalih 10% su bili ucijenjeni i morali su surađivati s Udbom. Prema autoru, danas se svi ti ljudi izgovaraju da jesu potpisali, ali da nisu ništa radili.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) u suradnji s drugim udrugama iz Domovinskog rata, na čelu s Mladenom Pavkovićem, dodijelili su mu "Veliku zlatnu plaketu" (7. 6. 2016.). Hrvatska Wikipedia, dakle, nema cijelu priču, ali iz nje se može vidjeti da Leljak nije kandidat za beatifikaciju... Romanu Leljaku ispričali smo što nam je njegov sadašnji suparnik rekao, a on je odgovorio:

"Vukušić je veoma kvalitetan istraživač Udbe. S njim sam dosta radio, ali već godinu dana ne surađujemo zato što se on nije složio s nekim stvarima. Prije svega o Hudoj jami. Ne ulazim u sve te pojedinosti, ali znam da je već nekoliko mjeseci sakupljao razne informacije o meni. Ja ne želim više o tome uopće raspravljati."

"Mnogima je zasmetalo što sam u nekoliko navrata bio gost na hrvatskoj televiziji i sad me na taj način optužuju i sad mi na taj način zatvaraju vrata gostovanju na državnim televizijama", rekao je Leljak u razgovoru za Express. No izvan konteksta teorije zavjere, činjenica je da je većina materijala o Romanu Leljaku već dugo na internetu, samo to u Hrvatskoj nikoga nije zanimalo dok nije došao do HRT-a. Slovenski novinari iskopali su cijeli niz zanimljivosti vezanih uz Leljaka.

"Njegov je", piše Anej Korsik, "amaterski istraživački rad privukao veliku pažnji, prije svega zbog spektakularnih optužbi, ne samo protiv bivših šefova tajnih službi, poput Mitje Ribičiča ili Janeza Zemljariča, već i desničarskih ikona poput Antona Drobniča."

Drobnič je bivši pripadnik slovenskih kolaboracionističkih snaga ("domobran") te bivši glavni državni tužitelj i predsjednik Novog slovenskog saveza, organizacije koja nastoji okupiti sve grupe koje imaju tradiciju borbe protiv komunizma. Drobničev odgovor bila je optužba da ga je Leljak "pokušao ucijeniti i iznuditi novac kako bi izostavio njegovo ime iz svoje knjige", što, prema Drobniču, predstavlja "dobro poznate boljševičke metode".

Nakon toga, nastavlja Korsik, kritičarima Leljaka pridružio se i Janez Janša, bivši slovenski premijer i šef desničarske Slovenske demokratske stranke. On je Leljaka optužio da mu je postavio prislušni aparat u stan i izrazio žaljenje što ga je krajem osamdesetih branio i objavio njegovu knjigu...

Osobito je - piše dalje - pritom zanimljivo kako Leljak za domaću publiku tvrdi da su sve žrtve Slovenci, dok je prilikom gostovanja u Hrvatskoj ustvrdio da su žrtve u Hudoj jami "hrvatski vojnici". Iz ove je priče, koja je tek na početku, vidljivo da će u vezi s otvaranjem arhiva "letjeti perje". Ovih je dana Index objavio rane radove Andreja Plenkovića, koji je već u matruralnoj radnji naveliko citirao Marxa i Kardelja, što nije i neće biti utuživo, ali je kompromitantno: na čelu HDZ-a sigurno bi radije vidjeli nekoga tko je citirao Sveto pismo, Stari zavjet, Filipa Lukasa ili, na desnici, Milu Budaka...

Potom su objavili slične pasuse koje je objavljivao njegov otac, Mario Plenković. Koliko HDZ-ovaca ima takve tekstove? Tisuće, pa i deseci tisuća. U prošlom su sustavu svi pisali tipske biografije, isticali radničko i seljačko podrijetlo, klasnu svijest, empatiju prema proleterima, sklonost svjetskoj revoluciji i slično.

To je isto kao i danas, u formalnom pogledu, samo se sadržaj razlikuje: danas se ističe građansko podrijetlo, stradali na Bleiburgu, rano poimanje nacionalne svijesti, po potrebi se prilažu i dokazi o svetim sakramentima te, ako je moguće, godine u zatvoru ili pozivi na informativne razgovore... Dio HDZ-ovaca vjeruje da Most inzistira na hitrom otvaranju arhiva prije lokalnih izbora kako bi im uzeo dio birača.

Kako u Mostu znaju da birače više ne mogu dobiti lijevo od centra, ostaje im samo uzimati ih tamo gdje mogu, u širokom i dubokom HDZ-ovu bazenu. U tom bi smislu Mostov dokument "Knjiga postanka" dokazao da je HDZ (u toj je stranci više od 90.000 bivših komunista) nasljednik Saveza komunista Hrvatske, pa bi se Most nametnuo kao jedina iskrena, domoljubna, katolička alternativa. Tu bi na scenu stupio plan broj dva, "Uzašašće", o čemu je već pisao tjednik Express.

U fazi Uzašašća Most bi otmicom HDZ-ovih birača došao na 30 posto i postao središnja nacionalna stranka, u kojoj neće biti kadrova koji vape za lustracijom, dok bi se Božo Petrov kandidirao za predsjednika Republike. U Mostu tvrde da su sve to besmislice, no u HDZ-u pušu i na hladno. Kako bi rekao stari Kissinger, to što sam ja paranoik ne znači da mi ne rade o glavi. Zakon o arhivama još nije ni donesen, a već se sve trese...