Bilo je to jutro kristalno plavog neba u New Yorku. Koje će uskoro postati tamno, mračno, krvavo. Točno u 8 sati i 46 minuta, let 11 American Airlinesa probio je Sjeverni toranj Svjetskog trgovačkog centra. Sedamnaest minuta kasnije, u 9:03, let 175 United Airlinesa zabio se u Južni toranj. Dok je svijet u šoku gledao prizore vatre i dima koji su gutali simbole Manhattana, gore u WTC-u odvijala se osobna tragedija puta tisuću - izbor između dvije smrti. 

Udarci zrakoplova zarobili su stotine ljudi. U Sjevernom tornju, više od 1300 osoba ostalo je odsječeno iznad 91. kata. U Južnom, više od 600 iznad 76. kata. Izlazi su bili uništeni, stubišta neprohodna. Temperature su unutar zgrada dosezale i preko tisuću Celzijevih stupnjeva, a gusti, otrovni dim ispunjavao je svaki kutak, pretvarajući urede u smrtonosne peći. Za one zarobljene visoko na nebu, postojala su samo dva izbora: umrijeti od vatre i gušenja ili skočiti.

Procjenjuje se da je tog jutra najmanje 200 ljudi odabralo skočiti. Njihovi padovi, koji su trajali desetak sekundi, postali su mučan, ritmičan kontrapunkt kaosu na tlu. Isprva, zvukovi udara o tlo bili su zbunjujući. Richard Drew, fotograf agencije Associated Press koji je tog jutra bio na zadatku fotografiranja modne revije za trudnice, čuo je glasne, tupe zvukove. Pomislio je da pada beton. Tek je onda shvatio. To nisu bili komadi zgrade. Bili su to ljudi. Usmjerio je svoj objektiv prema Sjevernom tornju i počeo fotografirati. U 9 sati, 41 minutu i 15 sekundi, snimio je fotografiju koja će postati najpoznatija i ujedno najkontroverznija slika toga dana: "The Falling Man" (Čovjek koji pada).

Slika prikazuje muškarca u savršenom vertikalnom padu, glavom prema dolje. Jedna noga mu je savijena, tijelo djeluje mirno, gotovo pomireno sa sudbinom, kao da je u nekom čudnom, tragičnom plesu s arhitekturom zgrade iza sebe. Nema vatre, nema dima, samo čovjek i čiste linije tornja naspram praznog neba. Upravo je ta smirenost, ta estetika užasa, izazvala bijes javnosti.

Fotografija koja je postala tabu

Kada je fotografija objavljena 12. rujna na sedmoj stranici New York Timesa i u stotinama drugih novina diljem svijeta, reakcija je bila trenutačna i žestoka. Čitatelji su zasuli redakcije pismima, nazivajući sliku "uznemirujućom, hladnokrvnom, morbidnom i sadističkom". U naciji koja je prolazila kroz kolektivnu traumu, ova slika bila je previše. Prikazivala je nešto što nitko nije htio prihvatiti: individualnu, ljudsku smrt usred masovne katastrofe. Umjesto simbola heroizma i otpora, nudila je sliku potpunog očaja.

Medijske kuće brzo su popustile pod pritiskom. Televizijske mreže, koje su u prvim satima prikazivale snimke ljudi koji skaču, prestale su to činiti. Walter Isaacson, tadašnji predsjednik CNN-a, kasnije je opisao "mučne rasprave" nakon kojih je odlučeno da se snimke više neće prikazivati. Slike "skakača" postale su tabu. Izbrisane su iz kolektivnog sjećanja na taj dan, gurnute na mračne zakutke interneta, na šok-stranice gdje su stajale uz bok fotografijama s obdukcija i snimkama pogubljenja. U najfotografiranijem danu u povijesti, to su bile jedine slike od kojih su Amerikanci s ponosom okretali glavu.

25. OBLJETNICA Bolestan plan: New York su htjeli napasti s 22 aviona

Otpor je bio toliko snažan da je nadrastao medije. Umjetnik Eric Fischl izradio je brončanu skulpturu "Tumbling Woman" (Žena koja se prevrće) kao spomenik "ekstremnosti izbora" s kojim su se žrtve suočile. Kada je izložena u Rockefellerovom centru, izazvala je takav bijes javnosti i prijetnje bombom da je uklonjena nakon samo tjedan dana. Poruka je bila jasna: ovaj dio priče ne želimo vidjeti. Službeno, ured medicinskog istražitelja New Yorka odbio je klasificirati ove žrtve kao "skakače", objasnivši da oni "nisu htjeli umrijeti, već su bili istjerani dimom i plamenom". Njihova smrt, kao i smrt svih ostalih žrtava 11. rujna, službeno je okarakterizirana kao ubojstvo.

Potraga za imenom

I dok je slika nestajala iz javnog prostora, jedno pitanje je ostalo: tko je bio Čovjek koji pada? U anonimnosti svoje smrti postao je neka vrsta Neznanog junaka u ratu koji je tek počinjao. Prvi pokušaj identifikacije doveo je do obitelji Norberta Hernandeza, slastičara iz restorana "Windows on the World" na 106. katu Sjevernog tornja. Kanadski novinar Peter Cheney, radeći na priči, pokazao je fotografiju Hernandezovoj obitelji, a sestra je u šoku potvrdila da bi to mogao biti on. Priča je objavljena, a obitelj se našla u paklu. Hernandezova supruga i kćeri bile su zgrožene. Znale su da on to nije mogao biti, ne samo zbog odjeće, već i zato što, kao pobožan katolik, nikada ne bi oduzeo sebi život.

Njihovu agoniju prekinuo je američki novinar Tom Junod. Za članak u časopisu Esquire, Junod je od fotografa Richarda Drewa dobio cijelu sekvencu od dvanaest fotografija pada. Cijela serija otkrila je nove detalje. Za razliku od jedne, zamrznute slike koja je odavala dojam mira, sekvenca je prikazivala čovjekovu očajničku, neskladnu borbu dok se prevrtao u zraku. Sila pada strgnula mu je bijelu jaknu, otkrivajući ispod nje nešto ključno: jarko narančastu majicu. Kada je Junod pokazao cijelu seriju obitelji Hernandez, odmah su s olakšanjem potvrdili da to nije Norberto. Nikada nije posjedovao narančastu majicu. 

Tragom narančaste majice

Trag je Junoda odveo do druge obitelji. Jonathan Briley, 43-godišnji zvučni inženjer koji je također radio u restoranu "Windows on the World". Bio je visok, tamnije puti, nosio je bradicu, baš poput čovjeka na fotografijama. Njegov brat Timothy odmah je prepoznao mogućnost. Jonathan je imao astmu i prvi bi osjetio posljedice dima. No, najvažniji detalj bila je odjeća. Timothy je ispričao kako je njegov brat često nosio jednu te istu narančastu majicu ispod bijele radne košulje. Toliko često da su ga zadirkivali zbog nje.

THE FOTKA Šapću mu: Pogođeni smo! Ukipio se. Kako je taj čovjek uopće postao predsjednik?

Dan nakon napada, pronašli su tijelo Jonathana Brileyja. Odjeća je bila uništena do neprepoznatljivosti, osim jedne stvari koju je njegov brat Timothy odmah prepoznao: crne visoke tenisice. Uzeo je jednu i sačuvao je kao spomen. Iako službena potvrda nikada nije stigla, obitelj i kolege vjeruju da je Jonathan Briley bio Čovjek koji pada. Njegova sestra Gwendolyn, govoreći o fotografiji, sažela je ono što je postalo njezino značenje: "Nadam se da ne pokušavamo otkriti tko je on, već da kroz gledanje u njega pokušavamo otkriti tko smo mi."

Pogled sa zemlje

Za one koji su bili na tlu, ti prizori urezali su se u sjećanje kao najtraumatičniji dio dana. Wesley Wong, agent FBI-ja koji je stigao do WTC-a netom nakon prvog udara, prisjetio se riječi koje mu je uputio jedan vatrogasac: "Pazi na tijela koja padaju."

Wong isprva nije shvaćao. Trenutak kasnije, isti vatrogasac je povikao: "Pazi! Evo ga jedan!"

"Podigao sam pogled i vidio čovjeka kako dolazi iz tog plavog neba. Raširenih ruku i nogu. Bio je u poslovnoj odjeći. Tamnoplave hlače, bijela košulja, kravata. Smrznuo sam se, samo sam zurio u tu jadnu dušu kako ide prema meni. Shvatio sam da pada ravno na mene", ispričao je Wong. Uspio se baciti u predvorje Sjevernog tornja sekundu prije nego što je tijelo udarilo u pločnik iza njega. "Bio je to najstrašniji zvuk koji možete zamisliti. Za većinu nas koji smo bili tamo, najgora trauma nisu bili tornjevi koji se ruše. Bili su to ljudi koji skaču."

Wong se s posebnom jezom sjećao parova. "Bilo je parova koji bi stali na prozor, držeći se za ruke. Pogledali bi se posljednji put i zajedno skočili. Držali bi se za ruke što su duže mogli, dok ih gravitacija ne bi rastavila."

Bio je to najšokantniji dan u povijesti Amerike. S visine od oko 300 metara, toliko je moglo biti iznad 91 kata, 200 ljudi skočilo je u ambis.