Piše poeziju i drame, autor je grafičkog romana, nekoliko knjiga kratkih priča i libreta za operu. ‘Slijepa Vajša’, kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bila je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017., najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma...

U razgovoru za Express, na koji je ljubazno pristao, Gospodinov nam je otkrio kakvi sve stupnjevi zaborava postoje, što povezuje njegovu baku i Jorgea Luisa Borgesa, je li Bugarska postala ljepše mjesto nakon pada komunizma, koji su mu omiljeni hrvatski pisci i o čemu je svojedobno razgovarao s Dragutinom Tadijanovićem.

Georgi Gospodinov je najprevođeniji suvremeni bugarski pisac. Rođen u Jambolu 1968. godine, svoju je literarnu karijeru počeo kao pjesnik, a “Prirodni roman” - njegov prvi roman objavljen 1999. godine - izazvao je veliku pozornost književne javnosti te je preveden na dvadesetak jezika. Točno dvadeset godina kasnije Gospodinov je drugim romanom, “Fizikom tuge”, osvojio niz važnih bugarskih i europskih književnih nagrada. U međuvremenu je pisao drame, kratke priče i grafičke romane te libreta za opere. Animirani film snimljen po njegovoj priči “Slijepa Vajša” ušao je u najuži izbor za Oscara 2017. godine. Njegov posljednji roman “Vremensko utočište”, koji je nedavno u hrvatskom prijevodu Ksenije Banović objavila nakladnička kuća Fraktura, čitatelje vodi u nadrealni svijet tajanstvenoga Gaustina i njegovih “klinika za prošlost”. U njemu je autor propitao učinke društvenih i političkih silnica 20. i ranog 21. stoljeća koje su oblikovale i još oblikuju našu europsku sadašnjost te sa zastrašujućom točnošću anticipirao blisku distopijsku budućnost koja nam je stigla ranije nego što je bilo tko očekivao. U razgovoru za Express, na koji je ljubazno pristao, Gospodinov nam je otkrio kakvi sve stupnjevi zaborava postoje, što povezuje njegovu baku i Jorgea Luisa Borgesa, je li Bugarska postala ljepše mjesto nakon pada komunizma, koji su mu omiljeni hrvatski pisci i o čemu je svojedobno razgovarao s Dragutinom Tadijanovićem.

Express: Vaš roman ‘Vremensko utočište’, koji je nedavno objavljen u Hrvatskoj, bavi se, između ostaloga, nostalgijom, sjećanjem i zaboravom, ali je istodobno i snažno političan. Kako je nastao taj roman? Koji su njegovi izvori, njegove glavne ideje, njegova inspiracija?

Ideju o Gaustinu i njegovim ‘klinikama za prošlost’ nosio sam u sebi više od 15 godina. U početku je za mene, a i za Gaustina, te ideja bila jako optimistična, puna dobrih namjera. No prije nekih šest-sedam godina, mogu čak preciznije reći da je to bilo negdje nakon 2016., odjednom mi je ta ideja o rekonstruiranoj prošlosti ponovno pala na pamet u svoj svojoj ambivalentnosti. Prošlost je počela postajati oružjem za populiste i nacionaliste. Ponuđeno nam je da ‘ponovno postanemo veliki’, obećavana nam je slavna prošlost i slično. Upravo su me zabrinutost i tjeskobnost zbog ovih procesa natjerali da sjednem i napišem taj roman. Završio sam ga netom uoči pandemije. Pisao sam o virusu prošlosti koji će doći i bio sam uvjeren da je to samo literarna metafora. Doduše, imao sam osjećaj neke nadolazeće opasnosti koji me je požurivao. Ipak, mislio sam da će se sve to dogoditi za pet do deset godina, nisam očekivao da će nas udariti tako brzo.

Express: Čini se da je čitav taj roman svojevrsna posveta borbi protiv zaborava. Što za vas osobno znači protok vremena? Strahujete li od konačnoga? Napisali ste i da je zapravo zaborav milosrdna reakcija tijela na smrt…

Postoje različiti stupnjevi zaborava. S jedne strane, zaborav je vrlo prirodan proces. S druge strane, u najradikalnijem stupnju zaborava, osoba bez sjećanja već prestaje biti osoba. Doslovno. Čak i tijelo zaboravlja funkcionirati tijekom posljednjih faza bolesti. Roman također govori o svojevrsnom društvenom Alzheimeru, to jest gubitku pamćenja društva. I stvarno vjerujem u ono što Gaustin, lik iz romana, kaže: ‘Što manje sjećanja, to više prošlosti. Sjećanje razdvaja prošlost od sadašnjosti, to je ta tanka crvena linija koja nas drži u sadašnjosti’.

Express: Spomenuli ste Gaustina, taj tajanstveni čovjek nije samo lik u ovom romanu, nego se već neko vrijeme provlači kroz vašu literaturu. Tko je on i kako je nastao? Je li on vaš alter ego?

Gaustin se prvi put pojavio u jednoj mojoj pjesmi prije mnogo godina. Tad je bio trubadur iz 13. stoljeća. Zatim je nastavio živjeti u mojim kratkim pričama. Kasnije se, sa svojim ludim projektima, pojavio u knjizi ‘Fizika tuge’, ali je njegov talent istinski potvrđen tek sad u ‘Vremenskom utočištu’. Gaustin je ‘kod kuće’ u bilo kojoj eri, ima sposobnost mijenjanja vremenskih razdoblja kao što mi mijenjamo vlakove. Kad bih rekao da je on moj alter ego, Gaustin bi to prvi zanijekao. On je sve što bih ja želio biti, ali to nikad neću moći postati zbog fizičkih i vremenskih ograničenja.

Express: Vi ste najprevođeniji suvremeni bugarski pisac. Tko su vaši ‘literarni preci’?

Prva knjiga koju sam pročitao bile su ‘Bilješke o bugarskim ustancima’ Zaharija Stojanova. Još smatram da je to jedna od najvećih bugarskih knjiga, ako ne i najveća - ta knjiga zapravo nije posvećena uspjesima, nego neuspjesima. Kasnije sam čitao priče od Jovkova i Radičkova, koje su me istinski potresle. Čitao sam i puno poezije te mislim da je to jako utjecalo na moje pisanje. Ali ako moram dati kratak i radikalan odgovor, osobe koje su me najviše zadužile su moja baka i Borges. Premda nikad nisu čuli jedno za drugo, oni su oboje mogli ispričati priču na način da bi sve oko njih utihnulo, i samo bi se čuo njihov glas koji bi vas odveo tamo gdje bi oni to željeli. Oduvijek sam želio imati sposobnost pripovijedati na taj način.

Express: Hrvati su, kao i Bugari, južni Slaveni, no čini se da su ta dva naroda udaljena kao da žive na suprotnim krajevima svijeta. Je li to i vaš dojam?

Naprotiv, mislim da između Bugara i Hrvata postoji puno toga zajedničkog. Zapravo, povijesno su bili među najbližim slavenskim narodima, pomagali su si međusobno i bili prilično prijateljski raspoloženi jedni prema drugima.

Express: Koliko Bugari poznaju Hrvate, hrvatsku kulturu i književnost? Imate li vi neke svoje favorite među hrvatskim piscima?

Prije mnogo godina u Zagrebu, kad je shvatio da sam iz Bugarske, Dragutin Tadijanović me dugo ispitivao o našoj velikoj pjesnikinji Bagriani, s kojom je bio prijatelj 1930-ih. Nasreću, ona je također dugo živjela i imao sam sreću što sam je imao prilike upoznati. Naravno, Miroslav Krleža, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić su dobro poznati i jako ih volim, a također poznajem i vrlo cijenim pisanje Miljenka Jergovića koji je rođen u Sarajevu. Neki od najboljih književnih festivala na kojima sam sudjelovao bili su hrvatski.

Express: Napisali ste da je 1. rujna 1939. godine došao kraj ljudskom vremenu. Što se dogodilo 24. veljače 2022. godine? Znači li i taj datum neku fundamentalnu promjenu u našim životima?

Roman ‘Vremensko utočište’ završava scenom potpune povijesne rekonstrukcije 1. rujna 1939. godine. Ali sama rekonstrukcija, koja se održava 1. rujna 2029., pokreće novi rat. Kad su ruski tenkovi i vojna vozila ušli u Ukrajinu ujutro 24. veljače 2022., nisam mogao ne pomisliti na tu scenu. Zapravo, Drugi svjetski rat i rat 24. veljače počeli su u isto vrijeme, oko 4.47 sati ujutro. Ovaj rat pokušava ponoviti prošlost i vratiti nas u prošlost. Ako je 1. rujna 1939. bio kraj ljudskog vremena, onda je 24. veljače 2022. kraj živog ljudskog sjećanja. Ljudi koji su se sjećali Drugog svjetskog rata nestali su i više ih nema među živima.

Express: U knjizi ‘Vremensko utočište’ proročanski sugerirate da se Rusija vraća u prošlost ponovno postajući Sovjetski Savez. Jeste li ipak bili iznenađeni kad je ta zemlja u stvarnom svijetu pokrenula invaziju na Ukrajinu?

Da, bio sam šokiran, kao i svaka normalna osoba pretpostavljam. Čak i ako predvidite nešto najgore, čak i ako razvijete najstrašnije scenarije u svojim knjigama, i kao osoba i kao pisac nadate se do posljednjeg trenutka. Na neki način, čak bi se moglo reći da pišemo svoje knjige kako ne bismo trebali prolaziti kroz ono što je u njima napisano, kako bismo spriječili da se to dogodi. Dok sam pisao roman, mislio sam da će to biti utopija za blisku budućnost. Sad to zvuči puno zlokobnije na jedan vrlo drugačiji i realističan način.

Express: Bugari su kroz povijest bili rusofili, baš kao i Srbi, a ipak se čini da je bugarska reakcija na rat u Ukrajini potpuno drugačija od reakcije u Srbiji, čija javnost većinski podržava režim predsjednika Vladimira Putina. Kako Bugari doživljavaju rusku invaziju na Ukrajinu? Postoje li u Bugarskoj simpatije za Rusiju i Putina?

Ruska propaganda je vrlo snažna u Bugarskoj. Postoje stranke, uglavnom nacionalističke, koje se njome koriste. Ali ipak, Bugarska je članica EU-a, zauzela je službeni stav podrške Ukrajini i nadam se da će misleći ljudi u našoj zemlji izdržati pritiske i propagandu. Tijekom komunizma odgajani smo da obožavamo Rusiju, odnosno Sovjetski Savez. Tek posljednjih godina počeli smo shvaćati što je sovjetska politika značila za našu zemlju.

Express: U knjizi evocirate siromašna vremena komunizma jednom dojmljivom slikom praznog izloga u kojemu visi jedna žarulja. Kako je moguće da na istoku Europe ipak postoji nostalgija za komunizmom, autoritarnim sustavom i planskom privredom?

To je jedno od pitanja koje roman postavlja. Čovjek je obično nostalgičan za vremenima u kojima je bio mlad. Problem je kad se nečija mladost poistovjećuje s ideologijom koja je vladala u toj prošlosti, a to iskorištavaju populisti. Kad bi se komunizam danas vratio, to nam ne bi vratilo mladost. Dovoljno je pročitati primjerak novina iz tih godina da se prisjetimo šupljih fraza i praznih izloga, da se prisjetimo da su se zbog nekoliko pogrešno izgovorenih riječi mogle provesti godine u zatvoru. Nostalgija dolazi tamo gdje je sjećanje nestalo.

Express: Također spominjete i poznatu izjavu Josifa Brodskog prema kojoj je njegov sukob s komunističkim sustavom prije svega bio estetske prirode. Je li današnja Bugarska, 30 godina nakon pada komunizma, ‘ljepše’ mjesto?

Je li današnji svijet općenito divnije mjesto? Ne bismo trebali olako povezivati današnji život isključivo s pitanjem pada ili ne komunizma. Toliko se stvari dogodilo u međuvremenu koje su promijenile čitavu sliku - imamo ozbiljan ekološki problem, pandemiju, rat, ekonomske krize... Problem je što je taj sustav tijekom vremena iskvario naš način razmišljanja i naš ukus, kako bi rekao Brodsky. A u teškim vremenima kao što su ova danas, pitanje ukusa nije samo estetsko, nego i politički važno. Manje je vjerojatno da će osoba s ukusom, osoba s jasnim mislima, podleći jeftinoj propagandi. A upravo to je jedna od najvažnijih bitaka koje se danas vode.

Express: Petnaest godina nakon ulaska u Europsku uniju, Bugarska je po većini pokazatelja najsiromašnija članica Unije. Koliko je danas europska ideja popularna u Bugarskoj? Kolika je popularnost Bruxellesa u Bugarskoj?

I dalje sam optimist i mislim da Bugarska, za razliku od drugih europskih zemalja, još vjeruje u Europu i doživljava je kao vrijednost. Da, naravno, to je nešto što se stalno mijenja, to nije nešto što je dano jednom zauvijek. Ipak, u osnovi se Europa i Europska unija i dalje percipiraju kao vrijednosti koje treba slijediti.

Express: Sjeverna Makedonija suočava se s brojnim preprekama na putu prema Europskoj uniji, a među njima je i blokada Bugarske zbog različitih interpretacija prošlosti. Kakav je odnos Bugara prema Makedoncima? Koja pitanja, iz bugarske perspektive, opterećuju međusobne odnose?

Ova situacija je rječit primjer kako prošlost može izazvati podjele ako je ciljano zloupotrebljavaju populisti i nacionalisti. Više o tome može se pročitati u romanu. Mislim da je Makedonija u Europi bolja opcija ne samo za te dvije zemlje, nego i za Balkan i za samu Europsku uniju. Obje zemlje moraju učiniti ustupke, a važan pregovarački element trebale bi biti sadašnjost i budućnost, a ne prošlost.

Express: Jedan od najzanimljivijih narativnih rukavaca u romanu je i priča o odnosu komunističkog disidenta koji pati od zaborava i policijskog agenta koji ga je pratio pa zna sve o njemu. Kakvo je u tome smislu danas stanje u Bugarskoj? Koliko je snažna ta podjela iz nedavne prošlost? Je li moguće da agent i disident mirno zajedno popiju kavu?

Nažalost, ovu stranicu naše prošlosti nikad nismo do kraja pročitali i razgovarali o njoj. Nikad se nismo u potpunosti suočili s time da smo kao društvo progonili ljude zbog njihova mišljenja i govora, nikad to nismo osudili. Dogodilo se čak i suprotno - ljudi su ponosni što su bili pripadnici tajnih službi. S time su povezani i brojni politički i ekonomski problemi u zadnjih 30 godina.

Express: Vaš narator u jednom trenutku kaže da ‘postoje dvije Bugarske, a nijedna nije njegova’. Iako ne treba miješati autora s njegovim likovima, čini se ipak da je ovo prilično autobiografska izjava. Jesam li u pravu? Je li Bugarska ‘vaša’? Gdje se najbolje osjećate?

Jednom su me pitali gdje želim živjeti. Odgovor je bio kratak: u Bugarskoj. Ako je moguće. Povijest Bugarske, a vjerojatno i Hrvatske, puna je pisaca koji su se, u određenim razdobljima, osjećali kao stranci ili emigranti u svojoj vlastitoj zemlji. To ne znači, međutim, da je oni manje vole.

Express: U ‘Vremenskom utočištu’, između ostaloga, pišete i o vraćanju čitavih država u bolju prošlost 20. stoljeća. Kad bi to bilo doista moguće, što bi Georgi Gospodinov izabrao? Koje desetljeće?

To je jedna od glavnih ideja u romanu - ideja da europske zemlje organiziraju svoje referendume za povratak u prošlost, da glasaju za najsretnije desetljeće 20. stoljeća u koje bi se vratili. Moje omiljeno desetljeće ostaju šezdesete. To je desetljeće u kojem sam rođen, desetljeće kad su moji roditelji bili mladi, desetljeće u kojemu je svijet po posljednji put bio mlad, barem tako mislim.