Nedavno je Tomislav Karamarko gostovao u “Dnevniku” Nove TV povodom iznuđene ostavke Mije Crnoje, HDZ-ova ministra za jednokratnu uporabu, koji se, pokazalo se, ponašao po tipičnim “domoljubnim” uzusima koje bismo mogli doslovno opisati riječima iz jedne banalne novokomponirane narodne pjesme iz standardnog repertoara prosječne balkanske krčme: “Uzmi sve što ti život pruža”. 

(Bez obzira na to je li po zakonu ili ne.) Nekima je sve dopušteno, a država kao “dosanjani tisućugodišnji san” svedena je na neiscrpnu kravu muzaru. Karamarko, naravno, u tome ne vidi problem jer se radi o osobi sličnih svjetonazora.

Karikaturalni hrvatski Aladin, koji je do savršenstva doveo praksu puštanja duhova iz boce, a da nikad nije shvatio bit stvari: pušteni duhovi su tu da ispunjavaju želje onoga tko ih je pustio iz boce, a ne da se u jednom trenutku izdignu iznad njega. 

Radi se o općem mjestu. Naveo sam u jednom ranijem tekstu primjer Ive Sanadera koji je nakon pobjede na izborima sve duhove puštene iz boce vratio natrag u nju, odnosno u mrak iz kojeg ih je i izvukao.

Karamarko nije kapacitiran za nešto takvo. Prvi potpredsjednik Vlade (Prvi Do Tima ili Tomislav I.?) rekao je tom prilikom nešto zaprepašćujuće.

Iako je većina njegovih izjava u najmanju ruku sporna, ovaj put je nadmašio sebe. Zapravo je pokazao koliku stvarnu opasnost predstavlja za Hrvatsku.

“Gospodin Crnoja zadnjih je dana izložen pravoj harangi, eksperti su dokazali da nije istina. 

Poprilična šteta nanesena njemu, čovjeku koji se može podičiti ratnim putem. Na ovaj način je bio prisiljen da odstupi. Pustimo kategoriju moralno-nemoralno, to je jako relativno.

Pitam se koliko građana sad živi u sivoj zoni, u prekršaju. Odstupio je jer nije počinio kazneno djelo, a prekršaj je prekršaj.”

Na stranu sve kontradikcije i logička zbrka u Karamarkovim riječima, zaprepašćuje to što on među kategorijama “moralno-nemoralno” ne vidi razliku, ono što većina djece nauči u predškolskoj dobi. 

U bogatoj povijesti ovdašnjih relativizacija, Karamarko se izjavom izravno plasirao u “the best of” domenu. 

Ako postoji nešto što bismo mogli nazvati “moralnom inteligencijom”, nešto što bi trebalo definirati shvaćanje morala i nemorala, odnosno učiniti ih na neki način mjerljivim, Karamarko bi na bilo kojem testu tog tipa definitivno pao. 

Govorim ovo iz razloga što mi je Karamarko kada je izgovarao navedene rečenice prvi put zazvučao iskreno.

Jer već u sljedećoj rečenici, kad je progovorio o “stručnosti i vjerodostojnosti”, bio je to smušeni i neuvjerljivi Karamarko kakvoga poznajemo, onaj koji više nego zasluženo u svim anketama drži čelna mjesta top-lista omraženih političara.

Crkva, kao samonametnuti moralni koncesionar, ali i žučni komesar istodobno, ove je rečenice, kao i ono na što se odnose, uredno odšutjela, iako se kose s barem polovicom 10 Božjih zapovijedi. 

Zapravo se radi o moralnom tupilu koje je zajednički nazivnik Tomislava Karamarka, Oreškovićeve Vlade, njegovih “šaptača”, ali i svestrane gospođe s Pantovčaka, na čijoj je inauguraciji, među ostalima, bio i “cvijet hrvatskog lupeštva”.

U jednom od najboljih romana u prošlom stoljeću, u “Krvavim meridijanima” američkog suvremenog pisca Cormaca McCarthyja, koji je ustvari brutalna i krvava alegorija o nastanku današnje Amerike, opisan je lik suca Holdena koji je čisto, esencijalno zlo. 

On vodi skupinu lovaca na skalpove polovicom 19. st. u graničnom području između Meksika i SAD-a. (Ako netko slučajno ne zna što su skalpovi, pojasnit ću. 

Taj običaj je preuzet od nekih indijanskih plemena, a sastoji se u tome da se s tjemena ubijene osobe odreže koža skupa s kosom. Skalp je zapravo trofej, a u Holdenovu slučaju dokaz o broju ubijenih.)

Holdenova banda ubija sve pred sobom, žene, djecu, starce, a rade to za američku vladu. Na jednome mjestu sudac Holden kaže: “Moralni zakoni su izmišljotina kojom se jaki lišavaju svojih prirodnih prava u korist slabih. Historijski zakon podriva moralni na svakom koraku”. 

U ovoj rečenici možemo iščitati zametak jedne nakaradne ideologije koja je u potpunosti primjenjiva na neoliberalizam (ali i na Karamarkova bulažnjenja o moralu), koji se više zasniva na religijskim, tj. dogmatskim elementima nego na znanstvenim.

Michel Houellebecq u svojem ponajboljem romanu “Karta i teritorij” u usta svojega lika, razočarane profesorice koja je cijeli život na sveučilištu predavala ekonomiju, stavlja riječi: “Kako je astrologija u mnogo većoj mjeri znanost od današnje ekonomije”. 

A ta i takva ekonomija danas je neupitna “religija” hrvatske političke elite, tj. neoliberalizam im je zapravo zajednički nazivnik te ključni argument uvriježene teze po kojoj su svi političari isti.

Ljudi koji dijele shvaćanja suca Holdena danas su u većini slučajeva na vrhu političke piramide (s ili bez masonskog oka Ingrid Antičević-Marinović), bez obzira na ideološke magle iza kojih se kriju, a moralni zakoni gotovo ne postoje, a u najboljem slučaju svedeni su u okvire krivičnog prava, odnosno dovedeni u zonu ljudske psihopatologije, jer mnogo stvari, koje su zakonite, u suprotnosti su s moralnim zakonima. 

“Slabi”, eto, nemaju ni taj holdenovski minimum koji dijeli civilizirano i barbarsko društvo. 

Po nekim statistikama, objavljenima nedavno, iako ne znam po kojim su kriterijima rađene, više od 70 posto hrvatskih branitelja od države nisu dobili gotovo ništa, osim eventualno neograničene količine antidepresiva, dok mnogi od njih žive u neviđenoj bijedi. 

To su ti “slabi” koji se unatoč svega još drže moralnih zakona “kao pijan plota”, dok je “jakima” sve dopušteno: stanovi, (ne) namjenski krediti, placevi za kuće, pa i ministarska mjesta. 

Ona pogotovo: ona su njihovo prirodno pravo. A Karamarkov Tim Orešković po tom je ključu samo nižerangirani svećenik jedne nakaradne religije s rejting- agencijama kao vrhovnim kriterijem, bez obzira na to što iste funkcioniraju kao mrtvozornici neoliberalizma i svako malo daju zainteresiranim lešinarima kliničku sliku posrnule žrtve.

Sve su to posljedice nedostatka prezrenih moralnih načela, a to danas osjećamo na svakom koraku, prije svega kao egzistencijalnu nesigurnost i pomanjkanje kriterija. 

I, konačno, je li svijet bez moralnih zakona, svijet u kojem bez zazora možete citirati dijaboličnog Gordona Gekka iz filma “Wall Street” i njegovo psihopatsko “the greed is good” (i ispasti pametan), a koji priželjkuje McCarthyjev sudac Holden, jedina nepatvorena ideologija koja nam je preostala?

Ako je to točno, koja je onda razlika između “domoljuba” i “izdajnika”? Pa u “istinama” o kojima trube ovih dana Karamarkovi telali, isti oni duhovi iz boce koje sam spomenuo, po principu da se “Vlasi ne sjete”. 

Mi živimo u kastinskom svijetu “jakih” i “slabih”, a nominalne ideologije koje stoje iza svake klanovske rike su laž namijenjena “stoci sitnog zuba”.

Ipak, da ne bih do kraja bio nepravedan prema Karamarku, ali i njegovim saveznicima iz Mosta, treba naglasiti kako su isti uveli novi pojam u političku praksu - “autsorsanje pameti”. 

Doduše, autorska prava na ovu inovaciju pripadaju Tomislavu Karamarku: treba se, uz Oreškovića, sjetiti i njemačkog instituta koji je radio famozni HDZ-ov gospodarski program, a koji danas više nitko ne spominje. 

Kakve ovo ima veze s moralom? Nema nikakve. Ali ima s cijenom. Bilo bi pošteno barem navesti iznos novca koji je na ovaj način bačen u vjetar i čiji je to novac. 

Po ovome, Crnoja je vjerojatno moralno superioran Karamarku, ako moral, odnosno nemoral izmjerimo količinom “požderanog” javnog novca, iako je prvi bio prisiljen na odstupanje, a drugi i dalje nesmiljeno kontaminira javni prostor. 

Što nam to govori? U prvom redu kako i među “jakima” postoje jednakiji.