Za Preko na otoku Ugljanu taj dan bio jedan od najtužnijih dana koji je ikad zadesio njihovo mjesto. One su bile nečije majke, supruge, nečije kćeri i unuke. Nije bilo familije koju taj tragični događaj nije dotaknuo. Prošlo je 135 godina, ali Preko ne zaboravlja svoje lavandijere. Njih 16 smrtno je stradalo 2. studenog 1891. godine u 7 ujutro nedaleko od Galevca, lokalno znanog kao Školjića, otočića udaljenog od Preka tek 85 metara. Na brodu kojega je prevrnulo orkansko jugo bio je 31 putnik, sedam muškaraca i 24 žene. Poginule pralje bile su u unutrašnjosti broda. Tamo su se sklonile od nevremena kako bi zaštitile čisto rublje kojeg su prale za gospodu u Zadru. Bile su zatvorene palubnim poklopcem i nisu imale šanse. Najstarija lavandijera među njima imala je 75, dok je najmlađoj bilo tek 14 godina. Stradale su i dvije trudnice.

- Ja sam kroz moje 'nevistvovanje' jako zavoljela taj otok. Na Školjić sam išla s majkom na izlet i posebno me se dojmila ta priča o priješkim lavandijerama. Mislim da je dugo živjela u meni i tražila način i vrijeme kada i na koji način će se ispričati. Puno sam istraživala tu temu i u to vrijeme jako sam se iznenadila kako malo ljudi zna za tu priču. Tako je uoči 130. obljetnice izašla knjiga "Bijele ribice lavandijerice" koju sam napisala i sama ilustrirala, priča je vjerna činjenicama, protkana maštom i s bajkovitim epilogom. Utopljenice tako ne završavaju svoj život u moru, već postaju bijele ribice, neka vrsta morskih vila vidarica. Našavši novu opstojnost u moru, one postaju zaštitnice morskoga svijeta, mora, mjesta Preka i otočića Galevca - rekla nam je akademska slikarica i autorica slikovnice "Bijele ribice lavandijerice", Manuela Vladić-Maštruko. 

- Naši mještani znaju tu priču, a mi smo se pobrinuli da i naši gosti mogu pročitati tu priču na info ploči pokraj spomenika. Možete samo zamisliti tugu u mjestu toga dana, svaka obitelj izgubila je nekoga svoga. Ne želimo da se priče iz našeg mjesta zaborave - kaže nam načelnik Preka Jure Brižić.

"Rekvijem za 16 lavandijera"

Lavandijere su po rublje odlazile u ponedjeljak u Zadar, a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale subotom brodovima na jedra ili vesla. Rublje se pralo u posudama (kabao, maštil) uz pomoć pepela i sapuna iz kućne radinosti. Nakon pranja u posudama rublje se nosilo do morske obale na izvor vode gdje se je ispiralo.

Na današnji dan 1891. nedaleko od otočića Galevca (Školjića), brod se pod udarom orkanskog juga nagnuo te prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene (pralje), stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubnim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena.

Poimenice poginule lavandijere su: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin, Gašpa Matacin i Kate Mazić. Njihova priča nije samo priča o jednoj tragediji, njihova priča svjedok je jednog vremena u kojem se živjelo teško i putovalo dugo, u uvjetima koji su novim generacijama naprosto nezamislivi.