Te 1990. se 29. studeni još slavio kao Dan Republike. Slavili su ga i policajci. Često se događalo da popiju koju čašicu više, a tada i budnost opada. 

Znao je to Milan, šef dvorske policije, pa je prije ponoći došao u postaju. Kad je prošla ponoć, uzeo je ključ službenog auta, sišao na parking pa s kolegom Zecom, kriminalističkim tehničarom, krenuo u obilazak ophodnji.

Najviše ga je brinula cesta kojom se ulazi iz Bosanskog Novog. Zaustavio je auto na mjestu s kojeg može nadgledati taj pravac.

Sve je izgledalo mirno i tiho, a policajci su zaustavljali i kontrolirali svako vozilo. U jednom trenutku opazio je da iz pravca Bosanskog Novog dolazi jedno vozilo.

Njegova ophodnja je zaustavila to vozilo, obavili su kontrolu i pustili ga da nastavi vožnju. Očekivao je da će to vozilo krenuti prema Zagrebu. Da je tako bilo, nikome ništa i Milan ne bi pokazao nikakav interes za njega.

Dok je prolazio pored njega, vidio je da je riječ o Land Roveru ojačanom sa svih strana zavarenim cijevima. Ali automobil je tada krenuo prema selu Hrtić.

"Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije patrole da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izašao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan." 

Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, Šerbula je uočio da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo je da je netko viknuo: “Pali!”

Poslije je doznao da je to doviknuo muškarac kojeg su zvali “Crkvenjak”. Vjerojatno je mislio da Arkan puca na Milana. S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil i da je Milan Šerbula, iako je bio u civilu, policajac. 

Mogao je vidjeti da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šansi pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj, nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, u položaj kad se kriminalac predaje policajcu. 

Milan Šerbula mu nije mogao staviti svoje lisice na ruke jer je držao pištolj, ali lisice na ruke mu je stavio kriminalistički tehničar Zec. Policajac je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule.

Tada je znao da je gotovo. Koliko se sjeća, u terencu je bilo mnogo oružja, automatskih pušaka, bombi, čak i jedan ruski mitraljez. U njemu su bila četiri mladića. Jedan od njih je rekao da je stopirao i da su ga povezli.

Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni.

Kad je vidio kako se neki ponašaju, znao je da mu ne može biti dobro

"Tek u mojoj postaji doznao sam koga smo uhitili i bilo mi je drago da nam je baš on pao u ruke. Do tada sam malo znao o Arkanu kao kriminalcu i šverceru, ali sam poslije doznao da je on puno veća zvijer nego što sam ja tada mislio. Skupilo se tu mnogo šefova i specijalaca iz Lučkog. Nešto su se došaptavali, dogovarali, kao da ga se boje. Meni je to bilo smiješno. Što ga se imate bojati, pomislio sam."

Poslije je doznao da je taj “Crkvenjak” trebao obaviti sastanak s njegovim policajcima, Srbima, kako bi ih nagovorio da pređu na njihovu stranu, da otkažu poslušnost Hrvatskoj. Arkan i društvo našli su se u Zagrebu. Uslijedilo je suđenje, pa zatvor.

Nije prošlo puno, a on se pojavio u Beogradu i započeo krvavi pohod. Nakon Arkana, Milanu nije baš bilo ugodno u Dvoru. Preko Une su navalili mnogi, uglavnom Srbi, koji kao da su ga proganjali.

Kad je vidio kako se neki ponašaju, znao je da mu u Dvoru ne može biti dobro. Lagano je postajao neprijatelj u svojem gradu. Za jedne je bio ustaša, za druge izdajnik, a za treće tko zna što. Sve je teže bilo raditi pa je odlučio otići u mirovinu.

Nekoliko puta je podnosio molbu za mirovinu, ali ju je načelnik PU Sisačko-moslavačke odbijao. Otišao je na bolovanje i neko vrijeme bio u Crikvenici. Da postane umirovljenik pošlo mu je za rukom 1. siječnja 1991. godine. 

No i kao umirovljeniku mu je teško bilo živjeti u Dvoru jer su tim gradićem šetali mnogi koji su mu zamjerili što je uhitio Arkana. Preselio se u roditeljsku kuću u selo iznad Dvora. 

Okupatori su u Dvor za zapovjednika postavili “svojega čovjeka” koji je, čini se, proganjao Šerbulu. To je mladi policajac kojega je baš on primio u službu, ali i on se opako okomio na njega. Po svemu sudeći, on je organizirao njegovo uhićenje.

Jednog prijepodneva pred kućom se pojavilo nekoliko puškama naoružanih muškaraca. Neke je poznavao i bili su skloni kriminalu. Ugurali su ga u automobil i povezli prema Šamarici. 

Priveden na razgovor u Knin

Nakon nekoliko kilometara su mu vezali oči i ruke na leđa. Trajala je ta vožanja dugo. Na jednome mjestu su se zaustavili i izašli. Dugo je bio u autu, sunce je peklo, bilo je strašno vruće. Bio je žedan, a nije smio tražiti vode. 

Opet su ga povezli i opet se zaustavili te ga izveli iz auta. Vodili su ga desetak metara i rekli mu da tu stane. Osjetio je da mu je iza leđa grm. Mislio je da je to kraj, tu će ga strijeljati. 

Nije mogao reći koja je to lokacija. Vezanim rukama je pipao lišće iza leđa i zaključio da je lišće grabovo ili bukovo pa je znao da bi to moglo biti negdje na Banovini.

Već se pozdravio sa životom i očekivao je svakoga trenutka rafal. Jedva je stajao na nogama, ali čvrsto je stisnuo šake i podigao glavu prema nebu. Odmotao mu se film cijelog života i zaustavio se na obitelji.

Ipak, rafala nije bilo. Opet su ga strpali u auto i povezli negdje dalje. Eto, živjet ću još malo! Obradovao se, iako je vjerovao da je to posljednji dan njegova života i da trebaju samo pronaći pogodnu lokaciju za strijeljanje.

Prije nego što su krenuli s ovoga mjesta odvezali su mu oči, ali strpali su ga u prtljažni prostor auta. Nakon kraćeg vremena su mu zapovijedili da izađe iz prtljažnika i opet se vozio u kabini. 

Shvatio je da su na području Bosanske Krupe i da se voze prema Bosanskom Petrovcu. Kad god su usporili ili zaustavili vozilo, pomislio je da je to kraj, da će ga tu ubiti. Cijelo vrijeme je jedan od njih sjedio iza njega i prijetio da će ga, ako išta pokuša, ubiti.

Konačno su, negdje pred noć, stigli u Knin i odvezli ga u prostorije bivše Psihijatrije, koje su tada koristili kao zatvor. 

Skrivao se u strogoj ilegali

Uslijedili su općeniti razgovori tako da nikako nije mogao zaključiti radi čega ga sumnjiče i što će on uopće u zatvoru. Kakvi su uopće sad ovi Srbi, što mu to čine. 

Nije mu bilo lako kad su ga tukli neki mladi “policajci”, a on je već tada bio prevalio pedesetu godinu i mogao bi im biti otac. Samo jedan od njih, plavokosi mladić, bio je dobar. Nikad ga nije udario, čak ga je oslovljavao s “vi”. 

Nije saznao kako se taj zove, a da sazna, zahvalio bi mu se. Milanova žena Desa nije sjedila skrštenih ruku. 

Na sve strane je tražila pomoć i nastojala izvući supruga. Vijest da je Milan u zatvoru stigla je i do komandanta Užičkog korpusa JNA Dragana Borojevića koji je podrijetlom s Banije, te do nekog Kneževića, također časnika JNA iz Banje Luke. Na njihovu intervenciju je pušten.

"Učinilo mi se da su mi oni koji su me ispitivali najviše zamjerili što sam, kao Srbin, bio lojalan hrvatskoj državi. Sve se oko toga vrtjelo, ali nisu spominjali Arkanovo ime.".

Prvim vlakom Split - Zagreb krenuo je prema Dvoru. Čim je ušao u vagon, pogledom je tražio glavnu kočnicu na potez kako bi je, ako zatreba, potegao i pobjegao iz vlaka.

Došao je u Bosanski Novi i tu bio neko vrijeme kod šogora jer doma nije smio. Jednom je ipak izašao iz stana i naletio na svojega zubara Omera. Rekao mu je da je tu ilegalno i zamolio ga da nikome to ne govori. Omer ga nikad nije odao. 

O Arkanu su u medijima pisane brojne neistine

U Bosanskom Novom bio je desetak dana, a onda opet na vlak pa prema Doboju, sve do Beograda. I tu je bio u strogoj ilegali. Četiri godine je bio u Beogradu, a onda je preko Mađarske došao u Hrvatsku i pravac u Dvor. Došao je na selo kod roditelja. 

Majka mu je bila potpuno slijepa, a otac je nešto malo vidio. Dva mjeseca pred Oluju ga je mobilizirala Hrvatska vojska. Bio je stacioniran negdje u blizini Žirovca. I kad je pomislio da će sve bit u redu, da neće više biti stradanja, naišli su neki vojnici i iz čista mira pobili su mu roditelje.

"Mnogo se u tisku, pa i u knjigama napisalo neistine o uhićenju Arkana. Čak i ono što Boljkovac piše u svojoj knjizi nema veze sa istinom. Možda su tako pisali iz nekih političkih razloga. Nitko od mene nije tražio da ga sačekam i uhitim. On je meni slučajno uletio u ruke. Da je, kad je došao iz Bosne, krenuo prema Zagrebu, ja ne bih uopće reagirao."