Sve do sada Andreju Plenkoviću sve je išlo kao po špagi. Presložio je koalicijske partnere, riješio se čangrizavih Mostovaca i zamijenio ih zahvalnim HNS-ovcima. Pokorio je stranku, zajedno sa svima koji su dizali glavu pa onda dobili po njoj. I Milijana Brkića drži na kratkoj uzici. Zavladao je institucijama, osvojio represivni aparat, tužiteljstvo i tajne službe. Ukrotio je predsjednicu države, razmrvio i ponizio oporbu, pripitomio desnicu. Prisvojio dio medija. Skršio klerikalni referendum.

Ali onda mu se na glavu srušilo 700 tisuća potpisa građana za sindikalni referendum protiv odlaska u mirovinu sa 67 godina. I to je Plenković pokušavao iskontrolirati. Vlada je bacila milijune na protukampanju, HDZ i Katolička crkva bojkotirali su skupljanje potpisa, a staro pravilo govori da bez HDZ-a i Crkve u ovoj zemlji nema ni referenduma. Možda ga uopće neće biti, ali zasad je i ovo dovoljno.

Mislim, ne mislim SDP je kao pjetlić na vjetru - sad su protiv svog zakona

Jer ovo je prvi veliki Plenkovićev politički poraz. Pored svih afera, skandala, promašaja, grešaka, blamaža i muljaža, ova sindikalna akcija zapravo je bila prvi njegov debakl. Bila je to jasna poruka da možda može u ovoj zemlji kontrolirati sve, ali ne i građane. Može kontrolirati stranke, institucije, medije, stranku, Vladu, Sabor, sudove i tužitelje, Pantovčak i Markov trg, ali građane baš i ne.

I da stvar bude još slađa: Plenković mrzi gubiti, nije navikao gubiti, nije naučio gubiti. I onda je izgubio u obračunu sa 700 tisuća građana. Izgubio je u najgore vrijeme. U predizbornoj kampanji za europske izbore na kojima je izložio vlastiti kredibilitet postavljajući listu punu svojih podanika i poslušnika. Bio je siguran da će glatko pobijediti. Sad više baš i nije. Zašto je ovih 700 tisuća potpisa protiv Vladine mirovinske reforme toliko ključno za Andreja Plenkovića?

Prvenstveno zato što je anemični Plenković dosad ostavljao dojam pobjednika. Svaki neuspjeh pretvorio je u uspjeh, svaki poraz preinačio u osobnu pobjedu. Izvlačio se iz afera, gasio skandale, bacao druge s palube nakon čega je suvereno plovio dalje. Sindikalni potpisi načeli su Plenkovićevu pozlatu. Sve do sada drugi su preuzimali krivnju i odgovornost. Drugi su plaćali cijenu ili upijali gnjev javnosti. Gromovi su kršili sve ostale, nikada Plenkovića.

No sada je ova referendumska inicijativa direktan udarac u njegovu uzvišenost. Mirovinska reforma preveliki je zalogaj samo za ministra Marka Pavića. To je reforma svih reformi iza koje stoji osobno premijer. I zato je upravo njega pregazila lavina sindikalnih potpisa.

Slično prosvjedu 50 tisuća ljudi protiv ukidanja kurikularne reforme koji je zapravo bio bunt protiv Karamarkove i Mostove nazadnjačke garniture, tako su sindikalni potpisi dobrim dijelom reakcija na akumulirane skandale, promašaje, afere Plenkovićeve Vlade.

Marko Pavić, u napadu mudrosti, etiketirao je sindikalnu inicijativu kao "političku motiviranu" akciju "slabljenja HDZ-a prije europskih izbora". Pa ako je politički motivirana akcija uspjela iscijediti 700 tisuća potpisa, onda je to signal da se politička klima u zemlji sve snažnije okreće protiv Plenkovića, političara kojeg bi neki "suhim zlatom platili". Političara "sa zlatnom žličicom u ustima".

Herman Vukušić Rizici produljenja roka za PTSP: "Čeka nas 12.000 novih invalida"

Ovaj sindikalni referendum može se promatrati i kao nastavak buđenja građanskog otpora. U nedostatku uvjerljivih političkih alternativa civilno društvo sve jače se angažira: u prosvjedu protiv nasilja nad ženama (koji je Plenković također prisvojio), u prosvjedu protiv Bandićeva doktorata, protiv cenzure u medijima...

Sada su građani potpisali protiv Vladine mirovinske reforme. To je, poput nasilja nad ženama, pitanje od interesa svih građana bez obzira na stranačku, ideološku, svjetonazorsku orijentaciju. Koliko je HDZ-ovih članova potpisalo zahtjev za referendum? A opet, ako nije nijedan, onda je riječ o 700 tisuća nehadezeovih potpisa. Što zvuči još opasnije za Plenkovića.

Sve do sada premijer je svoju prevlast bazirao na sitnim dealovima, dogovorima, kupovinama, lobiranju, na trgovanju utjecajem i udaranjem na tuđe slabosti. Mogao je kombinirati šarm i moć da bi dobio što želi. Ali ovaj referendum pokazuje da Plenković ne kontrolira obične građane. Njegovo javno komuniciranje notorno je lišeno karizme, šarma, emocije, a sada i uvjerljivosti.

Još gore, Plenković se pokušava sada vaditi na bivšu Milanovićevu vladu, tvrdeći kako su ovi potpisi upereni protiv SDP-a koji je prije pet (!) godina prvi digao prag za odlazak u penziju. Ipak, ne sjećamo se da se, braneći svoju reformu, tvrdio da je ona dobra i poželjna upravo zato što ju je usvojila Milanovićeva vlada.

Kad je dobra, onda je HDZ-ova. Kad je kritizirana, onda je SDP-ova. Tako se ne izvlače ni vrtićka djeca. Kako god bilo, Plenkovića boli ovaj javni, gotovo plebscitarni izraz nezadovoljstva hrvatskih građana. Boli ga poraz, kritika, nepovjerenje, otpor - u vladi, stranci, koaliciji - a sada i sramota u očima njegovih suparnika i kritičara. Premijer misli za sebe da je neupitni lider. Ovih 700 tisuća potpisa poručilo mu je da to baš i nije.