Kad u Hrvatsku stigne 12 višecjevnih lansera raketa M270, naša će se zemlja naći u elitnom društvu desetak sila u svijetu, sve redom najvjernijih američkih saveznika, poput velikih država NATO saveza ili Južne Koreje. Sustav je postavljen na oklopnim vozilima, na svakom su dva kontejnera s po šest raketa namijenjenih gađanju ciljeva na zemlji.

Hrvatska planira za svoje Oružane snage nabaviti tip rakete koja ima domet do 300 kilometara. Nabavu takvog oružja u hrvatskim Oružanim snagama doživljavaju kao razlog za ponos i zadovoljstvo te kao veliko priznanje od strane američkih i zapadnoeuropskih saveznika. Osim toga, zamijenit će se dotrajali sustavi naslijeđeni od nekadašnje JNA, a Hrvatska vojska dobit će mogućnost strateškog udara po dubini neprijateljskog teritorija.

U vojnoj terminologiji ovakvi lanseri spadaju u kategoriju “oružja za odvraćanje”, oružja koje bi samim svojim postojanjem trebalo obeshrabriti potencijalnog napadača.

Ali s druge strane granice, u Srbiji, zabrinutost je velika. To pokazuu reakcije i izjave srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i njegova šefa diplomacije Ivice Dačića.

- Ne znam zašto bi netko u našoj regiji uzimao balističke rakete. Ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to - rekao je Vučić za ruske medije.

U međuvremenu, doznali smo još vijesti o nabavi oružja pa se čini da je počela regionalna utrka u naoružavanju. I jedna i druga strana nabavljaju novo naoružanje, u skladu sa svojim mogućnostima.

Počnimo prvo s hrvatskim akvizicijama. Amerika je i službeno odlučila Hrvatskoj darovati 16 helikoptera OH58-D Kiowa Warrior. Uskoro bi trebala početi i obuka prvih članova posade i mehaničara, a helikopteri u Hrvatsku stižu u lipnju ove godine.

Riječ je o helikopterima koji bi trebali zamijeniti stare ruske Mi-24 u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Mogu se koristiti za izviđanje i borbu, a moguće ih je naoružati strojnicama, lanserima nevođenih raketa i laserski vođenim raketama Hellfire. U Afganistanu su se pokazali boljima od razvikanih Apachea.

Uskoro slijedi i zamjena ruskih transportnih helikoptera u sastavu HRZ-a. Piše se taktička studija nakon koje će se kupiti neki od zapadnih višenamjenskih helikoptera, vjerojatno Airbus H-225M.

Srbija nema dovoljno novca za sustav S-300

Također, kako smo nedavno otkrili u Defenderu, hrvatski predstavnici su posjetili Norvešku, gdje su razgovarali o mogućnosti kupovine protuzračnog sustava NASAMS, koji ta zemlja stavlja izvan upotrebe. Riječ je o protuzračnom sustavu srednjeg dometa.

Laički rečeno, taj sustav sa specijalnih kamiona ispaljuje rakete AMRAAM, iste onakve kakve ispaljuju i američki lovački zrakoplovi. Rakete lete 3-4 puta brže od zvuka, a kad je na okupu cijela bitnica, koja se sastoji od devet kamiona s po šest raketa, radara i drugih pomoćnih vozila, može odjednom pratiti i srušiti 54 zrakoplova.

Ove su godine počele i isporuke njemačkih samohodnih haubica Panzerhaubitze 2000, kalibra 155 mm, kojih je Hrvatska nabavila 12 komada. Srbija u sklopu svojih mogućnosti pokušava nabaviti novu vojnu opremu pa je naručila 18 155-milimetarskih haubica domaće proizvodnje Nora B-52. Međutim, u svim drugim segmentima ne uspijeva zadovoljiti svoje ambicije iz niza razloga – financijskih i vanjskopolitičkih.

Pokušaj Srbije da nabavi protuzračni raketni sustav S-300 ovih je dana propao upravo kao posljedica kombinacije tih razloga. Kao prvo, i sam premijer Srbije Vučić priznao je da je ruski sustav S-300 trenutačno preskup za Srbiju – cijena je vjerojatno negdje oko pola milijarde dolara. Riječ je inače o vrlo dobrom protuzračnom sustavu koji bi predstavljao stvarnu prijetnju zapadnim zrakoplovima.

Hrvatska shopping lista je dulja, skuplja i opasnija

Srbija je dobila signal od Rusije da bi neki drugi aranžmani bili mogući, ali riječ je o nečemu što se sasvim sigurno neće realizirati još godinama.

Drugi problem je upravo u efikasnosti sustava: pojedine varijante sustava S-300 imaju domete i veće od 200 kilometara. Da bi NATO dopustio kopneni ili zračni prijevoz, odnosno isporuku takvog sustava ruskog podrijetla u Srbiju, koja je inače posve okružena članicama NATO saveza, vjerojatno je nemoguće. Znači, i da Srbija kupi S-300, ne bi ga mogla uvesti.

Ono što će Srbija definitivno uspjeti je dopuniti svoje oklopne snage transporterima domaće proizvodnje Lazar 2 i Lazar 3, a moguće je i da će kupiti neki protuzračni sustav srednjeg dometa od Rusije, jer se u toj kategoriji cijene kreću oko sto milijuna dolara. Ipak, prema nekim našim sugovornicima iz vojnih krugova, vjerojatno će to biti tek kratkodometni Pantsir.

Nakon što smo prošli shopping liste, utvrdili smo da je ona hrvatska duža, skuplja i atraktivnija. Iza toga se kriju geopolitičke silnice. Hrvatske oružane snage naoružavaju se i opremaju u skladu sa svojim razvojnim planovima jer im je to omogućilo savezništvo sa zapadnim zemljama.

Osim što se Hrvatska pokazala kao dobar i pouzdan saveznik, SAD-u odgovara da na taj način jača pritisak na Srbiju.

Osim toga, Amerikanci osjećaju potrebu jačati osovinu Baltik-Jadran nakon iskustva u Ukrajini, koja je u kratkom roku od suverene države u neobjavljenom ratu s Rusijom neočekivano podijeljena na dva dijela. Kako je bilo daljnjih ruskih prijetnji i zveckanja oružjem, pogotovo na granicama baltičkih država koje su nekad bile u sastavu SSSR-a, Amerikanci ne žele ništa prepustiti slučaju na istočnoj granici Europe.

Ronald Reagan je izmislio nepostojeći "Rat zvijezda"

S druge strane, Srbija u Rusiji nema dobrog saveznika – formalne vojne veze su slabe, a u tom odnosu do sada je uglavnom profitirala samo Rusija. Ruski rezevni dijelovi za vojnu opremu su notorno skuplji od zapadnih, a Rusija saveznicima poput Srbije ništa ne daruje.

Regionalna utrka u naoružanju malo podsjeća na Hladni rat osamdesetih godina prošlog stoljeća. Američki predsjednik Ronald Reagan odlučio je slomiti komunistički Sovjetski Savez na način da im nametne utrku u naoružanju toliko skupu da se ovi slome pod njezinim teretom.

Smislio je kojekakve programe, čak i “Ratove zvijezda”, potpuno neprovedivi plan za postavljanje oružja u svemir. Sovjetski Savez je progutao mamac, a posljedica je bio urušavanje SSSR-a i kolaps komunizma u Europi.

U ovoj analogiji bi naša predsjednika Kolinda Grabar-Kitarović igrala ulogu Reagana, a Vučić bi bio Mihail Gorbačov, tadašnji glavni tajnik Centralnog komiteta Komunisitčke partije Sovjetskog Saveza.

Amerika želi pritiskom dovesti Srbiju na Zapad

Postoji jednostavan razlog zašto Amerika vrši ovakav pritisak na Beograd – Srbija je jednom nogom već u zapadnom taboru. Da srbijanska politička elita ima potpunu slobodu odlučivanja, već bi se pregovaralo o članstvu u NATO savezu i daleko odmaklo na putu do Europske unije. Međutim, nekoliko jakih struja u državi zagovara bliskost Rusiji.

Jedna od njih je vrlo utjecajna SPC, koja preferira Rusiju iz jasnih i logičnih razloga – zajedničke religije. Druga jaka struja su srbijanski tajkuni – moćni poslovni ljudi, vlasnici velikih prehrambenih kombinata koji izvoze hranu u Srbiju. Svrstavanje uza Zapad njima bi prijetilo gubicima unosnih poslova.

Treći faktor je opća nesklonost javnosti NATO savezu, za koji većina smatra da je nepravedno bombardirao Srbiju tijekom kratkog rata za Kosovo 1999. godine. Amerikanci su uvjereni da bi ovaj regionalni pritisak napokon mogao slomiti otpor i uvjeriti Srbiju da je vrijeme da uđe u okrilje zapadnih zemalja te prihvati svoju geostratešku sudbinu.

Kako je Hladni rat osamdesetih završio miroljubivo, nadamo se da će tako biti i s ovim našim regionalnim malim hladnim ratom. U svakom slučaju, nitko ozbiljan ne očekuje da će balističke rakete početi letjeti preko Dunava. Građani Srbije mogu mirno spavati.