Počeo je Sanremo. Prema službenim podacima Raija, prvu večer Festivala pratilo je otprilike 9,6 milijuna gledatelja s udjelom od 58 posto, što je još jednom potvrdilo središnju ulogu Sanrema na talijanskoj televiziji. Nakon prve večeri u kazalištu Ariston, mediji navode Serenu Brancale kao prvu favoritkinju, ali utrka je tijesna. U uskom krugu favorita su Fedez i Marco Masini, Arise, Ditonellapiage...

Službenog naziva "Festival della canzone italiana", no u cijelom svijetu poznat jednostavno kao Sanremo, ovaj glazbeni događaj mnogo je više od natjecanja pjesama. To je tjedan dana u veljači kada cijela Čizma stane. To je talijanski nacionalni ritual, društveni fenomen i kulturno ogledalo koje već više od 70 godina odražava stanje nacije, njezine nade, krize i promjene. Od skromnih poslijeratnih početaka do statusa globalno prepoznatljivog brenda, Sanremo je postao pozornica na kojoj se ne piše samo povijest glazbe, već i povijest televizije i društva. Njegov utjecaj prelio se i preko Jadrana, ostavivši dubok i neizbrisiv trag na glazbenoj sceni bivše Jugoslavije i Hrvatske.

Priča o Sanremu započela je iz čisto pragmatičnih razloga. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, uprava gradskog kasina tražila je način kako revitalizirati gospodarstvo i privući turiste u inače miran ligurski gradić tijekom zimske, "mrtve" sezone. U suradnji s talijanskom radiotelevizijom RAI, rođena je ideja o festivalu talijanske kancone. Prvo izdanje, održano od 29. do 31. siječnja 1951. godine, bilo je daleko od današnjeg glamura. Događaj se odvijao u dvorani Casina Sanremo, prenosio se isključivo putem radija, a na njemu su nastupila samo tri izvođača koja su izvela ukupno dvadeset pjesama. Pobjedu je odnijela Nilla Pizzi s pjesmom "Grazie dei fiori", melankoličnom rumbom koja je postala veliki hit i osigurala joj status prve kraljice Sanrema. Već sljedeće godine Pizzi je ponovila uspjeh osvojivši prva tri mjesta, rekord koji do danas nitko nije uspio nadmašiti.

Ključna prekretnica dogodila se 1955. godine, kada je festival prvi put prenošen uživo na televiziji. Taj je trenutak katapultirao Sanremo u domove milijuna Talijana, pretvarajući ga u nezaobilazan dio nacionalne pop kulture. Od 1977. godine festival se, uz jednu iznimku, preselio iz kasina u legendarni Teatro Ariston, čija je pozornica s prepoznatljivim stubištem postala simbolom uspjeha i slave.

Revolucija zvana 'Volare' 

Godina 1958. zauvijek je promijenila ne samo Sanremo, već i percepciju talijanske glazbe u svijetu. Tada je na pozornicu stupio Domenico Modugno i izveo pjesmu "Nel blu dipinto di blu", danas poznatiju kao "Volare". Svojom energijom, optimizmom i modernim aranžmanom, ta je pjesma raskinula s tradicionalnom, često patetičnom talijanskom kanconom i postala globalni fenomen. Osvojila je prve Grammyje za ploču i pjesmu godine i postala simbol talijanskog stila i kreativnosti.

Šezdesete godine donijele su format dvojnih izvedbi, gdje bi istu pjesmu izvodila dva različita umjetnika, često jedan talijanski i jedan međunarodni. To je pravilo naglašavalo važnost same skladbe, a ne samo pjevačke interpretacije, i na pozornicu Ariston dovelo svjetske zvijezde poput Louisa Armstronga, Stevieja Wondera, Cher i Raya Charlesa. Ipak, "zlatno doba" festivala veže se uz osamdesete i devedesete te uz ime legendarnog voditelja Pippa Bauda. On je vodio rekordnih trinaest izdanja i pretvorio Sanremo u spektakl najviše razine, ugošćujući tada najveće svjetske zvijezde poput Queena, Davida Bowieja, Madonne i Whitney Houston, čiji je bis izvedbe pjesme "All at Once" 1987. ušao u anale. Baudo je bio više od voditelja; postao je zaštitno lice festivala, pa čak i nacionalni heroj kada je 1995. godine, pred sedamnaest milijuna gledatelja, smireno odgovorio čovjeka od skoka s galerije kazališta.

U Jugoslaviji, Sanremo je bio prozor

Dok je za Italiju Sanremo bio ogledalo, za tadašnju Jugoslaviju bio je prozor. U desetljeću nakon normalizacije odnosa s Italijom sredinom pedesetih, talijanska masovna kultura, predvođena Sanremom, postala je glavni kanal kroz koji su zapadni utjecaji stizali na ove prostore. Festival je služio kao izravan uzor za osnivanje najvažnijih domaćih festivala: Zagrebačkog (1953.), Opatijskog (1958.) i Splitskog (1960.). Festival u Opatiji, zamišljen kao "jugoslavenski Sanremo", čak je u početku preuzeo i format dvostrukih izvedbi iste pjesme.

Pobjednik iz 1968. godine, Sergio Endrigo, rođen je u Puli i, iako je karijeru izgradio u Italiji, nikada nije skrivao svoje istarsko podrijetlo. Njegova pobjednička pjesma "Canzone per te" bila je iznimno popularna i u Hrvatskoj. U novije vrijeme, kao gost na Sanremu nastupao je i violončelist Stjepan Hauser. Ne smije se zaboraviti ni Anna Oxa, dvostruka pobjednica (1989. i 1999.), koja ima albanske korijene, što je dodatno smješta u širi jadranski kulturni krug koji povezuje Italiju i našu obalu.

Tragedija Luigija Tenca 1967.

Sanremo nikada nije bio samo glazba. Njegova pozornica, tradicionalno okićena raskošnim aranžmanima cvijeća po kojem je grad poznat, bila je i poprište kontroverzi, skandala i društvenih poruka. Izdanje iz 1967. ostalo je obilježeno tragičnim samoubojstvom kantautora Luigija Tenca, koji si je oduzeo život u hotelskoj sobi nakon što njegova pjesma nije prošla u finale. Osamdesetih godina, pjevačice poput Loredane Bertè koristile su nastup za provokaciju, pa se ona 1986. pojavila na sceni s lažnim trudničkim trbuhom, šokirajući konzervativnu talijansku javnost.

Kroz desetljeća, festival se mijenjao, prilagođavao novim glazbenim trendovima, od rocka i punka do trapa, no njegova suština ostala je ista. On je i danas mjesto gdje se lansiraju karijere, rađaju hitovi, ali i vode žustre polemike koje se iz kafića sele na društvene mreže. Upravo ta nepredvidljivost i mješavina visoke umjetnosti, kiča, drame i nacionalnog ponosa čine ga jedinstvenim. Kako Talijani vole reći u rečenici koja sve objašnjava: "Sanremo è Sanremo" - Sanremo je Sanremo.