U tjednima koji su uslijedili nakon državnog puča 2013. godine u Egiptu, pri čemu je smijenjen predsjednik Mohamed Mursi, na trgu ispred džamije Rabaa Al-Adawiya u naselju Nasr u Kairu, rastao je grad šatora. Više od 10.000 prosvjednika, većinom pristaša islamskog pokreta Muslimansko bratstvo, ondje je naime prkosilo vojsci.

14. kolovoza, u rano jutro, dan nakon brojnih lažnih uzbuna i upozorenja, vojska i policija je sa suzavcem nahrlila na prosvjednike kako bi očistili njihov kamp. Do kraja dana, na tom području je ostalo više od 800 mrtvih civila koji su bili dokaz događaja tog krvavog dana.

Ako izuzmemo Siriju, ovaj napad bi se mogao nazvati jednim od najgorih nakon arapskog proljeća, točnije jednim od najvećih masakra koje je organizirala neka država; nakon čega je uslijedilo micanje Morsija s vlasti, inače prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta u 30 godina.

Od početka vojnog režima predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, on se obrušio na bratstvo (više od 16.000 ljudi je uhićeno prve godine nakon puča), te se ni danas ne smiju čuti glasovi koji bi mu se usprotivili. Naravno, pritom najviše stradavaju djelatnici medija, koji ne žele šutjeti o situaciji u zemlji.

10. listopada ove godine, Mahmud Abu Zeid bi vjerojatno pripremio veliku proslavu 28. rođendana, da je na slobodi. No, umjesto toga, on je provodio 788. dan u pritvoru bez suđenja, gdje je završio na dan Rabaa masakra. 

Četiri dana prije njegovog rođendana, kanadsko-egipatski novinar Mohammed Fahmy napustio je zemlju čime je ondje zatvoreno i dopisništvo Al Jazeere. Naime, nakon mjeseci diplomatskih pritisaka, djelatnici poznate medijske kuće mirno su se, iako nezadovoljni, vratili kućama, podsjetivši nas još jednom koliko je značajna međunarodna podrška kad se autoritarne države obruše na novinare bez granica.

Abou Zeid, poznatiji kao Shawkan, je fotoreporter koji je surađivao s BBC-jem, Timeom, Die Zeitom i Bildom. Na dan masakra je snimao za fotografsku agenciju Demotix. Stigao je na poprište događaja u devet sati ujutro, kad je policija okruživala trg. Identificirao se policiji kao novinar, nakon čega je automatski uhićen.

Prije nego su ga ubacili u policijski kombi, vezali su mu ruke plastičnim povezom, te su ga 'Mokhberi' (niskorangirani policijski djelatnici) tukli. U kombiju je pak proveo nekoliko sati s američkim novinarom Mikeom Gigliom.

Dvije godine kasnije, Shawkan je i dalje u zatvoru, bez da mu je održano suđenje ili pružena ikakva zdravstvena njega. Obolio je od hepatitisa C, pothranjen je, a zbog štrajka glađu je i anemičan.

U pismu koje je iz zatvora prokrijumčario njegov brat, Shawkan opisuje kako ga konstantno tuku, te da sluša kako njegovi tamničari raspravljaju na koji način bi ga mogli tući i mučiti da ga još više boli. Ahmed Abu Seih, koordinator kampanje za Shawkanovo otpuštanje tvrdi da su svi jako zabrinuti za njegovo psihičko i fizičko zdravlje.

'Novinarima je bolje da prosvjeduju nego da pišu o prosvjedima'

Nažalost, Shawkan nije jedini takav primjer, već je tek jedan u nizu potlačenih novinara u Egiptu. Budući da nemaju gotovo nikakvu zaštitu, vanjski suradnici i njihove obitelji su na meti, te im prijete visoke kazne zbog slobodnog izvještavanja, duga razdoblja pritvora bez suđenja i puno više od toga.

Prema istraživanju Odbora za zaštitu novinara, u Egiptu se iza rešetaka trenutačno nalazi najmanje 18 novinara. 

Jedan od njih je i 23-godišnji Abdullah Al-Fakharany, izvršni direktor arapskog portala Rassd, koji je uhićen nekoliko tjedana nakon masakra zbog optužbi da je širio lažne informacije o tom tragičnom događaju. Suđeno mu je zajedno s članovima Muslimanskog bratstva te mu je dodana nova točka optužnice - da je terorist, nakon čega je dobio doživotnu zatvorsku kaznu.

U otvorenom pismu, Fakharany je opisao zemlju u kojoj je 'za novinara bolje, ako ga uhite zbog toga što je pratio prosvjede, da ga optuže da je prosvjedovao nego da je izvještavao o prosvjedima'. 

Svi su suglasni da dio egipatske vlasti čini sve što može kako bi novinare prikazao kao agente nestabilnosti koji žele oštetiti nacionalnu sigurnost. Iako priznaju da Morsijeva vlada nije bila dobra, tvrde da je sadašnja puno gora.

Nakon masakra, uveden je policijski sat, te su moguća odgađanja suđenja. Isto tako su počele rutinske presude smrtnih kazni, dok nacrt protuterorističkog zakona dopušta sucima da određuju kazne u visini do 60.000 dolara novinarima čije reportaže o terorističkim napadima proturječe vladinoj verziji događaja. Na taj način slobodni, nezavisni novinari polako ali sigurno bankrotiraju i nestaju.

Kao što je Fakharany napisao: "Od trenutka kad novinara uhite, on ili ona se potpuno izoliraju od vanjskog svijeta i proživljavaju najgora mučenja, čiji je cilj nekad izvlačenje informacija, a nekad čisto kažnjavanje".

U svakoj fazi Shawkanovog uhićenja i držanja u pritvoru, uskraćena su mu njegova prava, i to čak prema egipatskom Ustavu, jer prvom ispitivanju nije prisustvovao njegov branitelj, kojem sudovi uskraćuju pristup klijentovoj pravnoj dokumentaciji, te je sad već zadržan skoro tri mjeseca dulje nego što je to ustavom dopušteno.

Doduše, napokon je određen datum početka njegovog suđenja - 12. prosinca, iako zatočenik tvrdi da 'očekuje najgore'.

On će biti jedini novinar na masovnom suđenju više od 700 zatočenika koji su optuženi zbog različitih stvari, od toga da su teororisti i da su pokušali ubijati policijske službenike, do toga da su oštetili nacionalno jedinstvo. 

Između ostalog, uz Shawkana će stajati i visokorangirani članovi bratstva kao i civili koji su uhićeni jer se se nalazili u blizini džamije na dan masakra, piše Independent.