Uhvatili ribari kraj Brača srdelu. Godina je bila slaba pa su je odlučili odmah pripremiti. “Ne bacajte me na gradelu. Nisam srdela”, povika riba. “A nego ča si?”, zapitaše ribari. “Ja sam samo kit koji je prošao kroz socijalizam.” Vic je zapisao Josip Horvat dopisujući se sa Slavkom Batušićem početkom šezdesetih. Obojica su pripadali građanskom sloju, bili su susjedi iz najužeg centra Zagreba, nekad su bili masoni i prema novim su vlastima bili suzdržani. Doduše, priznavali su da se do šezdesetih godina zemlja naočigled promijenila. Gradovi su dobili nove vizure, gradilo se ubrzano i posvuda. Neboderi na Sušaku nastavljali su se na one na Pećinama, na horizontu je sve izgledalo sjajno, bolje nego u Splitu, ali “ipak se stvara!”. U Zagrebu se gradi 12 katova Elektrotehničkog fakulteta. Josip Horvat je pisao kako “nitko to ne bi mogao ostvariti bez diktature, koja ne treba polagati račune”. 

Dio onih koji su vodili, kao novi predsjednik Privredne komore Hrvatske, Ivan Buković Ćiro, 1962. je svojem suradniku govorio da “moramo napraviti najbolju industriju na svijetu. (...) Vidjeti “kako naše najbolje fabrike stoje u odnosu na najbolje svjetske i gdje su naša uska grla, da ih tučemo. (...) To ili propast socijalizma”, razmišljali su oni najambiciozniji i još idealisti. Oni drugi vodili su borbu kakva se u vrhovima vlasti uvijek odvija. Tito je govorio o potrebi rotacije kadrova, važnosti da najbolji cirkuliraju iz Federacije u Republike. Bit će problema sa starijim drugovima, mislili su oni uz Tita, nedvojbeno zapravo govoreći i o sebi samima. Ivan Krajačić Stevo, dugogodišnji šef hrvatske Udbe, bojao se da će mu život biti težak ako ga pošalju u mirovinu. “Debelo se zavukao u salo. Vrišti u njemu osvajač vlasti i eksploatator položaja koji mu je dala revolucija”, kritizirali su ga drugi, mlađi. Doduše, svi su toga ljeta 1962., koji su imali pravo na službeni automobil, otišli ljetovati koristeći ono što je izrijekom bilo zabranjeno. Šezdesete su bile vrijeme kad su mnogi željeli više uživati, kad je društvo osiguravalo dovoljno, kad su na tržištu za imućnije masaže, putovanja i stvari bolje kvalitete postajale uobičajene. Autocesta Ljubljana - Gevgelija, dvotračna, ali suvremena prometnica, završena je 1963. Već godinu ranije ubrzano se gradila Zagorska magistrala pa je Kumrovec povezan sa Zagrebom, a od 1966. iz Dubrovnika do Rijeke moglo se Jadranskom magistralom bez zaustavljanja - izgrađen je Šibenski most. 

Trgovina je u jugoslavenskim gradovima izgledala modernije. Najprije s jednim minijaturnim dućanom na Cvjetnom trgu u Zagrebu, pa puno većim na Cvjetnom trgu u Beogradu, a onda i u Ljubljani - od 1958. počinju se otvarati samoposluge. Nisu sve trgovine bili supermarketi, ali je trend bio opći i prisilio je proizvođače da proizvode pakiraju na drukčiji način. Jugoslaveni i dalje rado odlaze u Trst, ali su Talijani također masovno dolazili u jugoslavenske dućane jer je bilo jeftinije. U Novoj Gorici 70% svega što su tad prodavali kupovali su Talijani. Lakše kupovanje osigurale su i posebne agencije P-Globtur (gdje je P značilo Prehrana), kako bi se organizirale shopping ture za Talijane. Samo oni su 1968. imali 20.000 takvih gostiju, zahvaljujući, kako je pisao američki analitičar Dennison Rusinow, dobrim “biznismenima”. Riječ iz zapadnjačkog vokabulara ušla je u jugoslavenski rječnik. Vjerojatno su je koristili i kad je Osijek 1967. dobio najmoderniji od svih, veliki Prehranin samouslužni market. 

Šezdesete su bile vrijeme određeno važnim unutarnjopolitičkim promjenama. Izvanredne stope rasta jugoslavenske privrede su se usporavale. Tražilo je to promjenu u poslovanju, značilo je to zadiranje u postojeće odnose. Proširena sjednica Izvršnog komiteta CK SKJ 1962. bila je dramatična. Revolucija se usporava, generacija koja je uspjela pobijediti u ratu, oduprijeti se Staljinu, modernizirati zemlju, sad je zaostajala. Kad tvornica vagona iz Smederevske Palanke želi surađivati s “Đurom Đakovićem” u Slavonskom Brodu, partijski komitet ne bi je trebao tjerati da rade sa Somborom. Nije to dobro ni za bratstvo i jedinstvo, a nema ni ekonomske logike. Na Tita su tad pritiskali mnogi, ali je ostao čvrst. U svibnju 1962. u Splitu je održao čuveni govor pred 150.000 ljudi. Na tragu rasprave na sastanku, Maršal se obrušio na bogaćenje, birokratizam, nacionalizam. Iako je vođa revolucije govorio o trošenju u prazno, nepostojanju planiranja, ulaganjima u neisplative projekte, napadalo se više one koji zlorabe državne resurse, grade vikendice i koriste službene automobile za privatne potrebe. Kao i obično kod nas, to je puno više smetalo od upropaštenih milijuna. 
Bitka u vrhu vodila se između onih koji su željeli promjene, što je značilo i više tržišta, konkurenciju, a sve da se brže izgradi socijalizam, i onih koji su u čvrstim politikama i starim praksama, koje više nisu osiguravale rast, vidjeli i osiguravanje vlastitog položaja. Velika promjena dogodila se prvo na 8. kongresu SKJ krajem 1964. Tito se distancirao od unitarističkog jugoslavenstva. “Oni komunisti koji zagovaraju stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije podržavaju unitarizam i hegemonizam, njima nema mjesta u Savezu komunista”, rekao je. Jugoslavenske nacije povezivat će socijalizam, a njega je trebalo graditi na temelju velikih reformi koje su prihvaćene 1965. Tito je prestao biti predsjednik vlade, postao je predsjednik države koja se od novog Ustava 1963. zove SFRJ. Trebalo je početi proizvoditi na moderniji način, boriti se protiv birokracije. Dinar je devalviran. 

Dio političara nezadovoljnih ovakvim razvojem okupljao se oko potpredsjednika države i šefa tajnih službi Aleksandra Rankovića. “Neki drugovi, Plavi i Avdo, opsjedaju Marka, informiraju ga, mobiliziraju ga”, pisao je Buković. A potom je u ljeto 1966. u dijelovima države nastupilo oduševljenje. “Jeste li čuli vijesti? Najvažnija stvar od prekida s 1948.! Požurite, trčite”, govorio je američkom izvjestitelju zagrebački prijatelj kad je javljeno da je Aleksandar Ranković na Brijunskom plenumu dao ostavku. Ispred Dvora na Trgu Stjepana Radića policija je bila pojačana, ali potrebe nije bilo. “Narod je krenuo. Ono o čemu sam sanjao, ono s čime sam zaspivao i budio se, to je pobijedilo”, pisao je Ćiro Buković.

Cijela jedna generacija umirovljena je krajem šezdesetih. Još više je visokih policajaca otišlo u mirovinu. Njihov utjecaj na politiku nije prestao - mnogi od njih nisu ni bili osobito stari - no sad su mnogi vlastitoj konzervativnosti dodali i bijes na nove, one koji su i dalje tu, one koji su ih zamijenili. Nova ekipa u Zagrebu počela se slagati od 1967. Savka Dabčević Kučar postala je predsjednica Republičkog izvršnog vijeća. Miko Tripalo dolazi na čelo IK CK SKH. Savjet za odnose s inozemstvom u SR Hrvatskoj bilo je prvo takvo tijelo za međunarodnu politiku u nekoj Republici, na čije čelo dolazi Vjekoslav Prpić. Tripalo postaje najvidljiviji političar u Hrvatskoj, koji je tražio promjene, često i pomicao granice uobičajenog ponašanja. Isto je činila i Savka, s kojom je bio u dinamičnom odnosu - savezništva i trajne napetosti, konkurencije u Republici.

Mnoštvo problema, ali, činilo se, problema razvoja. Mnoštvo svjetskih uspjeha. Ivo Andrić je 1961. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Andrić je nakon što smo bili “evropski i svjetski prvaci u nogometu, tenisu i - klanju!”, pisao je Josip Horvat, sad dao i intelektualnu potvrdu onome što se ovdje događalo. Slijedio je Oscar Dušana Vukotića za crtić “Surogat” godinu dana kasnije. Zagrebački muzički bijenale ugostio je 1961. Hamburšku državnu operu, a u RANS-u Johna Cagea, koji je tad ulijevao vodu u klavir i izazvao demonstracije konzervativnih sljedbenika glazbe. Jedan od najvažnijih koji su došli bio je Igor Stravinski. Njemu je 1963. automobil ustupio sam gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac. Internacionalni festival studentskog kazališta održavan je od 1961. U Zagrebu se okupljaju najpoznatiji avangardni svjetski umjetnici oko “Novih tendencija”. Od 1964. časopis Praxis okuplja najbolje marksističke filozofe i sociologe na Korčuli. Ranko Marinković objavio je “Kiklopa”, a Miroslav Krleža, s nizom intelektualaca, 1967. potpisuje Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Vojin Bakić u Kamenskoj kraj Požege podiže spomenik Ustanku naroda Slavonije, remek-djelo apstraktne kiparske umjetnosti. Slično je bilo i u drugim dijelovima zemlje. Bila je to kreativna eksplozija, ali i više od toga. Dinamo je 1967. pobijedio u Kupu velesajamskih gradova. Već na prvoj utakmici finala, kad je Slaven Zambata predriblao Jackieja Charltona iz Leedsa, vidjelo se da se događa čudo, čudo koje je to ostalo sve do danas. 

Danas čudom djeluju i demonstracije od stotinu tisuća građana zbog ubojstva kongoanskog lidera Patricea Lumumbe. Nekoliko tjedana kasnije, u rujnu će biti 60 godina, u Beogradu je osnovan Pokret nesvrstanih zemalja. Jugoslavenska vanjska politika imala je svojih posrnuća tijekom šezdesetih, no na glavnoj dionici dobrih odnosa sa Zapadom i opreznih odnosa s Istokom je ostala. Kad je 1969. Tito u Zadru, češki turisti, pod dojmom jugoslavenskog držanja tijekom Praškog proljeća, dolaze do broda gdje je jugoslavenski predsjednik. “Kliču, dižu ruke prema njemu, kao vjernici prema Bogu, skandiraju: ‘Tito-Praha’. Tito je uzvratio: “Nazdar - Praha”. “Urnebes, plač, suze, teško je to bilo gledati”, pisali su svjedoci. 

Više od pet desetljeća kasnije svijet se promijenio, promijenila se i Hrvatska. Šteta samo što se i dalje najlakše identificiramo sa zloupotrebama položaja, karijerizmom, pa i gradnjom prometnica, nego vanjskopolitičkim i kulturnim uspjesima. Biti najbolji na svijetu... To više nikome u našoj periferiji nije na umu, iako je uvijek bolje gađati Mjesec pa promašiti, no grm pa pogoditi.