Nakon što je Bjelovar počeo objavljivati sve račune koje rade, Most je predložio zakon po kojemu bi svi troškovi koje rade ministri, pomoćnici, direktori, gradonačelnici i ostali dužnosnici morali objavljivati račune za koje troše novac sa službenih kartica i ostale troškove koje rade na teret poreznih obveznika. Vlada je prošli tjedan taj zakon odbila.

Pravdajući se i da javnost može dobiti te troškove. Inače, uvjerili smo se na ranijim pokušajima da neki dužnosnici jako teško otkrivaju troškove, a podatke koje su neki dostavili su bili ili manjkavi ili neusporedivi. Odbijanje tog zakona je povod za razgovor s Nikolom Grmojom, političkim tajnikom Mosta, koji smatra Vladino obrazloženje sramotnim i smiješnim. 

Zašto ste predložili registar troškova dužnosnika, kako bi on izgledao i što bi donio javnosti? 

Onaj tko daje novac, ima pravo znati na što se taj novac troši. U ovom slučaju, građani plaćaju troškove političara pa imaju pravo znati na što su i kako trošili. Mi danas u Hrvatskoj imamo situaciju da se novac poreznih obveznika troši netransparentno i rastrošno. Na račun proračuna se putuje, jede i pije, i to se često zlorabi. Zato smo predložili ovaj zakon kojim bi se ustrojio Registar troškova svih dužnosnika. 

Vlada kaže da to nije svrsishodno, da se troškovi ionako objavljuju, a da svatko može dobiti informaciju o troškovima. Je li to praksa?

Vladu ovaj zakon peče pa rade ‘fintu’ kao da ne razumiju. Znaju oni dobro da imaju pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa otvoreni predmet koji se odnosi na službeni put premijera, predsjednika Sabora i većeg broja ministara u Helsinki krajem 2018. Iako tvrde da je bila riječ o službenom putu, činjenice pokazuju da se istodobno ondje održavala konferencija Europske pučke stranke kojoj HDZ pripada. Javnost u ovom, a i u drugim slučajevima ima pravo znati tko je platio taj put i u kojem svojstvu su Vladini dužnosnici putovali, odnosno je li to bio službeni državni put ili su HDZ-ovci išli na stranačko okupljanje. A da ne govorimo da bi npr. slučaj ‘Saucha’ odavno bio poznat da je ovaj Registar postojao u vrijeme Milanovićeve vlade. Pazite, s lažnim putnim nalozima muljalo se u Uredu predsjednika Vlade i skoro nitko to nije znao! Ovi primjeri pokazuju da je praksa ove Vlade, kao i prijašnjih, netransparentna i to želimo promijeniti. 

Gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak objavljuje sve račune, zašto neki Mostovci ne objavljuju za primjer svoje račune? 

Primjer Bjelovara je za svaku pohvalu te bi bilo dobro i korisno primijeniti ga u svakoj općini, gradu, županiji, kao i u državnim tijelima. Gospodin Hrebak je gradonačelnik Bjelovara pa ima i mogućnosti napraviti takav projekt te ga provesti. A mi u Mostu predlažemo da se taj projekt, kao i ovaj naš registar, uvedu svugdje radi kontrole trošenja novca poreznih obveznika. 

Postoje li slični registri i gdje te možete li skupiti većinu za prijedlog? 

Oslonili smo se na primjer Kanade koji je jednostavan, a postoje slični primjeri i u drugim zemljama. Uz svaki trošak koji napravi neki njihov političar objavljuju se račun i detaljno objašnjenje zbog čega je trošak nastao, gdje je dužnosnik bio, što je radio, s kim se sastao... A riječ je o i o najsitnijim troškovima, primjerice za parkiranje, koji su uredno popisani i objavljeni. Ako bacite samo letimičan pogled, vidite da političari u tim državama na putovanjima itekako paze da ne odsjedaju u skupim hotelima, da koriste što jeftiniji prijevoz, jedu u restoranima s prihvatljivim cijenama... Dakle, ponašaju se s javnim novcem kao sa svojim vlastitim jer znaju da ih javnost nadzire. I mi želimo da se naši političari s javnim novcem ponašaju kao sa svojim, a ne da se njime razbacuju. Ne znam hoćemo li skupiti većinu za ovaj zakon. Mislim da podrška ostatka saborske oporbe nije upitna, a nadam se da je u saborskoj većini ostao još koji čovjek koji ima barem mrvicu savjesti i odgovornosti prema svojoj zemlji i svojem narodu da napravi pravu stvar i podrži ovaj zakon. 

Zalažete se i da voda postane osnovno ljudsko pravo u Ustavu, kažete da bi vas mogli podržati i neki vladajući zastupnici? Koji i hoćete li skupiti većinu? 

Voda je neophodna za život i Ustavom je treba zaštititi. Hrvatska, nasreću, obiluje vodom, i to najkvalitetnijom pitkom vodom. Ali to ništa ne znači ako tim resursom ne znamo upravljati i koristiti ga. Pogledajte samo Venezuelu, zemlja prebogata naftom, a narod živi u neimaštini i oskudici. Ako ne budemo pametni i mi bismo se uskoro mogli naći u situaciji da ‘ležimo’ na vodi, a do nje ne možemo. Zato smo pokrenuli ovu inicijativu i svakodnevno prikupljamo potpise podrške građana. Ljudi pokazuju veliki interes za ovu temu, ne doživljavaju je političkom temom i svjesni su njezine važnosti. Most će sve prikupljene potpise građana dostaviti Hrvatskom saboru da političari u svim strankama vide da je ovo građanima bitno i da ne žele da im politika nakon svega ‘otme’ i vodu. A za promjenu Ustava potrebna je dvotrećinska većina pa je odluka i na HDZ-u i na SDP-u, bez kojih se Ustav ne može mijenjati. 

Ne bi li to značilo da nitko ne mora plaćati vodu jer mu je ona osnovno ljudsko pravo i ne može se isključiti? 

Vodu plaćate ovako ili onako. Vodoopskrbna infrastruktura je velika i skupa te se nije izgradila sama od sebe, nego novcima od poreza svake vrste. Tako da pitku vodu iz vodovoda plaćamo svi na ovaj ili onaj način. Ono što nas u Mostu boli je kako olako dopuštamo da se voda rasipa. Gubici vode u vodovodnim sustavima, koji su posljedica neodržavanja, su golemi, negdje i veći od 50%. Znači, pola vode bacamo u vjetar, a svi te gubitke plaćamo. 

Neki smatraju da bi zbog velikog potencijala Hrvatska od vode trebala zarađivati? 

Nemojmo miješati kruške i jabuke. Most se zalaže da se opskrba kućanstva pitkom vodom obavlja kao neprofitna komunalna djelatnost koju obavljaju javni isporučitelji. Pojavljuju se teze u javnosti kako bi bilo korisno da vodoopskrba funkcionira kao javno-privatno partnerstvo. Međutim, kod nas su vodoopskrbni sustavi već sagrađeni ili se grade, u njih su uložene milijarde poreznih kuna i njihova privatizacija ne bi bila nikakvo javno-privatno partnerstvo, nego najobičnija monetizacija. A trebamo imati na umu da u vodoopskrbi kakva je sagrađena u Hrvatskoj jednostavno ne možemo primijeniti načela slobodnog tržišta jer korisnik nema mogućnost izbora između više pružatelja usluga.