Pitajte bilo kojeg HDZ-ovca i svaki će vam bez krzmanja reći da je vlada Zorana Milanovića bila najlošija u hrvatskoj povijesti. 

Da je mijenjala ministre kao na traci, držala u koaliciji “korumpirane liberale” iz HNS-a, izazivala ratove sa susjedima, uvodila poreze, odustajala je od reformi... 

Neće propustiti spomenuti i da je to bila “nenarodna Vlada”. Sada se, pak, mnogi od tih argumenata tim istim HDZ-ovcima vraćaju poput kletve u djelovanju vlade Andreja Plenkovića. 

Milanović je promijenio devet ministara, ali Plenković je već izbacio četiri, trebao izbaciti dvojicu, jedva spasio jednog, jedan se jedva održava, a druga je već na udaru.

Milanović je htio uvesti porez na nekretnine pa odustao, baš kao i Plenković sad. Milanović je odustajao od reformskih najava, kao što je monetizacija autocesta, Plenković je zaboravio na obećano podržavljenje Ine. 

Kažu da je Milanović izazvao granični rat sa Srbijom i da je vrijeđao BiH. Istina, ali Plenkovićev ministar poljoprivrede nedavno je izazvao trgovinski rat sa Srbijom i BiH. 

I da, Plenković je uzeo u Vladu one “korumpirane liberale” iz HNS-a.

I da, biskup Vlado Košić vladu Andreja Plenkovića nazvao “protuhrvatskom”. Jer je policija privodila branitelje koji su izvikivali “Za dom spremni”. 

HDZ-ovcima se argumenti protiv Milanovićeve vlade sad punom brzinom obijaju o glavu. Ne boli ih to previše, jer vladi HDZ-a dopušteno je sve ono što nije vladi SDP-a. 

Pa ipak, Plenković je uspio obezvrijediti dobar dio kritika na Milanovićev račun. Na primjer, HDZ-ovci su mrzili Milanovića zato što se javno nadmetao i svađao s njihovom kraljicom Kolindom Grabar Kitarović. Plenković mnogo tiše radi puno gore. 

Stvar je, rekli bismo, u stilu i karakteru. Zoki je bio naprasit, bezobrazan, grub, otresit, vrijeđao je protivnike ili sramotio pristalice. 

Često je bubnuo glupost, još češće upadao u verbalne kaljuže. Plenković je vrlo fin. 

Ali mu ipak pobjegne izjava da oporbu treba strpati u podrum, odobrava uhićenja zbog verbalnog delikta na Facebooku, svađa se s novinarima, ponižava koalicijske partnere, ignorira Ustav i zakone, gazi obećanja i prodaje maglu. 

Sadašnji premijer uporno tolerira HOS-ovu ploču u Jasenovcu, kao što je SDP-ov premijer tolerirao HOS-ov spomenik u Splitu, na čijem je postavljanju bio gradonačelnik Ivo Baldasar. 

I obojici je baš Tomislav Karamarko (bio ili jest) najveći protivnik. 

Uglavnom, temeljni motiv političkog djelovanja ovih karijernih diplomata u politici svodi se na opstanak na vlasti u državi i stranci, a svaki potez usmjeren je prema osobnom probitku.

Ne financijskom nego onom karijernom. Ono što nekad nije bilo dopušteno Zokiju sad je očito dopušteno Plenkiju. 

Koji zahvaljujući (ili usprkos) tome sad - za razliku od Zokija nekad - uživa status najpopularnijeg premijera u hrvatskoj povijesti.