Krivce za njegovu smrt pokušala je prije tri godine istjerati do suda čak i brazilska nogometna legenda Romario, no na kraju će pravdu za tog rođenog Osječanina morati tražiti Interamerički sud za ljudska prava. U travnju ove godine, nekoliko mjeseci nakon 40. obljetnice smrti Vladimira Herzoga, skupina brazilskih nevladinih udruga podnijela je tužbu protiv Federativne Republike Brazil zato što još nije kaznila ni jednog člana vojne hunte koji su 1975. ubili ovog rođenog Osječanina. Novinara, sveučilišnog profesora, redatelja i pisca Herzoga Brazil danas slavi kao mučenika borbe za demokraciju. Uopće, za trenutak u kojem je režim generala Ernesta Geisela objavio da je Herzog tijekom ispitivanja u zgradi političke policije DOI-CODI u Sao Paolu počinio samoubojstvo danas se smatra da je zapravo bio trenutak u kojem se 11-godišnja diktatura počela raspadati.

Da su se policijski batinaši nad Herzogom bestijalno iživljavali, mrtvozorniku je bilo jasno čim mu je ugledao tijelo: davili su ga, premlaćivali, tresli kabelima pod naponom... Herzog je bio već 38. žrtva u nizu koja je u mučilištu DOI-CODI- ja "počinila samoubojstvo vješanjem". Samo što je ovaj put bila riječ o glavnom uredniku vijesti utjecajne postaje TV Cultura, bila je riječ o neustrašivu borcu za demokraciju, pa je njegovo ubojstvo bilo jedno previše da bi Brazilci dalje mogli šutke trpjeti teror vojske. Vladimir Herzog se rodio 27. lipnja 1937. u Osijeku, u obitelji hrvatskih Židova Zore i Žigmunda, jednima od rijetkih koji su 1941. na vrijeme shvatili što im se sprema s prodorom nacističke vojne mašinerije u Kraljevinu Jugoslaviju te su s malim Vladom na vrijeme pobjegli u Italiju.

Rat su u Italiji uspjeli preživjeti, ali su tamo doznali i to da su mu djed i baka, koji su živjeli u Banjoj Luci, ubijeni u Jasenovcu, a da su mu drugog djeda i baku vlasti NDH internirale u Auschwitz. Obitelj Herzog zato se odselila u Brazil, daleko od tragova europskog klanja. Malog Vladu su u dokumentarcu iz 2005. školski kolege opisali kao klempavog, sramežljivog, slabašnog dječarca, dozlaboga slabog apetita i krhkog zdravlja. Za njega sport nije dolazio u obzir. Ali je zato vječno vukao kojekakve knjižurine. "Bio je to ozbiljan mladić. Nikad ga nisam sreo da nije imao barem jednu knjigu pod rukom. On me je nagovorio da počnem čitati Dostojevskog", prisjetio ga se u dokumentarcu bivši kolega Ruy Ohtake. Kao punoljetan Vlado je promijenio ime u Vladimir jer to u Brazilu ipak nije zvučalo tako jako egzotično.

Upisao je filozofiju u Sao Paolu, a početkom 1960-ih se s Mauriceom Capovillom i Fernandom Birrijem pomalo bavio filmom, ponešto i snimio. Birri je danas filmski redatelj svjetskoga glasa kao utemeljitelj moderne latinoameričke kinematografije. Na odlazak mladog Vladimira Herzoga u novinarstvo, ogorčenog korupcijom i nepravdom, navodno je presudan bio susret s Jean-Paulom Sartreom, kad je slavni francuski filozof posjetio Brazil 1960. I tu je počelo. Samo dva mjeseca nakon što se 1964. oženio Clariceom, u Brazilu je dio generala proveo puč te su mladenci pobjegli u London. Tamo su dobili obojicu sinova, Ivu i Andriju. Vladimir se zaposlio na BBC-ju i u nekoliko godina do savršenstva izbrusio zanat na televiziji.

U domovinu su se vratili 1968. zaključivši da su se progoni u Brazilu donekle stišali. I doista, iako su ga na TV Culturi odbili kao "crvenog", uspio se zaposliti u tjedniku Vision kao novinar. Ubrzo se učlanio i u Komunističku partiju Brazila, na što mu je supruga poludjela kad je saznala.Za to da se učlanio u komuniste doznala sam samo nekoliko mjeseci prije nego što su ga ubili. Bila sam izvan sebe – stoji zapisano sjećanje Clarice na stranicama Instituta "Vladimir Herzog". Osim što je bilo opasno, prigovorila mu je da komunisti nisu za slobodu govora, za što se on zalagao, pisao te riskirao sigurnost i sebe i obitelji.Odgovorio mi je: ‘Takav je trenutak. Političko stanje u Brazilu je užasno, a trenutačno postoje samo dva organizirana pokreta koji su u stanju učinkovito se boriti protiv diktature.

To su Crkva i Komunistička partija. Ja sam Židov. Ja očito imam samo jednu opciju’prisjetila se njegovih riječi. Pet godina ranije, 1970., Vladimir Herzog još nije bio tako eksponiran, te su ga te godine, kao novinara, čak i s BBC-jem u životopisu, napokon uzeli kao urednika na TV Cultura, a dobio je i katedru na Sveučilištu u Sao Paolu. Studentima je držao predavanja o kakvima se mnogi nisu usuđivali ni pomisliti. Na televiziji je, pak, poput terijera navaljivao na teme s ruba tolerancije režima, stalno ispitujući koliko daleko smije otići u kritici vojne hunte koja je pobila između 400 i 500 građana, a tisuće drugih brutalno mučila. Jedna od onih koji su gadno stradali bila je i Dilma Rousseff, još aktualna, mada suspendirana, predsjednica Brazila.

Nju su 22 dana mučili strujom i batinanjem, polomivši joj kosti i izbivši joj donju vilicu. Prethodni predsjednik Brazila, Lula da Silva, kao sindikalist je osuđen na doživotnu robiju. Sve su to bile zabranjene teme o kojima je Herzog progovarao. I tako sve do jeseni 1975. kad je besplatni režimski dnevni list Shopping News prozvao 2. program TV Culture kao "ljevičarsku utvrdu", iako je bila u vlasništvu države Sao Paulo, i "produženom rukom Ho-Ši- Mina". Optužba je bila bizarna, ali je odmah i parlamentarni zastupnik José Maria Marin u žestokom govoru u parlamentu pozvao na hitne i odlučne mjere protiv odgovornih na televiziji.

Dva tjedna poslije, 24. listopada 1975. navečer, po Herzoga su u redakciju TV Cultura došli agenti državne sigurnosti kako bi ga odveli na informativni razgovor. Vladimir je bio usred posla i obećao im je da će u njihovu centralu doći ujutro.Prije nego što će tog jutra otići rekao je majci da se ne treba ničega plašiti. Da on ništa nema za kriti – ispričao je nedavno njegov sin Ivo. No već poslijepodne služba je objavila da se Herzog objesio u ćeliji. Čak su objavili i fotografije njegova obješenog tijela. No novinar Sergio Gomes istodobno je zaglavio u toj istoj zgradi te je kasnije opisivao što se događalo.Bio sam u samici i slušao krike. Netko je urlao: ‘Tko su ti novinari? Tko su ti novinari?’, a prema zvukovima krika i udaraca znao sam što se događa, jer sam kroz to prethodno i sam prošao.

Buka se čula cijelo jutro, a onda je naglo nastupila tišina. Ubili su Vladu – rekao je Gomes 1992. za glasilo novinarskog sindikata. Ispostavilo se da su ga mlatili vezanog za stolac, gušili amonijakom, davili ga, pržili elektroškovima... Vladimir Herzog je nakon nekoliko sati torture podlegao. S njegovom smrću u Brazilu nastao je kaos. Da fućka na bezočno objašnjenje vojne policije o samoubojstvu, židovska zajednica pokazala je već najavom da će ga pokopati uz posebne počasti posred groblja. Samoubojice su, inače, pokapali uz rub. Nadalje, katolički kardinal Paulo Evaristo Arns povodom ubojstva pozvao je u svoju katedralu rabina Henryja Sobela i prezbiterijanskog poglavara Jamesa Wrighta kako bi održali zajedničko bogoslužje za Vladimira Herzoga.

Kardinal je, doduše, i ranije bio u sukobu s huntom, zbog ranijih ubojstava, kao i zbog mučenja svećenika, ali je sad krenuo u otvoreni rat. Na misi se okupilo 8000 ljudi unatoč prijetnji privođenjem. Na misi se otvoreno govorilo o ubijenom kao o onome "koji je zalaganje za ljudska prava u Brazilu učinio iznova legitimnima", a puno nakon pada diktature kardinal je otišao još i dalje: "Vladimir Herzog je označio početak kraja mučenja, cenzure, proizvoljnog zatvaranja i ubojstava". Prosvjede i okupljanja povodom njegove smrti vlasti više nisu imale hrabrosti sprečavati. Navodno je sam general Ernesto Geisel u tom trenutku odlučio zaustaviti najgore ispade divljanja najtvrđih pripadnika vojne hunte, samo što se nije usuđivao djelovati naglo kako ne bi došlo do građanskog rata.

Ipak, Brazil je od tog trenutka krenuo u polaganu demokratizaciju, koja je 1985. dovela do ukidanja vojne vlasti. Prvu tužbu protiv odgovornih za Herzogovo ubojstvo iz 1992. brazilsko tužiteljstvo odbilo je uz zaključak da bi to bilo protivno zakonu o amnestiji. Drugu je odbilo zbog zastare. Tako se došlo do 2013., godine uoči održavanja Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu. Ivo Herzog pokrenuo je inicijativu da se pravdi privede José Maria Marin, onaj parlamentarac koji je 1975. pozvao na progon urednika TV Culture, a koji je tada držao i takve pozicije u državi Sao Paulo s kojih je bio direktno odgovoran za Herzogovo ubojstvo.

Godine 2013. taj je čovjek bio predsjednik Brazilske nogometne konfederacije i kao takav glavni dužnosnik za organizaciju SP-a. U napadima na njega Ivi Herzogu pridružio se i Romario. José Maria Marin je naposljetku 2015. završio pod istragom, ali ne zbog ubojstva 40 godina ranije, nego kao korumpirani FIFA-in dužnosnik u velikom razbijanju koruptivnog lanca u svjetskoj nogometnoj organizaciji. Borba za progon Herzogovih ubojica i mučitelja još traje, samo što ta zemlja čovjeka rođenog u Osijeku prije gotovo 80 godina danas slavi kao istaknutog mučenika ubijenog za slobodu te nacije.