Početak svibnja svake godine pripada obilježavanju pobjede nad najvećim zlom 20. stoljeća - fašizmom. Računa se da je Drugi svjetski rat uzeo više od 50 milijuna žrtava, vojnika i civila, a civili su činili više od polovice žrtava. Nacistička Njemačka potpisala je kapitulaciju 9. svibnja 1945. a taj datum slavi se kao Dan pobjede.

Hrvati su dali značajan obol u Drugom svjetskom ratu

I Hrvati su dali značajan obol u Drugom svjetskom ratu - kao fašisti i kao antifašisti. Fašisti su bili proglasili državu, NDH, u kojoj su, kao i u nacističkoj Njemačkoj, na snazi bili rasni zakoni.

Masovni zločini Pavelićeva ustaškog režima nad Židovima, Srbima, Romima i ostalim nearijcima bili su u sklopu tadašnjih zakona. O naravi tog režima svjedoči i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda objavljena u Narodnim novinama 30. travnja 1941. 

U tom dokumentu može se pročitati ovo: “Brak Židova i inih osoba, koje nisu arijskog porijetla s osobama arijskog porijetla, je zabranjen. Isto tako je zabranjen brak osobe, koja pored arijskih predaka ima jednog predka drugog koljena po rasi Židova ili drugog europskog nearijca s osobom, koja je po rasi jednakog porijetla. Koje osobe vrijede kao Židovi ili nearijci određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti”. 

Dio smo velikog antifašističkog pokreta

Ili ovo: “Izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog porijetla je zabranjeno. Muška nearijska osoba, koja se ogriješi protiv ove zabrane počinja zločin oskvrnuća rase, te se kažnjava sa zatvorom ili tamnicom”. 

Svejedno, danas mnogi tu tvorevinu uzimaju kao izraz težnje hrvatskog naroda za državom. Srećom, bilo je mnogo Hrvata koji se nisu smatrali arijcima, i kojima NDH nije bio izraz težnje za slobodnom državom. Štoviše, Hrvati su činili golem dio europskog i jugoslavenskog antifašističkog pokreta koji je na kraju slomio fašizam. 

Čiji je djed bio u partizanima, a čiji u ustašama

Antifašizam je, općenito uzevši, postao značajno naslijeđe poslijeratnih slobodnih, demokratskih društva. To što su neke države poslije otklizale u različite oblike totalitarizma, ili što su neki državnici poput Josipa Broza Tita dopustili odmazdu i masovne zločine nakon završetka rata, ne umanjuje značenje antifašističkog pokreta. 

Uostalom, i Ustav RH izrijekom spominje odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943. kao temelj državnosti. Danas se, međutim, pojam antifašizma i fašizma u Hrvatskoj najčešće svodi na pitanje čiji je djed bio u partizanima, a čiji u ustašama, pa mu ga dođe kao osobna uvreda kad se nekome čiji je djed, recimo, bio u ustašama kaže da je bio vojnik zločinačkog režima. 

A čim se spomenu rasni zakoni i logor Jasenovac, kao protuargument poteže Bleiburg i masovne zločine pobjedničke partizanske vojske poznate kao križni put. S tim u vezi priručno se antifašizam izjednačava s komunizmom, što je naravno laž, jer je antifašizam ujedinio različite političke stranke, demokrate, socijaliste, demokršćane, liberale, komuniste itd.

Takva rasprava ne pridonosi rješavanju problema i zatvaranju tog poglavlja jednom zauvijek. Upravo suprotno, ona samo pogoršava problem, oživljava i produbljuje stare mržnje. Dojam je, zapravo, da se ta rasprava u Hrvatskoj ne vodi kako bi se našlo rješenje nego kako bi se ona rastegnula u beskonačnost, a sve to da se prikriju gorući problemi koje muče ovo društvo, da se rasprava ne bi slučajno povela o nezaposlenosti, ekonomiji, zaštiti preostalih prirodnih i drugih resursa. 

Opsesivno se bavimo ratovima

Hrvati, kao rijetko koji europski narod, pokazuju visok stupanj debiliteta baveći se opsesivno ratovima završenim prije 70 odnosno 20 godina, štoviše - ta tema je glavna tema rasprave uoči parlamentarnih izbora, i kako stvari stoje upravo će ona odlučiti izbornog pobjednika.

Nadalje, u Hrvatskoj je od osamostaljenja do danas na djelu više ili manje prikriven pokušaj rehabilitacije ustaškog pokreta i režima. Već dugo se ustaški pozdrav Za dom spremni tolerira u javnim prostorima, bilo da je riječ o stadionskom skandiranju, ili o skandiranju na skupovima desnice. Isto tako, tolerira se i javni govor mržnje, koji je nadahnut rasnim zakonima NDH.

Prepoznajete li Hrvatsku u Ecovom eseju?

Naime, fašizam je vojno poražen 1945., no to nipošto ne znači da je on iskorijenjen. Štoviše, budnost je obveza svakog slobodnog, demokratskog društva kako se zlo ne bi ponovilo.

Umberto Eco u čuvenom eseju “Vječni fašizam” (može se pročitati na portalu pescanik.net) skicirao je listu elemenata tipičnih za ono što je nazvao ur-fašizmom ili vječnim fašizmom.

“Ti elementi”, piše Eco, “tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma, ali je dovoljan jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati. Pa tako, pored ostaloga, Eco navodi kult tradicije, neslaganje kao izdaju, strah od razlike, opsesiju zavjerom, osjećaj poniženja zbog moći tobožnjeg neprijatelja, individualnu ili socijalnu frustraciju, život kao permanentno ratovanje, selektivni populizam...”

Prepoznajete li neki od ovih elemenata u hrvatskom društvu? Razmislimo o tome ovih svibanjskih dana u kojima slobodni ljudi slave pobjedu nad fašizmom.