Iskreno, Kolinda Grabar Kitarović zadnja je osoba od koje bi se očekivala ovakva poruka: “Najznačajnija reforma koju trebamo provesti je reforma našeg mentaliteta”. Ne zato što je poruka pogrešna. Dapače, ona je veoma pogođena, već zato što je pogrešna osoba koja ovakvu poruku šalje. Jer, samo nekoliko dana nakon što je predsjednica na sastanku državnog vrha govorila o promjeni mentaliteta, njezin rođendan pokazao je kako bi ta promjena trebala izgledati.

Tog dana elektronički displej na zagrebačkim ulicama obavještavao nas je da se “na današnji dan, 29. travnja 1968. godine, rodila Kolinda Grabar Kitarović”, uz prigodnu poruku “Sretan rođendan, Predsjednice!”, dok je na kvarnerskim otocima organizirana prava rođendanska operacija: policija je iz tradicionalne vrše izvukla ohlađeni šampanjac za Kolindu i Jakova, koji su na policijskom brodu pozirali uz crvenu bovu s natpisom “Sretan rođendan”, da bi zatim predsjednica sabljom prerezala ogromnu tortu od krokanta.

Falili su još samo slet i štafeta. Tako izgleda promjena mentaliteta u Kolindinoj režiji. Daljnjim njegovanjem kulta ličnosti. Proglašavanjem rođendana predsjednice države povijesnim datumom. Njegovim pretvaranjem u narodno veselje.To je mali, ali ilustrativan primjer kako predsjedničine poruke možda lijepo zvuče, ali da se ona zadnja drži onoga što propovijeda. Moramo mijenjati mentalitet. Tako da ostane isti. Ili postane još gori.

Kolinda Grabar Kitarović ne može govoriti o promjeni mentaliteta, ne samo zbog parade oko rođendana nego zbog svega što je pokazala na predsjedničkoj dužnosti i u političkoj karijeri. Dok s jedne strane prakticira sve negativne strane tog mentaliteta koji želi mijenjati, s druge strane zadnjih pet godina, od povratka u domaću politiku, ona beskompromisno, a često i grozničavo podilazi tome mentalitetu.

Tijekom svog političkog djelovanja Kitarović je promovirala politički oportunizam i konformizam, prilagođavajući se svakom režimu, ideologiji ili svjetonazoru. Svejedno joj je napreduje li uz liberalnog Ivu Sanadera ili uz radikalnog Tomislava Karamarka. Kitarović je promovirala partijsku podobnost kombiniranu sa slijepom poslušnošću koja joj je omogućila da manjak talenta nadoknađuje viškom ambicije.

Nije joj strano licemjerje ni bezočno laganje. Sposobna je istim entuzijazmom dodvoravati se argentinskim ustašama ili izraelskom predsjedniku u Jasenovcu.

Može se slikati ispred ograde Bijele kuće i poput zaluđene šiparice skakutati za Trumpom, a zatim se zaklinjati u jačanje nacionalnog dostojanstva. Može primati cvijeće na pozornici prije glumačkog ansambla ili ljubiti pehar svjetskog prvaka koji nije njezin.

Može postrojavati radikale i ekstremiste u VIP loži, a onda ih se rješavati kad im istekne rok trajanja. Nije joj problem opravdavati pozdrav “Za dom spremni”, a onda za sve optužiti savjetnika kojeg nema hrabrosti ni osobno otpustiti s Pantovčaka. S kojeg je izbacila Tita, ali ne i sebe.

Dvorske igre Kolinda ispaljuje zbog tračeva i sprema seriju tužbi

To su samo neke odlike onog mentaliteta kojeg se želimo riješiti. Koji nas koči, unazađuje, blamira i kompromitira.

Nažalost, kao predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović čini nešto još gore. Umjesto da ga mijenja i popravlja, ona tome mentalitetu uporno podilazi.

Na primjeru rođendana vidjelo se kako produbljuje kult ličnosti od kojeg desetljećima nastojimo pobjeći, organizirajući na Pantovčaku parade s djecom koja su joj čitala pjesmice pune izraza divljenja osobi koja nije ništa više od izabrane državne dužnosnice na plaći poreznih obveznika. Kolinda koketira s radikalizmom i ekstremizmom kad vjeruje da joj to donosi glasove i bodove. Poigrava se s vjerskim osjećajima kad misli da će joj to izgraditi status uzdanice klerikalnog biračkog tijela.

U nastavku pogledajte galeriju. 

Ona se bori protiv zlostavljanja žena, ali ne ako su supruge HDZ-ovih župana s kojima pjeva na zabavama. Glumi zagovornicu branitelja i šatoraša, ali ne ako se oni pobune protiv njezina susreta s Aleksandrom Vučićem. Od Kolindina stupanja na dužnost predsjednice Hrvatska se nije nimalo modernizirala, nimalo reformirala, nije napravila niti jedan korak prema izgradnji države i društva po modelu naprednijih i demokratski stabilnijih zemalja. Dapače, doživjela je civilizacijsku regresiju. 

Predsjednica nije usadila osjećaj političke odgovornosti, još manje vjerodostojnosti. Nije izgradila kulturu demokratskog dijaloga. Nije jačala ni promovirala institucije, nije dovoljno snažno osuđivala korupciju, klijentelizam, nepotizam, stranačku podobnost, rasipništvo, omalovažavanje javnosti, gaženje Ustava i zakona.

Predsjednici države nemaju ovlasti, ali mogu imati značajan utjecaj. Ne mogu voditi državu, ali mogu mijenjati društvo. Mogu služiti kao uzori i tako mijenjati mentalitet. Nažalost, Kolinda je tome mentalitetu, negativističkom, rušilačkom i neodgovornom, mentalitetu koji državu shvaća kao kravu muzaru ili kao gulikožu, onome mentalitetu koji je zaražen mržnjom, inercijom, apatijom, nepotizmom i koji je odrastao na destrukciji, ubrizgavala novo gorivo.

Točno je, Hrvatska treba promjenu mentaliteta. Ali ta promjena mora krenuti od vrha države.