Prvi put od 2000. godine kampanja za izbor predsjednika države riješena je prije negoli je službeno i počela. Ne samo da je riješeno tko će pobijediti nego je riješen i smisao samih izbora. Zoran Milanović pretkampanjom je osigurao drugi mandat i samo on sebe može u tome spriječiti, ili možda neka viša sila, a ne protukandidati. Uostalom, glavni mu je protukandidat cijelo vrijeme bio Andrej Plenković, koji ionako nije u toj utakmici, pa ni ne može pobijediti, baš kao što Zoran Milanović nije podnio ostavku i dovršio prijelaz u premijersku utrku, pa nije mogao ili smio (Ustavni sud) pobijediti na parlamentarnim izborima.

Da, glavni protukandidat Zoranu Milanoviću u pretkampanji bio je Andrej Plenković, a ne neki tamo Dragan Primorac, ma tko da je to bio. A glavna tema pretkampanje bila je i jedina tema nad kojom predsjednik države ima nekakve suovlasti, vojno-vanjska politika. I tu je Andreju Plenkoviću solidno išlo. Rezultat je bio barem izjednačen. Svoj manevar prebrojavanja zastupnika u Saboru zaogrnuo je opasnom etiketom razotkrivanja “putinovaca”. Ali onda su se dogodili rezultati predsjedničkih izbora. Ne naših nego američkih. A oni su postali naši čim su objavljeni. Pobijedio je Trump, na kojeg tipuje HDZ-ovo biračko tijelo, ali ne i Plenković. Pa je diplomatski čestitao američkom narodu što je izabrao predsjednika s kojim je on, Plenković, već surađivao. Ako ste dobro pratili ohlađenost njegove čestitke, mogli ste u njoj zapravo iščitati čestitku Zoranu Milanoviću na pobjedi, jer se u tu čestitku uklapa čak i konstatacija “s kojim smo već surađivali”, zbog njegovog prethodnog mandata. Taj razvoj hrvatske predsjedničke pretkampanje moguće je objasniti svima osim Draganu Primorcu. Njemu Andrej Plenković nije rekao da je alibi kandidat. I da će izbore izgubiti ako u SAD-u pobijedi Trump, jer to ide na mlin Zoranu Milanoviću, čak i ako je Dragan Primorac trumpovac. Ali nije Andrej Plenković. A pretkampanja je tako formatirana svađom Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića o ona tri časnika. A Andrej Plenković tu je bitku izgubio u Sjedinjenim Američkim Državama. I tako Draganu Primorcu definirao poraz taman da do kraja izbora svaki dan izjavljuje da je s Trumpom i Muskom na X-u.

Zašto Plenkoviću ne odgovara pobjeda HDZ-ova kandidata?

Ali Dragan Primorac ionako je mislio pogrešno. Mislio je da je odabran za predsjedničku utrku radi želje Andreja Plenkovića da u njoj pobijedi kandidat HDZ-a. Stranački ili nestranački, svejedno. A nije. Andreju Plenkoviću ne odgovara pobjeda HDZ-ova kandidata, ma što o tome mislilo HDZ-ovo članstvo i biračko tijelo. Baš kao što SDP-u (preciznije: Zoranu Milanoviću), dok je bio na vlasti, nije odgovarala druga pobjeda Ive Josipovića. Zašto? Zato što su pisci Ustava poželjeli da uloga predsjednika države bude korektivna prema vladi i premijeru. To znači da javnost očekuje intervenciju predsjednika države svaki put kad premijer učini nešto pogrešno ili možda čak i samo politički nepopularno. Javnost se tad okreće predsjedniku države, koji nema nikakve izvršne moći da bi tu premijerovu odluku korigirao, ali ima percepcijsku moć da svi mediji prenesu njegovo nezadovoljstvo premijerovom socijalnom neosjetljivošću. A premijer poput Andreja Plenkovića (ili bilo koga drugoga) nije da baš voli da mu predsjednik kojeg je sam instalirao dijeli lekcije s ustavnih visina koje su formalno iznad njegove, premijerske. Naravno da ne voli. Zato mu nikako ne odgovara pobjeda vlastitoga kandidata nego protivnika. Jer s njim se može slobodno tući, pa ponekad čak i izgubiti u očima javnosti, ali ne i svojeg stranačkog i biračkog tijela, za koje je uvijek pobjednik, ma kako u nekoj temi izgubio. A zamislite da Dragan Primorac kao predsjednik javno poruči Andreju Plenkoviću kao premijeru da malo “oladi” i ne dira u neka stečena prava neke socijalne skupine. I da se sad HDZ-ovo članstvo i biračko tijelo zapita na čiju stranu treba stati – predsjednikovu ili premijerovu? Zato je Karamarkovo naivno “imamo Predsjednicu” u ovom slučaju svedeno samo na nužnu formu “imamo reda radi kandidata”.

Ako se već mora svađati s “korektorom s Pantovčaka”, svakom premijeru (ma tko to bio s HDZ-ove ili SDP-ove strane) idealno je da to bude predsjednik iz oporbenih redova. Jer tako sebi osigurava političku utakmicu u kojoj zapravo ne može biti poražen, čak i kada dobije poneki gol. A oporbi onemogućava da ima političkog lidera tamo gdje je on najopasniji - u kandidaturi za premijera. Je li tako, Ustavni sude? U redu, vi ste sad na (re)izboru, pa ćemo o vama malo kasnije, jer i vi ste dio ove kampanje. Iako bi vam to trebalo oštro zabraniti, ali nema tko.

Čak i da ovaj patpozicijski ustavni odnos između predsjednika i premijera nije takav kakav jest, Dragan Primorac ne čini se kao kandidat koji može pobijediti u političkoj utakmici. On zapravo nikad u životu nije bio u ozbiljnoj političkoj utakmici. On politiku ne razumije. On uopće ne vidi da je statist bez šansi da dobije glavnu ulogu. Politiku razumiju Andrej Plenković i Zoran Milanović, ma za koga mi navijali. Ali Dragan Primorac ne shvaća da on u ovoj utakmici uopće ne sudjeluje, osim kao rezervni igrač koji neće ući u igru, ali na poluvremenu udara loptu pred publikom koja je otišla po grickalice i pivo. Kad se na teren vrate Andrej Plenković i Zoran Milanović, on će pokupiti svoju loptu i odšetati u gol-aut, uvjeren da je nešto igrao.

Svi su tu radi rezervnog plana

A ovi su predsjednički izbori baš u toj fazi. Pauzi između dva poluvremena. Čak su i ciljano najkraći mogući. Jedva 15 (minuta) dana. A kad će glasanje u Saboru da se vidi tko je “putinovac”? Malo sutra. Stvari su se promijenile zbog ishoda predsjedničkih izbora, onih američkih. Budući da je cijeli okvir hrvatskih predsjedničkih izbora bio definiran sukobom Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića o sudjelovanju hrvatskih časnika u jednoj misiji NATO-a, ishodom američkih izbora završili su i hrvatski. Ne postoji niti jedna tema niti jedno političko gorivo koje do kraja prosinca može te sada zadane okvire poremetiti da bi se ishod hrvatskih predsjedničkih izbora imalo promijenio.

A, ponovimo, jedini kojem to nije jasno je Dragan Primorac. Čak i svi drugi kandidati to znaju, pa se više uopće i ne bore na ovim izborima. Svi su tu radi rezervnog plana. Svi su u ovoj utrci kao nogometaši na “posudbi” da bi se dokazali i bolje “prodali” u sljedećoj političkoj sezoni. A to je dodatni argument da je ovo prvenstvo gotovo. Ni Marija Selak Raspudić, ni Ivana Kekin, ni Miro Bulj, iako se formalno nalaze u predsjedničkoj utrci, nisu stavili svoje žetone na to polje političkog ruleta nego samo zauzimaju pozicije zbog nekih drugih oklada. I to je dodatni argument da su predsjednički izbori završili iako još nije ni počela službena kampanja. Nijedan izazivač ne živi u iluziji da se bori i za kakvu pobjedu nego samo za mjesto na tablici, ispod pobjedničkog, jedino Dragan Primorac misli da se igra stvarna utakmica.

Mariji Selak Raspudić razlaz s Mostom izazvao je potrebu da se politički samostalno profilira i predsjednička kampanja bila joj je idealna šansa. Ona, za razliku od drugih izazivača, nije trebala braniti nikakav rezultat, pa ni alibi ulogu. Ona je, poput Miroslava Škore u prošloj predsjedničkoj kampanji, mogla i trebala biti “dark horse” ovih izbora. No čini se kao da joj je nametnuti odnos Andrej Plenković – Zoran Milanović bio nerješiva zagonetka. Budući da se o temama koje su nametnuli “veliki igrači” izjašnjavala uglavnom tako da se njezin stav više predstavi kroz celofan u koji je zamotan nego kroz sam sadržaj, njezina se kampanja okreće protiv nje same, a tome pridonosi i izabrani slogan, koji se referira na Zorana Milanovića. Sklisko je igrati se sloganom aktivnog političkog protivnika, ako ne kontroliraš igru nego se samo iz drugog reda propinješ da budeš vidljiv. Za “više od karaktera” nužno je dominirati kampanjom, a ne tu i tamo iskočiti na fotografiji iza leđa igrača iz prvog reda. Zato je njezina kampanja pogrešno usmjerena i završena.

Ivana Kekin pokušava braniti rejting Možemo!, jer to se i radi kad je riječ o predsjedničkim izborima na kojima si svjestan da ne moraš pobijediti kako bi mogao proglasiti uspješnim rezultat kojim si postigao neku drugu svrhu. Ovdje je problem što ona možda neće obraniti rejting stranke jer su izbori skrenuli u neke referendumske okvire u kojima se biračko tijelo čak i u prvom krugu više polarizira nego što se paletizira. Ipak, i Možemo! i Ivana Kekin mogu na kraju reći da su zadovoljni, ali to ne mijenja našu početnu konstataciju da su ovi izbori riješeni. A za Možemo! nema čak ni obrane rejtinga jer problem je u tome što su sljedeći redovni parlamentarni izbori tri godine predaleko da bi logika izlaska na predsjedničke izbore radi obrane rejtinga imala smisla.

Miro Bulj ulazi u ovu kampanju kao rezervni Zoran Milanović. Jer sve što bi Miro Bulj još mogao reći Zoran Milanović je tom biračkom tijelu već rekao, čak i ako nije izrekao. Odgovor se, međutim, nalazi negdje drugdje i logika Mosta izazvana je time, a ne pobjedom na predsjedničkim izborima. Ako Most ne istakne ničiju kandidaturu, onda će Marija Selak Raspudić vjerojatno preuzeti cijelo njihovo biračko tijelo. To što su se oni razišli mirno, a ne burno, sad je Mostov problem, a ne problem Maije Selak Raspudić. Da su se razišli burno i da je Most uspio na nju adresirati krivnju, njihovo biračko tijelo moglo bi privremeno otići i Zoranu Milanoviću u prvom krugu, a onda im se vratiti u rejtingu već sljedeći mjesec, no što ako ga u cijelosti uzme Marija Selak Raspudić i nakon toga osnuje neku svoju političku stranku? Zato je netko iz Mosta morao na ove izbore. Ali i borba za biračko tijelo, koja je u političkim kampanjama i legitimna i bitna, ovdje samo potvrđuje izvornu tezu: izbori su riješeni, samo nisu razriješene neke igre na pomoćnom stadionu.

Nebitno je tko će još uspjeti ući u službenu utrku i dosegnuti svojih 1-2%, predsjednički izbori su već riješeni, pa službena kampanja više ne zanima čak ni medije.

Priznanje da je predsjednička kampanja za njih izgubljena, iako njihov kandidat ulazi u drugi krug (što je Andreju Plenkoviću ujedno maksimalni cilj), HDZ je jasno pokazao potezom koji nikad nije povukao ovako rano, i to tako da pregazi čak i pretkampanju, a ne samo službenu kampanju za predsjednika države. Naime, HDZ je po cijeloj Hrvatskoj prije više od mjesec dana počeo lokalne kampanje. HDZ najavljuje kandidate za velike gradove i otvara njihove pretkampanje, čak i holivudskim spektaklima, kako bi nebitnost predsjedničke utrke zasjenio kao navijačke skupine sebi-za-gušt-bakljadama očajnu igru svoje momčadi. Nema za HDZ ama baš nikakve logike izbacivati kandidate za lokalne izbore prije kraja predsjedničkih izbora, osim ako na unaprijed uknjiženi poraz ne želiš zalijepiti flaster kojim ćeš ga ciljano prekriti. Odgovor na to pitanje zato treba tražiti od Tomislava Šute, Blaženka Bobana, Mislava Hermana, Nataše Tramišak, Ivana Bosančića, Paška Rakića, Željka Čuline ili jednostavno Andreja Plenkovića, a ne Dragana Primorca.

Ustavni sud

Kao faktor koji može promijeniti predsjedničke izbore ostao nam je još samo Ustavni sud. Budući da je ovog istog političkog Zorana Milanovića taj “sud” okarakterizirao kao najopasniju osobu za hrvatsku demokraciju, pa mu jedinom do sada izrekao zabranu političkog djelovanja u postizbornom procesu, što je – uza svu opravdanost potezanja pitanja što nam se to događa u vrijeme parlamentarne kampanje i tko je sve za to kriv ili barem odgovoran – bio znak da većina ustavnih sudaca uopće ne razumije narav politike. U svakom slučaju, njihova principijelnost kažnjavanja Zorana Milanovića trebala bi važiti upravo sad i upravo za ovu funkciju. Naime, Zoran Milanović svoj potez nije učinio ni u kojoj drugoj funkciji nego usred predsjedničkog mandata (jer nije dao najavljenu ostavku), pa je i sankcioniran usred te funkcije - ali za potencijalnu drugu. Ako je on tu funkciju iskoristio kao polugu za kršenje Ustava, onda Ustavni sud nema ama baš nikakav izlazni manevar nego da Zorana Milanovića isključi iz utrke za predsjednika države i time spasi hrvatsku demokraciju. Jer nije Zoran Milanović kršio Ustav kao građanin nego baš kao predsjednik Republike. Kako to da se sad može natjecati za drugi mandat za funkciju u kojoj je kršio Ustav!? Vi, dakle, dopuštate rizik da netko koga ste sankcionirali za kršenje Ustava ide po još jedan mandat za tu istu ulogu, da bi se još pet godina mogao poigravati ustavne i sustavne krize države same? Siguran sam da na to pitanje oni isti ustavni suci ne bi znali ni sebi dati odgovor, a kamoli hrvatskoj javnosti.

Pobjeda Zorana Milanovića zapravo je najbolji ishod za ono što se nakon toga treba dogoditi, jer jedino on ide po drugi mandat, pa mu je u tom smislu svejedno (dok bi svi drugi prodavali maglu ovakve važnosti te funkcije kako bi sebi dali šansu za još jedan mandat), a to je rasprava o redefiniciji uloge predsjednika države. Uostalom, on osobno svojedobno je i bio otvoren za takvu raspravu.

A zašto Ustavni sud neće intervenirati u smjeru vlastite dosljednosti prema Zoranu Milanoviću u baš onoj ulozi u kojoj ga, ako su dosljedni, trebaju sankcionirati? Pa zato što ga upravo nema. I zato što se događa (re)izbor njegovih članova na način najbljutavije političke trgovine koja u Hrvatskoj postoji. Ti budući autoriteti upravo prolaze fazu kad njihove diplome, karijere i referencije ne vrijede ni koliko nekoliko slova abecede, ponajviše slova D, H, P, S i Z, posloženih u kratice stranaka. Najbolji među kandidatima može biti odbačen kao stara krpa ako se ne svidi jednoj troslovnoj kratici koju možete složiti iz navedenih slova abecede. Paralelno s predsjedničkom kampanjom upravo se odvija jedna jadna procedura čiji bi nas zakulisni “deal” trebao mnogo više zanimati. Dakle, osim redefinicije političkih funkcija, treba hitno redefinirati proceduru izbora ustavnih sudaca zbog njihova vlastita dostojanstva, ako im je do njega stalo više no do svojeg imena, kojeg su se neki spremni odreći na prijelazu državne granice jer – iako im to može štetiti za funkciju predsjednika kućnog savjeta – ništa im ne može naštetiti za poziciju člana Ustavnog suda ako imaju naklonost ona tri utjecajna slova iz abecede. Naravno, kao i ulogu predsjednika države, treba redefinirati ulogu Ustavnog suda, ali o tom nekom drugom prigodom.

Kampanja je završila, poštovani kandidati, uštedite novac i utrošite ga u neke korisnije svrhe.