Kako god da se okrene, interesi jedne države na moru uvijek se mjere njezinom sposobnošću da na tom moru bude prisutna.  Jadransko more je uvijek bilo, jest i bit će naše najvažnije, zapravo jedino geopolitičko težište. Nikako da se osvijestimo da je tome tako. Teško je to prihvatimo, a otežano je admiralskim sujetama, bolesnim ambicijama i pogrešnim planiranjem na političkoj razini.  

Kako naša pomorska sila ima odgovornost na cijelom hrvatskom dijelu Jadrana, njeno gravitacijsko središte bilo je, jest i bit će morski prostor na spojnicama naših otoka tzv. prednjeg kraja; Lošinj, Dugi otok,Vis, Lastovo, Mljet). Samo iz tog prostora ona može i mora djelovati da bi bila pravovremena i učinkovita. 

Samo tako ona svojim djelovanjem i stalnom prisutnošću na prednjim otocima “virtualno”, ali i realno povećava našu operativnu dubinu. Eventualno baziranje kapitalnih brodova HRM-a u Pločama ne bi bilo taktički, a ni operativno posve opravdano.

Da bi ta plovila došla na prednji kraj gdje moraju djelovati zbog dubine prostora (u prosjeku 30 do 80 nm) od Lastova ili Mljeta, a uvjetima modernog rata, izlažu se realnom riziku neutralizacije iz zraka prije dolaska na poziciju djelovanja. Ploče ne mogu i ne smiju biti limitirana razina naše vojne nazočnosti u južnom dijelu Jadrana.

Vis i Lastovo gravitacijske točke

Definitivno treba razviti koncept baziranja brodova Obalne straže i Hrvatske ratne mornarice na prednji otok srednje prijelomnice Jadrana, a to je – Vis. Središte gravitacije hrvatskih nacionalnih interesa na moru je Vis i to se kroz povijest uvijek iznova potvrđivalo. U tom gravitacijskom prostoru spojnice Vis-Lastovo-Palagruža valja promišljati prvenstveno o stalnom ili pretežitom boravku brodova Obalne straže. 

Ta operacijska osnovica ili prostor je dostatan i ima kapacitete za njihov boravak. Ratna mornarica već ima i brodove tipa DBM (81, 82) koji mogu služiti kao brodovi za opskrbu i popunu brodova Obalne straže na “prednjem kraju” (u luci i na moru). Popuna hranom, gorivom, streljivom, posadama… To se testiralo u praksi i funkcionira prilično dobro. 

Da bi se proaktivno djelovalo, brodovi moraju biti stalno operativno prisutni na prednjem kraju lanca naših vanjskih otoka. Stalno baziranje brodova Obalne straže i većeg djela ratne mornarice na vanjskim otocima višestruko bi povećalo učinkovitost s obzirom na vrijeme reakcije i cijenu aktivnosti. Prirodni raspored otočnog lanca od sjevera prema jugu te zakloništa i većim dijelom izgrađena pomorska infrastruktura već sada to omogućuje. Postojanje infrastrukture za takav potez je dokazan i kroz vojnu vježbu „Velebit 18“, ali i niz ranijih vježbi…

Osnovna, strukturna slabost naše pomorske sile je doplov brodova do udaljenih točaka golemog akvatorija naših vanjskih otoka. Sa srednjom, ekonomskom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do Lastova treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak 5 sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano. 

Dosadašnje djelovanje brodovlja i snaga Obalne straže i HRM-a uglavnom se temeljilo na radijusu doplova broda i dostupnu logistiku u odnosu na nepovoljan geografski položaj ratne luke Lora. U tom gravitacijskom prostoru spojnice Vis-Lastovo-Palagruža valja promišljati prvenstveno o stalnom ili pretežitom boravku brodova Obalne straže. Ta operacijska osnovica ili prostor je dostatan i ima kapacitete za njihov boravak.

Oživjeti  "Jadransku stražu"

Što se tiče kapitalnih brodova “tradicionalnog” dijela snaga HRM (tipa raketne topovnjače) oni mogu povremeno bazirati, ali sukob “visokog intenziteta” za koji su težišno namijenjeni ne nastupa momentalno. Njihov operativni razvoj na prednjem kraju (uključujući i mobilne lansere MOL-ove) traje par dana i noći. No, to je logična i standardna procedura. 

Dakle, u cijeloj priči forte su kapaciteti i sredstva Obalne straže. Da bi se proaktivno djelovalo, brodovi moraju biti stalno operativno prisutni na prednjem kraju lanca naših vanjskih otoka. Stalno baziranje brodova Obalne straže i većeg djela ratne mornarice na vanjskim otocima višestruko bi povećalo učinkovitost s obzirom na vrijeme reakcije i cijenu aktivnosti. Prirodni raspored otočnog lanca od sjevera prema jugu te zakloništa i većim dijelom izgrađena pomorska infrastruktura već sada to omogućuje. 

Što se brodovlja tiče, infrastruktura za njihov prihvat na Visu ili Lastovu postoji. Ponegdje se može sagraditi komad nove operativne obale. Negdje je dovoljna samo plutača unutar prirodnog zaklona uvale, što je kudikamo jeftinije za državni proračun, a efikasnije za reakciju unutar „zlatnog sata“. Ima u ovoj priči još nešto, ne manje bitno, a na što se posve zaboravilo. Hrvatskom konceptu Obalne straže bolno nedostaje onaj civilni, dobrovoljni dio. 

Zar je moguće da poslije propale inicijative “Vila Velebita” i pokušaja formiranja hrvatske dragovoljne pomorske straže davnih devedesetih godina nismo više pokrenuli niti jednu suvisliju inicijativu za formiranje takve organizacije? Zanimljivo, nikome nije palo na pamet reinkarnirati čuvenu „Jadransku stražu“, megapokreta koji je okupljao sve živo s ove obale Jadrana. U svim razvijenim pomorskim zemljama Europe, a i šire, takve civilne organizacije su neizostavne.

Bez postojanja dragovoljne komponente obalne straže nemoguće je imati cjelovit nadzor i zaštitu nacionalnih interesa jedne obalne države na moru. Imamo sve neophodno potrebne pretpostavke i neupitnu potrebu da razvijemo i taj segment pomorske moći. Dragovoljnu pomorsku stražu valjalo bi graditi “odozdo prema gore“, pretežito s ljudima koji uz more i od mora žive, a to su prije svih naši otočani. 

Čak 115 tisuća brodica nalazi se u vlasništvu naših ljudi na otocima i obali. Štoviše, i sjedište buduće Hrvatske dragovoljne pomorske straže treba biti na nekom od većih otoka „prednjeg kraja“ poput Visa. I za to već postoji temeljna infrastruktura. Takav pristup ne samo da bi bio operativno učinkovitiji već bi i na simboličan način istaknuo značaj hrvatskih otoka. Time bi Vlada RH pokazala da razumije značaj mora i otoka koji su prostorno veliki kao i cijela kopnena Hrvatska.

U Obalnu stražu uključiti lučke kapetanije i policiju

Nestankom Jugoslavije i ulaskom RH u EU I NATO Jadransko more je prošlo kroz proces nepovratne geopolitičke tranzicije koja se može prezentirati u više elemenata. Prvo, bitno je smanjena mogućnost vojnog sukoba na Jadranu. Drugo, Jadran je prostor duboko uvučen u orbitu globalnog utjecaja najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu NATO-a, kao i EU sigurnosnih formacija. 

Treće, izazovi sigurnosti na Jadranu danas jesu: neteritorijalne, terorističke, prekogranične, ekološke, te krijumčarenje ljudi na izbjegličkim rutama. Četvrto, značenje nekih država u jadranskom geopolitičkom prostoru se povećava, a nekih drugih smanjuje. Na jačanje i slabljenje pojedinih aktera utječu različiti faktori, od geografskih, preko političkih i vojnih do ekonomskih i tehnoloških.

Nadalje, puni smisao zaokružio bi se kada bi smo u Obalnu stražu uključili i sve brodove policije, lučkih kapetanija, carine, ribarskih inspekcija, njihove senzorske sustave na moru i sve nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru. Glavni naglasak, dakle, treba biti na zaštiti ekonomskih interesa i borbi protiv „soft security threats“. Šteta što neki naši admirali sve ovo ne razumiju. Svijet se poprilično promijenio od vremena njihovog školovanja na jugoslavenskim vojnim akademijama.