Malteški nadbiskup Charles Scicluna je ovih dana pozvao na "ozbiljnu raspravu" o svećeničkom celibatu. Nije Maltežanin jedini. Katolička crkva se već neko vrijeme bori s dilemom kako u 21. stoljeću spasiti celibat i osloboditi ga nepotrebnog balasta.

Nije nikakva tajna da je ekskluzivna veza između svećeničkog ređenja (i života) i celibata nametnuta tek na Drugom lateranskom saboru u 12. stoljeću.

Kad Pavao piše svoju poslanicu Timoteju, onda naglašava da bi biskupi trebali biti, između ostalog, "jedne žene muževi koji će nenasilno i popustljivo upravljati svojom kućom i sinovima" te postavlja retoričko pitanje: "Ako netko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu?". Celibat u tom kontekstu nije dogmatsko, nego kulturološko pitanje. No zašto svi odjednom žele raspravljati samo o celibatu? Što ćemo sa skromnosti i poslušnosti? Osjeti li se u našoj Crkvi kultura siromaštva i skromnosti? Također nije zgorega preispitati ni implikacije koje proizlaze iz savjeta poslušnosti koji se u većini redovničkih zajednica pretvorio u suptilan mehanizam sustavnog zlostavljanja i mobbinga odraslih osoba, i to sve pod skandaloznom zloupotrebom "poslušnosti Bogu".

U strahu od suočavanja s ozbiljnijim pitanjima, crkveni poglavari su prisiljeni baviti se onim trivijalnim.