Zatvorili su ga doživotno i sakrili mu lice. Je li znao strašnu kraljevu tajnu?
U jednoj od ćelija pariške Bastille 19. studenoga 1703. godine umro je čovjek čije pravo ime nije smjelo biti izgovoreno. Nitko nije znao zašto je zatvoren. Njegovo lice bilo je skriveno maskom, a ljudi koji su ga čuvali desetljećima su pazili da ne otkrije svoju tajnu. Kad je napokon umro, pokopan je pod imenom za koje povjesničari ni danas nisu sigurni da je bilo njegovo. Priča je stoljećima raspaljivala maštu pisaca, povjesničara i filmaša. Voltaire je vjerovao da iza maske stoji čovjek kraljevske krvi, a Alexandre Dumas pretvorio ga je u nesretnog kraljeva blizanca. Povijesni dokumenti potvrđuju da je tajanstveni zatvorenik doista postojao i da je više od trideset godina proveo pod nadzorom istog čovjeka.
Zatvorenik čije se ime nije smjelo izgovoriti
Sve počinje u ljeto 1669. godine, za vladavine Luja XIV., Kralja Sunca. Francuska je bila jedna od najmoćnijih europskih država, a Versailles se pretvarao u središte raskošnog dvorskog života. Kralj je gradio sustav gotovo neograničene monarhijske vlasti, no iza blještavila palača, dvorskih svečanosti i skupocjene odjeće djelovao je represivni aparat sposoban ukloniti svakoga tko bi postao prijetnja državnim interesima. Čovjek je mogao završiti u tamnici na temelju kraljevske zapovijedi, bez uobičajenog javnog sudskog postupka, a njegova je sudbina često ovisila o političkoj volji ljudi na vlasti.
U srpnju te godine francuski ministar rata François-Michel Le Tellier, markiz de Louvois, poslao je povjerljivo pismo Bénigneu Dauvergneu de Saint-Marsu, zapovjedniku tvrđave Pignerol, na području današnje Italije. Najavio mu je dolazak zatvorenika po imenu "Eustache Dauger". Upute su bile neobične. Zatvorenika je trebalo smjestiti u posebno osiguranu prostoriju, nadzirati njegove kontakte i spriječiti ga da govori o bilo čemu osim o svojim svakodnevnim potrebama. Prema sadržaju pisma, zapovjednik mu je morao zaprijetiti smrću ako bi pokušao govoriti o drugim stvarima. U tvrđavi Pignerol uglavnom su držani važni politički zatočenici i ljudi čije su sudbine bile poveznae s opasnim dvorskim intrigama, državnim tajnama i borbom za moć. Među njima se nalazio i Nicolas Fouquet, nekadašnji moćni francuski ministar financija, kojega je Luj XIV. dao uhititi nakon što je izgubio kraljevu naklonost.
Sudbina misterioznoz zatvorenika bila je neraskidivo povezana sa Saint-Marsom. Kada je zapovjednik premješten iz Pignerola u tvrđavu Exilles, zatočenik je pošao s njim. Isto se dogodilo kada je Saint-Mars preuzeo zatvor na otoku Sainte-Marguerite, nedaleko od Cannesa na Azurnoj obali. Godine 1698. Saint-Mars imenovan je upraviteljem Bastille u Parizu. Sa sobom je ponovno poveo istog čovjeka, koji je tada već gotovo tri desetljeća bio zatvoren. Ta je činjenica posebno zaintrigirala povjesničare. Politički zatvorenici obično su ostajali pod nadzorom određene ustanove, ali ovaj je čovjek neprestano putovao zajedno sa svojim čuvarom. Kao da je važnije bilo tko ga nadzire nego gdje se nalazi.
Maska mu je skrivala lice
Upravo tijekom tih premještanja nastala je priča o neobičnoj maski. Zatvorenik je, prema sačuvanim zapisima, prilikom putovanja morao skrivati lice. Kada je 1698. stigao u Bastille, zatvorski službenik Étienne du Junca zabilježio je dolazak nepoznatog čovjeka koji je već godinama bio pod Saint-Marsovim nadzorom i čije se ime nije smjelo spominjati. Povijesni izvori uglavnom upućuju na masku od crnog baršuna, a ne željeznu kakvu danas poznajemo iz filmova. Nije pouzdano utvrđeno ni da ju je morao nositi neprestano. Moguće je da ju je stavljao samo pri izlascima iz ćelije i susretima s ljudima kojima njegov izgled nije smio biti otkriven.
Željezna maska pojavila se u kasnijim književnim interpretacijama. Voltaire, koji je i sam proveo neko vrijeme u Bastille, u svojem je djelu o vladavini Luja XIV. opisao tajanstvenog zatvorenika i njegovu masku, pridonijevši nastanku priče o čovjeku kojega je kralj morao sakriti od svijeta. Voltaire je vjerovao da se iza svega krije tajna povezana s kraljevskom obitelji. Njegova je verzija bila toliko privlačna da je s vremenom gotovo potpuno potisnula stvarne dokumente. Stoljećima kasnije istraživači su morali odvajati ono što se doista dogodilo od onoga što je nastalo u mašti velikih pisaca.
U Bastille je zatvorenik živio u posebnoj prostoriji u tornju Bertaudière. Nije poznato koliko je često izlazio iz nje ni koliko je ljudi smjelo razgovarati s njim. Neki kasniji opisi predstavljali su ga kao čovjeka kojemu su pružane neobične povlastice, s kvalitetnom hranom, odjećom i predmetima koji nisu bili uobičajeni za zatvorenike. Prema svjedočanstvima zatvorenika, ovaj misteriozni zatvorenik imao je povlašteni tretman: "Nije mu bilo uskraćeno ništa što je tražio, imao je istančan ukus u načinu na koji se odijevao, svirao je gitaru i dobivao je najbolji obrok…"
Je li Luj XIV. zatočio brata blizanca?
Najpoznatija teorija o identitetu Čovjeka sa željeznom maskom tvrdi da je bio brat blizanac francuskog kralja Luja XIV. Prema toj verziji, francuska kraljica Ana Austrijska rodila je dvojicu sinova, ali je postojanje jednoga moralo biti zataškano kako ne bi došlo do borbe za prijestolje. Jedan dječak postao je najmoćniji europski monarh svojega doba, a drugi je proveo život iza zatvorskih zidova. U nekim inačicama legende tajni je brat čak imao veće pravo na krunu, zbog čega je njegovo postojanje predstavljalo izravnu prijetnju kralju. Za popularnost ove priče najzaslužniji je Alexandre Dumas, koji je u romanu Vikont od Bragelonne razvio zaplet o kraljevu blizancu Philippeu. U njemu se pojavljuju i slavni mušketiri, koji sudjeluju u opasnoj zavjeri oko zamjene kralja. Dumas je spojio povijesne događaje, političke intrige i književnu maštu u priču toliko uvjerljivu da su mnogi čitatelji povjerovali kako se temelji na stvarnim događajima. Legenda je kasnije dobila brojne kazališne i filmske adaptacije, a jedna od najpoznatijih je Čovjek sa željeznom maskom iz 1998., u kojem Leonardo DiCaprio glumi i Luja XIV. i njegova zatočenog brata.
Ipak, povjesničari danas uglavnom odbacuju teoriju o kraljevu blizancu. Ne postoje vjerodostojni dokumenti koji bi potvrđivali da je Ana Austrijska rodila tajnog drugog sina, a činjenice o zatvorenikovu životu teško se uklapaju u takvu pretpostavku. Zašto bi kraljev brat povremeno obavljao poslove običnog sluge? Zašto bi se njegovo postojanje prikrivalo tako složenim sustavom premještanja i čuvanja, umjesto da ga se jednostavno udalji od dvora? Legenda je privlačna, ali povijesni dokazi mnogo snažnije upućuju prema drukčijem objašnjenju.
Talijanski diplomat?
Jedan od ozbiljnijih kandidata za identitet tajanstvenog zatvorenika bio je talijanski diplomat i politički posrednik Ercole Antonio Mattioli. Bio je povezan s vojvodom od Mantove i pregovorima o prodaji strateški važne tvrđave Casale Francuskoj. Mattioli je sudjelovao u povjerljivim diplomatskim operacijama, ali je informacije o njima otkrivao drugim europskim silama, čime je izazvao bijes francuskog dvora. Uhićen je 1679. godine i zatvoren u Pignerolu.
Ova teorija ima posebno zanimljiv detalj. Kada je nepoznati zatvorenik umro u Bastille, u crkvenoj knjizi pokopanih upisano je ime Marchioly, koje podsjeća na Mattiolijevo prezime. Za neke povjesničare to je bio gotovo konačan dokaz. Francuski istraživač Frantz Funck-Brentano, primjerice, smatrao je da je Mattioli najvjerojatniji kandidat. Međutim, teorija ima ozbiljne kronološke probleme. Dokumenti koji se odnose na tajanstvenog zatvorenika počinju 1669., deset godina prije Mattiolijeva uhićenja. Osim toga, pojedini podaci o premještajima i zatočeništvu ne odgovaraju potpuno životopisu talijanskog diplomata. Zato se ni ta identifikacija ne može smatrati konačno dokazanom.
Običan sluga koji je doznao tajnu
Možda nauvjerljivije objašnjenje ponudio je američki povjesničar Paul Sonnino sa Sveučilišta Kalifornije u Santa Barbari. Gotovo trideset godina proučavao je francuske državne arhive, diplomatsku korespondenciju i dokumente iz vremena Luja XIV. Rezultate je 2016. objavio u knjizi The Search for the Man in the Iron Mask: A Historical Detective Story. Njegov zaključak je da je "čovjek sa željeznom maskom" najvjerojatnije je bio upravo Eustache Dauger, običan sluga koji se našao u središtu opasnog političkog skandala.
Prema Sonninovoj rekonstrukciji, Dauger je radio za čovjeka zaduženog za financije kardinala Mazarina, nekoć najutjecajnijeg francuskog ministra. Mazarin je tijekom života stekao golemo bogatstvo, a dio njegova novca bio je povezan s engleskom kraljevskom obitelji. Sonnino je zaključio da je Dauger mogao doznati za financijske malverzacije koje su uključivale Mazarina i engleske monarhe. Takva bi saznanja bila posebno opasna u trenutku kada je Luj XIV. pokušavao uspostaviti određene političke i vojne odnose s engleskim kraljem Karlom II. Ako bi se informacije pojavile u javnosti, mogle su izazvati ozbiljan diplomatski skandal. Sonnino smatra da je Dauger u pogrešnom trenutku rekao previše. Umjesto javnog suđenja, vlasti su ga jednostavno uklonile i pobrinule se da više nikada ne može govoriti o onome što zna. Njegovo pravo ime i izgled trebalo je sakriti kako nitko ne bi mogao povezati zatvorenika s ljudima kojima je nekoć služio.
Posljednji čin ove neobične priče dogodio se 19. studenoga 1703. godine. Zatvorski službenik Étienne du Junca zabilježio je da se nepoznati zatvorenik dan ranije osjećao loše nakon mise. Sljedeće večeri umro je, oko deset sati, bez prethodne teške bolesti. Zapis je iznimno važan jer je riječ o jednom od rijetkih neposrednih svjedočanstava o njegovu životu. Du Junca nije zabilježio poznato ime pokojnika, nego ga je opisao kao nepoznatog čovjeka s maskom od crnog baršuna. U tom kratkom administrativnom zapisu završio je život koji je desetljećima bio obavijen tajnom. Dan poslije, 20. studenoga, njegovo je tijelo pokopano na groblju pariške župe Saint-Paul. U matičnu knjigu upisano je ime Marchioly i približna dob od 45 godina. Ta brojka dodatno je zbunjivala istraživače jer se teško uklapala u pojedine rekonstrukcije njegova života. Je li ime bilo lažno? Je li zatvorsko osoblje namjerno prikrilo njegov identitet? Ili je jednostavno riječ o pogrešnom zapisu? Povijesni izvori ne daju jedinstven odgovor. Poslije su se pojavile tvrdnje da su nakon smrti uništeni njegovi osobni predmeti kako nitko ne bi mogao pronaći trag, ali takve priče nisu jednako pouzdano dokumentirane kao sam zapis o smrti i pokopu.
Ironično, čovjek čiji je identitet francuska monarhija toliko dugo skrivala postao je jedan od najpoznatijih zatvorenika u povijesti. Bastille je 14. srpnja 1789., gotovo 86 godina nakon njegove smrti, napadnuta i osvojena u događaju koji je postao jedan od simbola Francuske revolucije. Utvrda je potom srušena, monarhija koju je nekada štitila izgubila je svoju apsolutnu moć, a Francuska je krenula u potpuno novo povijesno razdoblje. Ipak, priča o tajanstvenom zatočeniku preživjela je i zatvor i kraljevsku dinastiju. Od političke tajne pretvorila se u legendu.
-
Kontroverzne postrojbeKako je nastao HOS: Imali su kamp za obuku na Žumberku, u MUP-u mislili da su četnici
-
FELJTON: 2. DIOJastreb je rekao: 'HOS-ovci, vi ćete na Sajmište!' Karamarko špijunirao i javljao Tuđmanu
-
PRVA REPORTAŽA IZ VUKOVARA'Pitao sam četnika gdje mu je puška. Ne treba mi, rekao je, radim na ladno. Mačetom'
-
FELJTON (2)Transkripti pada Vukovara. Jastreb: 'Bit će pokolja!; Pantovčak: Pošaljite faks
-
TAJNI DOKUMENTI JNA'Druga brigada (Valjevci) kompletno je pobjegla. To su ortodoksni srpski nacionalisti'