Kažu da čovjek žudi za onim što svaki dan vidi. A Matjaž Kek odrastao je u Krekovoj ulici u Mariboru. S prozora obiteljskoga stana pogled puca na stadion Ljudski vrt. Žudio je za ljubičastim dresom Viola i tamo je sve počelo sedamdesetih. 

On je slovenski buldog koji žvače ose! U odijelu ga nikad nisam vidio u pet i pol godina, a kravatu vjerojatno - nema! Napisao je to bard sportskog novinarstva, pokojni Orlando Rivetti davno nakon što je iz njegove Rijeke otišao Štajerac. U međuvremenu, Kekovi Slovenci kao osice zuje po arenama u Stuttgartu, Münchenu i Kölnu. Nisu ih pobijedili ni Englezi, ni Danci ni Srbi. Kao Tadej Pogačar na biciklu, Fantje jure u drugi krug. Pedaliraj i ne koči. 

Kamera ga hvata svako malo i Matjaž Kek nije se ništa promijenio. I u 63. godini još je onaj stari, tvrdoglavi buldog. Igrao protiv Engleza u Kölnu ili Slavena u Koprivnici, sretna šilterica uvijek je tu. Odijela nema jer radnici ne nose odijela. A Kek je narodni čovjek, teški šljaker. Ni otac mu nikad nije nosio odijelo. 

- Ja sam iz čisto radničke familije, otac mi je radio u Ljevarni Maribor, a mater čitav radni vijek u ugostiteljstvu (...) Gledajte, Maribor je bio čisto radnički grad, pa ni sada nema tu nekih novokomponovanih bogatuna. Onih par je odmah za Ljubljanu otišlo  - ispričao je u vrlo iskrenom intervjuu na odlasku iz Rijeke, prije nekoliko godina za njihov odlični, navijački portal HoćuRi:

- Na ljeto bismo išli na more u Novi Vinodolski, tamo je tatina tvornica imala odmaralište, odmah nasuprot onog otočića (San Marino, op.a.). Naravno, nije bilo autoputa, pa smo vijugali tamo kroz planine, i onda pogled pukne na more… Uf, to je nešto predivno bilo.

Preko tjedna lijevao bi proizvode od bakra i aluminija, a vikendom bi Kekov otac Franc igrao za slovenske niželigaše. Matjaž je, međutim, bio nešto drugo. Iznimno snažan i izdržljiv, igrao je tad desnog beka u mariborskom Železničaru i uzeo ga je Jugo-drugoligaš Maribor! 

- U ono vrijeme znala se hijerarhija, starije igrače gledali smo sa strahopoštovanjem. Došao iz Železničara kao desni bek, najprije su me prebacili na lijevoga, isprva me nisu htjeli ni pogledati. Probijaš se polako sam... Meni su puno koristile utakmice stari mladi a treningu, recimo. Puno sam učio od njih na treninzima Maribora.  

"Od prve plaće kupio sam Ponicu i gramofon"

Plaću međutim, takva su bila vremena u Jugoslaviji, nije primao u gotovini.

- Dobivali smo nekakve bonove, 'kolonijale' za trgovinu pa bih ja to davao majci i ocu. Bio sam jedini sin. Kasnije je bilo bolje, sjećam se da sam od prvih novaca u Mariboru kupio gramofon i bicikl Pony Express. Od tad sam na treninge išao Ponicom. Društvo sam odveo u slastičarnicu. Ravnatelj me jednom pozvao na stranu pa mi rekao: "Je li istina da ti zarađuješ toliko i toliko dinara? Rekao sam da je, onda me pitao: "Misliš li da je redu da ti zarađuješ toliko puta više nego ja kao ravnatelj?" Nije mi bilo ugodno - priča Kek za slovenski podcast Mihilizem. 

Ubrzo je morao u vojsku.

- Završio sam pedagošku gimnaziju, tamo nas je bilo pet dečkiju i 25 cura. Tko je znao igrati nogomet bio je u svojoj skupini frajer. Ali naša mladost se, rekao bih, završavala odlaskom u vojsku. Zapravo, uzeli su ti skoro pa najljepše ljeto. Završiš srednju i moraš ići u vojsku. Pa onda, nosile su se one "bundesliga frizure", a oni bi te u vojsci odmah ošišali... Umjesto da si s prijateljima na moru, ti moraš nekom tamo svako malo govoriti: "Razumem!" Imao sam mogućnost trenirati u vojsci, ali privilegija nismo imali. Morao si ići. Bio sam u vojsci u okolici Zagreba. Zadužio sam M-48, mislim da smo išli na Slunj na te manevre - ispričao je Kek za slovenski podcast. 

Nakon izgubljene godine u vojsci vratio se doma u Viole, ali vrlo brzo postalo je jasno da je prerastao Maribor. 

- U Mariboru su me tražili Dinamo i Zvezda, ali odlučio sam otići u Austriju. Zašto? To je bilo ljeto 1982. Neki menadžeri su to smuljali preko austrijske druge lige. Kao, mogao sam otići tamo na godinu dana pa bih se imao pravi vratiti. Sve je bilo na nekakvoj granici izigravanja ondašnjih zakona. Nikad mi nije bilo žao da nisam probao u Prvoj jugo-ligi, iako je Dinamo Ćire Blaževića 1982. bio velik, Zvezda gigant. Otišao sam u jedan mali austrijski klub.

Vjerovali ili ne, austrijski drugoligaš SV Spittal Drau tad je plaćao nekoliko puta bolje bolje nego klubovi velike petice u Jugoslaviji.

- Netko mi je iz te skupine ljudi koji su došli po mene u Maribor, ne znam točno je li od Zvezde ili Dinamov netko, uglavnom rekli su mi: "Kakvi dinari? Tebi bi trebala biti čast igrati za Zvezdu, ili Dinamo" Ja sam si mislio: "Majstore, šta je ovo, častiona?! Ja moram od nečeg živjeti." Dosta sam bio vezan uz Maribor, ja sam tipičan Štajerac. Iz centra grada, iz Krekove. Gdje ću je sad tamo u Beograd dokazivati se nekome, a ne dolazim ko nikakva zvijezda. Zato sam otišao u Austriju. Dobio sam plaću i auto, mislim da je bio Suzuku Swift ili Peugeot 205, tako nešto...

"Bio sam zaluđen Hajdukom, Ivićem i Jugoplastikom"

Tko zna, možda da je zvao Hajduk...

- Hajduk mi je tad, osamdesetih bio najdraži klub, i u košarci Jugoplastika. Hajduk radi Tomislava Ivića i radi Staroga placa, Plinare. Jugoplastika radi Božidara Maljkovića, trenera kojeg sam iznimno poštivao. Nedjeljom se znalo, kao što znaš da je za ručak restani krumpir ili krumpir salata, bismo jednom išli u Ljudski vrt navijati za Maribor, a drugi put doma gledali nedjeljno popodne i prijenose iz Titograda ili štajaznam... - prisjeća se Kek.

I kao trener volio je hrvatske stručnjake, Ivića i Švabu.   

- Kad sam krenuo malo u trenerske vode, razmišljao sam malo o Tomislavu Iviću ili Ivici Osimu, pokušavao sam nešto uzeti od njih. Na drugoj strani Maljković ili Boša Tanjević. Kad s njim razgovaraš, vidiš koju čovjek ima širinu. Nešto ti da svaki taj razgovor...  Kao trener gledam dvije faze igre posebno, obranu i napad. Kad se branimo moja mantra je sistem, organizacija i struktura. Kad napadamo volim da i mene igrač iznenadi, volim vidjeti potez, da smo nepredvidivi i onda nas je teško braniti. 

Malo je poznato da je Matjaž Kek bio najbolji strijelac i s mariborskim Mlinčekom 1983. osvojio Kutiju šibica. 

- Vrlo dobro ga se sjećam, jer Matjaž Kek spada među 20 najboljih igrača koji su ikada igrali na Kutiji šibica. Bio je nizak, nabijen, snažan, pravi bombarder! Mlinček je brzo osvojio zagrebačku publiku, a Kek je bio njezin miljenik. Priznajem, i moj, uživao sam gledajući ga - ispričao je svojedobno za Večernjak Mićo Vujanić, legenda Kutije šibica.

Iz malog austrijskoga kluba Spittal otišao je napokon u prvu ligu, u GAK iz Graza.

- Igrao je na mjestu posljednjega čovjeka obrane i uvijek je žestoko vikao na obrambene igrače, inzistirajući na disciplini i držanju rasporeda. Kod njega nije bilo popusta. Po tome ga najviše pamtim - ispričao je za Večernjak svojedobno njegov suigrač iz austrijskih dana Damir Mužek.

Kek je takav tip. Oni koji ga ne šmekaju reći će da je radoholičar, ali i conrol freak koji želi kontrolirati od toga je li pokošen travnjak u milimetar kako je naručio, do toga kad igrač ide spavati.  Nakon nekoliko superuspješnih godina u Rijeci svima je bilo dosta. I njemu i njima. 

Kek ima 12.000 ploča i voli dobru butelju vina

Kad je odlazio iz Rijeke, nećemo se lagati, bio je to prilično služben razlaz za čovjeka koji je toliko dao Rijeci, donio titulu i igrao Europsku ligu. 

- Nisam pokazivao emociju pri odlasku, bio sam hladan jer sam takav - reći će za sebe trener starog kova. 

Praktički je nemoguće da on kao trener ne dođe u sukob s najboljim, najrazmaženijim igračem. U Rijeci je to bio Anas Sharbini. U reprezentaciji Slovenije nekoć izvanredan golman Samir Handanovič... Sad je objavio popis za Euro bez zvijezde Fenerbahčea Mihe Zajca i sina Zlatka Zahoviča, što je otprilike kao da u reprezentaciju ne pozovete nekoć sina Zdravka Mamića. To znači rat. 

Privatno, kažu da je potpuna suprotnost onom buldogu koji žvače ose. Veseljak je i zaljubljenik u dobru glazbu. Više od 30 godina u braku je s Gordanom, sin mu se zove kao i on - Matjaž Kek. 

- Život u Opatiji je uistinu baš po mom ukusu. Predivan grad, u jutro džogiram, bicikliram po Učkoj, odem na Veprinac' - reći će Kek u jednom intervjuu. 

- Volim se družiti s ljudima, na placu, na stadionu... Vrlo brzo sam u Rijeci stekao krug ljudi koji su me sjajno prihvatili...

A u Austriji je kao igrač napokon mogao otići gledati velikane, pogotovo jazza. Kao i u nogometu, i tu je "old school" - preferira gramofon i njegova impresivna kolekcija broji 12.000 ploča. 

- Ja sam klasičar. Miles Davis. koga sam imao privilegiju triput uživo slušati, Dizzy Gillespie, Coltrane, ali posebno cijenim i volim ženski vokal, Carmen McCrae, recimo. Uh, to mi je ipak najdraže. Mislim, slušam širok raspon glazbenih pravaca u jazz-u, ali kada puštaš glazbu za širi krug ljudi onda se ne baviš s tim što se tebi sviđa ili što ti se trenutno sluša. Ono, na početku kreneš malo ‘off’, no kako se večer zahuktava onda moraš skrenut u poznatije vode da se tako izrazim - reći će Kek u onom intervjuu za HoćuRi. 

- Preko čega slušam glazbu? Nisam audiofil, uvijek me zanimao više sadržaj nego tehnička izvedba. Desetljećima sam imao onaj stari sustav, NAD. U zadnje vrijeme sam se ipak uhvatio da gledam malo te dizajnerske zvučnike i slično. Trenutno imam Bose.

Uz glazbu, strast mu je i dobra boca vina. Preferira ribu ispred mesa. 

- One prave boce iz moje kolekcije čuvam za prijatelje u Mariboru i Sukošanu. No, meni je uživanje u vinu dio kulture, ne pijanstvo - reći će Kek. 

"Kad pročitam ime Anas Sharbini, malo mi je krivo"

Za sebe će priznati da je užasno tvrdoglav.  

- Možda i najveću stvar koju sam naučio u Rijeci - ne biti zlopamtilo. Ja sam užasno tvrdoglav i nakon ove epizode sjetio sam se jednog starog prijatelja u Mariboru s kojim ne pričam godinama. Mislim iz mladih dana još… I užasno mi to sad teško pada, moram skupiti hrabrosti i javiti mu se, pa što bude. Ne znam hoćemo li pričati, ali moram probati. Ne smije čovjek biti zlopamtilo… Puno gubiš - kaže. 

Tako je bilo i s jednim igračem Rijeke. 

-  Anas Sharbini, zbog njega posebno žao - rekao je Kek jednom u intervjuu za Net.hr. 

- Nije to neka velika tajna. Strahovito mi je teško bilo kad Anas Sharbini više nije bio dio ekipe. Poslije smo se čuli, imali kontakt. S jedne strane je to bio igrač kojeg sam obožavao na terenu, ali preko nekih stvari se nije dalo prijeći. Naši putevi su se razišli. To je ono nešto uvijek, kad vidim ime, kad pročitam - Anas Sharbini - uvijek me... Malo mi je krivo. Tako se dogodilo. Ne možeš uvijek kao trener, izbornik, izaći neokrznut. Emotivno, ako si takav, a ja sam takav. Onda trpiš, onda ti je teško, jer pokazivati emocije u sportu nije najpametnije. 

Ovo su neka druga vremena od onih u kojima je igrao Kek. Znate već onu, auti nisu što su bili, nogomet nije što je bio... 

- Klinci više ne idu pješice na trening, ni biciklom ni busom. Roditelji vise na ogradi još dok su morčići…ne znam, mislim da je to krivo, ali vremena su se promijenila. Trebamo se svi prilagođavati (...)  Traže li roditelji rješenje svoje financijske situacije preko talentirane djece? Teška tema. Bio bih lažac kada bih rekao kako toga nema, ambiciozni roditelji, slatkorječivi posrednici…mnogi od njih se polakome i premladi odu na zapad. Ne znaju jezik, ne znaju mentalitet, drugačije su metode rada. Mnogi se pogube, izgube najbitnije godine za afirmaciju, pa se onda pokušavaju vratiti u HNL, a nije to baš tako lako. Ponekad nemaju ni sreće...

Matjaž, najblaže rečeno, nije omiljeni trener nogometnih menadžera. Nije ni čudo. 

- Ja njih baš i ne volim, mislim, ljudi rade svoj posao i razumijem to, ali meni su smetnja. Teško je trenirati igrača kada mu glava nije 100% ‘unutra’. A vjeruj mi, ja niti jedan ugovor igrača u životu nisam vidio. Mene to ne zanima - kaže.