U svom dnevniku iz proljeća 1945. anonimna Berlinčanka piše da je najčešća pitanje kad su se pojavili Rusi bilo: ‘Imaš li muža?’ Ako je odgovor bio potvrdan slijedilo je pitanje: ‘A gdje je?’; ako je bio negativan: ‘Hoćeš li se udati za Rusa?’ Desetak dana kasnije pitanje koje se najčešće ponavljalo među Berlinčankama bilo je: ‘A ti, jesu li i tebe…?’ 

Većini žena odgovor je bio potvrdan. Na meti silovatelja bile su, prije svih, punije i mlađe žene, no silovane su bile i starice i djevojčice koje se nisu uspjele sakriti. Nekoliko dana nakon oslobođenja neke žene nisu više imale cijelih gaćica. 

Neke su silovane pred susjedima, muževima, najčešće grupno, mnoge su prvih dana i tjedana silovane višekratno. Jednu djevojku silovala su trojica, prvo redom, pa na sve načine, a zatim su joj glavu namazali marmeladom i posuli instant kavom, namirnicama iz opljačkane smočnice.

Da bi preživjela prvi val silovanja Anonimna je odlučila pronaći zaštitnika: vuka koji će otjerati druge vukove od svog ratnog plijena. Prvo je to bio neki ukrajinski poručnik, a zatim stanoviti ruski major. Druge žene snalazile su se na različite načine. U nošenju s traumom pomagao je i humor. 

Udovica s kojom je Anonimna dijelila stan ispričala je da joj je silovatelj rekao, valjda kao kompliment, da ‘Ukrajinke imaju ovakve’ (spojio je palce i kažiprste obje ruke) a ‘ona ovakvu’ (spojio je kažiprst i palac jedne ruke). To je udovica tjednima prepričavala kao šalu.

‘Dnevnik Berlinčanke’ prvotno je objavljen 1954. u Americi, u engleskom prijevodu. Godinu dana kasnije objavljen je i u Velikoj Britaniji. Originalno njemačko izdanje, tiskano u Švicarskoj, pojavilo se tek 1960. 

No i to se pokazalo preuranjenim. Reakcije u Njemačkoj su bile vrlo negativne. Autoricu se optuživalo da je okaljala čast njemačke žene. Drugim riječima, optuživalo se žrtvu. 

Način na koji je autorica pokušala preživjeti, želja za životom koju je pokazivala, snaga kojom se nosila s događajima, posebice humor kojim je reagirala – za tadašnju javnost, još uvijek pod utjecajem nacističke patrijarhalnosti, bio je jednostavno nedopustiv. Zapravo, javnost je optužila autoricu na isti način kao i njen zaručnik, povratnik s fronte.

Desetljećima su u Njemačkoj masovna silovanja bila tabu. Trebalo je vremena da se taj kompleks ponovo otvori, i to prvenstveno kao pitanje ratnih zločina, ne kao revizionistički pokušaj izjednačavanja krivnje, niti kao pitanje ‘časti njemačkih žena’. 

Između ostalih, o toj temi progovorio je i Günter Grass pišući kako je silovana njegova majka, najvjerojatnije da bi zaštitila kćer, Grassovu sestru. Sama Anonimna nije željela da se za njenog života objavi novo izdanje dnevnika. Tako je novo njemačko izdanje, prvo tiskano u Njemačkoj, objavljeno tek po smrti autorice 2003. godine, uz predgovor Hansa Magnusa Enzensbergera. 

Nekoliko godina kasnije snimljen je i film s Ninom Hoss u glavnoj ulozi, i to kao visokobudžetna, širokoj publici okrenuta produkcija. Nažalost, naši izdavači nisu iskoristili tu medijsku priliku da objave hrvatsko izdanje dnevnika. 

No riječ je o tekstu za koji nije potreban povod. Niti je posrijedi tekst koji može izgubiti aktualnost. ‘Dnevnik Berlinčanke’ je autentičan tekst zločina Drugog svjetskog rata. Uopće, jedan od središnjih tekstova stoljeća: koliko fascinantan kao povijesni dokument, toliko i kao ispovjedna, dnevnička literatura.

Tekst je objavljen na portalu Novosti.