Za Mateja Đorđevića nemoguće je ne čuti u zagrebačkim poduzetničkim krugovima. Sa samo 18 godina samostalo je počeo voditi i tvrtku, i tu je već postalo skroz jasno da Matej neće krenuti stopama svog oca, poznatog psihijatra Veljka Đorđevića, već da je odlučio ozbiljno se baviti biznisom.

Riječ o tvrtki Termoplast, koju je osnovao njegov djed, poznati samoborski biznismen i tako je mladi Đorđević, nakon što je kao dijete stalno radio uz djeda koji ga je upoznavao s proizvodnjom industrijske plastike, postao jedan od najmlađih direktora u Hrvatskoj.

Otada je prošlo jedanaest godina, tvornica i dalje postoji i još uvijek je vrlo uspješno vodi Đorđević, a u međuvremenu je sam ili s partnerima pokrenuo još čitav niz drugih poslovnih projekata, od kojih se posebno istaknulo otvaranje restorana Time, no ima toga još...

Kako to da ste odlučili krenuti djedovim stopama, a ne očevim?

Zapravo je prvotna želja bila krenuti očevim stopama, medicina me je privlačila još od tinejdžerskih dana. Čak sam otišao i na prijemni za medicinu, ali dva, tri dana prije upisa, prelomio sam da je gospodarski biznis put kojim želim ići. Zapravo sam već tada znao da i ako završim medicinu da ću se baviti biznisom. Okolnosti su bile takve da je djed već tada bio u godinama, da je sve teže pratio ritam modernog biznisa. Tada smo u obitelji počeli ozbiljno razgovarati hoće li se firma zatvarati, prodavati, ali kako sam odrastao s djedom i u tu proizvodnju bio osobno involviran odlučio sam da ću unatoč svojoj mladosti preuzeti posao od djeda i nastaviti tamo gdje je on stao. Bio je to veliki izazov, da od tvornice napravim ono što je bila u najboljim danima moga pokojnog djeda, ali izazov koji me je od prvog dana tjerao da uvijek i u svemu dajem svoj maksimum. Djedovo povjerenje puno mi je značilo i bilo najveća motivacija da uspijem u svojim ciljevima. Trebalo je puno godina rada, učenja, bilo je naravno tu i grešaka i neuspjeha, ali danas sam ponosni vlasnik tvornice koja raste iz godine u godinu, sa zdravim poslovanjem i stalnim rastom prihoda. 

Bili ste mladi kada ste počeli raditi u tvornici. Kako je to izgledalo i je li bilo onako kako ste očekivali?

Apsolutno nije bilo kako sam očekivao. Bilo je drugačije, dapače, puno teže, izazovnije od onoga kako sam ja to zamišljao. Iz pozicije djeteta koje je promatralo djeda kako to radi izgledalo je kao da se sve odvija samo od sebe. Najteži dio posla je bio preuzeti odgovornost za cijelo poslovanje, ljude, daljnja ulaganja, niz procesa koje nisam percipirao, dok sam radio na strojevima. Preko noći sam se našao u nečem sasvim novom. Iskreno, bilo je izazovno i teško jer nisam imao iskustva i manjak mogućnosti zbog godina koje su bile velika prepreka za ulazak u društvo ljudi koji se bave tom branšom. Moja mladost je bila najveći teret, prepreka, a morao sam dokazivati da moje godine nisu prepreka u dogovaranju posla, ozbiljnost koje su oni zahtijevali i tražili. Trebalo mi je izvjesno vrijeme da dokažem sebe i svoj rad. Upornošću i neprestanim radom i svakodnevnim ulaganjem u samog sebe, sam kroz nekoliko godina dokazao ljudima da unatoč mladosti možeš biti kvalitetan partner, suradnik u bilo kojem poslovnom segmentu. Danas je lakše jer jako puno mladih ljudi ulaze u posao i dokazuju svoj veliki potencijal. 

Što vam je bilo najteže nakon preuzimanja tvornice od djeda? Je li bilo stvari za koje ste mislili da ih nećete uspjeti napraviti, da ste premladi, da imate premalo iskustva s velikim biznismenima koji su godinama u poslu...?

Sami moj start je bilo preuzimanje firme i postojećeg objekta. Prvi strah i izazov je bio kako stabilizirati poslovanje s obzirom na to da je 2008. počela velika kriza, a ja sam počinjao u najgore vrijeme za proizvođača. S druge strane bio je veliki izazov riješiti odnose s ljudima s kojima ne želim raditi, naplatiti potraživanja, a opet na zdrav način raskinuti odnose. Bio je izazov prepoznati potencijalno zdrave firme, a da budem siguran da će suradnja biti obostrano ispoštovana. Bio je veliki izazov jer sam preuzeo samim time i stari objekt koje bilo potrebno modernizirati, uložiti da bi se približili standardima za industrijsku proizvodnju. Modernizacija, automatiziranje same industrijske proizvodnje. Nisam znao koliko ću vremena trebati za to, ali sam bio uporan i siguran da neću odustati dok ne dođem do svog cilja. Danas mogu reći da je trebalo puno više vremena, nego sam na početku mislio, ali sam na kraju uspio u naumu. Kao svaki perfekcionist imam još puno planova i poslovnih izazova koje želim realizirati u budućnosti i za koje vjerujem da će donijeti puno dobrih stvari u posao kojim se bavim. 

Kakve ste promjene uveli u tvornicu nakon što ste je preuzeli od djeda, u tehnološkom i administrativnom smislu?

Tehnološki smo kompletno modernizirali proizvodni pogon, većinu mašina zamijenili novima, koje su brže u proizvodnji, ekonomski prihvatljivije i koje su same po sebi automatizirane, tako da se mogla stvoriti krajnji proizvod po konkurentnoj cijeni. Automatizacijom proizvodnje znatno smo smanjili broj zaposlenika i to je bio jedan od izazova i odluka koje su mi najteže pale. Nažalost, svaki otkaz, bio je težak i emotivan poslovni trenutak, ali nažalost jedini način da bi ostao konkurentan na tržištu. 

Što vas je privuklo prema ugostiteljstvu? 

Privukla me socijalna nota, s kojom sam se u proizvodnji morao razići, a to je faktor ljudi. Ugostiteljstvo je jedna od rijetkih poslovnih grana, koja je ostala na ljudskom faktoru, gdje krajnji proizvod ovisi o čovjeku koji ga stvara. Volim omogućavati i otvarati ljudima nova radna mjesta, volim učiti ljude i s tim istim ljudima ostvariti uspjehe. Privukao me entuzijazam Davora Bienenfelda, koji je imao jasnu viziju što želi u kulinarsko ugostiteljskom smjeru i tako sam odlučio ući u priču restorana jer sam bio oduševljen sa svime što mi je prezentirao o budućnosti našeg restorana. Vip Travel je sam po sebi bio još jedan izazov koji me privukao iz istih razloga, komunikacija s ljudima, povezivanje s ljudima, stvaranje novih vrijednosti u samom srcu Zagreba. Jer svima možeš na dnevnoj bazi pokazati što ste tvoj tim i ti pripremili za tisuće ljudi koji prolaze kroz centar grada i biti sretan kada te ti isti ljudi nagrade osmijehom i obrate se zadovoljni uslugom vašeg osoblja i ljudi koji vas predstavljaju kroz taj posao. 

O ugostiteljima se dosta često govori u kontekstu velikih cijena, loše usluge i slično. Mislite li da su te kritike opravdane ili ne?

Mislim da su kritike opravdane. S obzirom na hrvatski standard i prosječne plaće mislim da si mali broj ljudi može priuštiti ručak ili večeru u većini restorana. Gostu se treba ponuditi najbolju namirnicu, a za najprihvatljiviju cijenu, a danas je to jako teško s obzirom na rast cijena zbog rasta PDV-a u ugostiteljstvu. Zagreb postaje sve važnije europsko središte, ali standard građana grada Zagreba nije na nivou Londona, Pariza, Beča i sličnih gradova gdje je ekonomski standard građana puno viši, pa samim time i platežna moć puno veća, pa si veliki broj građana može priuštiti odlazak u skuplje restorane. Zato je naš cilj i moto našeg poslovanja da u  našim ugostiteljskim objektima uz vrhunsku namirnicu pružimo i prihvatljivu cijenu koliko god je to moguće u današnjim uvjetima. Radimo dnevne varijante lunch menua koje su prihvatljive svima, te pokušavamo biti maksimalno pristupačni za svakog gosta. Nažalost s 2017. godinom desila se porezna reforma, podizanje PDV-a za ugostiteljstvo, koje je uveliko otežalo ugostiteljima u formiranju cijena i zadržavanju profitabilnosti samih proizvoda. Često se zamjera ugostiteljima što su podigli cijene zbog povećanja PDV-a, ali nažalost mislim da gost ne zna i nije upućen koliko su porasle cijene namirnica u posljednjih nekoliko godina. Samim time i sama profitabilnost ugostitelja postaje sve manja. U određenom momentu se desio i trend otvaranja velikog broja restorana i kafića i kao što je u određenom period građevina bila boom u biznisu, tako se sada desio trend booma ugostiteljstva. Ali kroz vrijeme će opstati samo najuporniji i najsposobniji. Jer jednostavno na broj građana i turista, ugostiteljskih objekata je previše. 

Privlači li vas ugostiteljski biznis negdje na moru?

Definitivno nas privlači. Davor i ja intnezivno razmišljamo o tome jednog dana pokrenuti priču TIME-a i na hrvatskoj obali, ali smo trenutačno to odgodili jer je Zagreb zadnjih nekoliko godina doživio veliku turističku ekspanziju te smo zaključili da će more još malo pričekati. Ali se svakako vidimo na jadranskoj obali kroz koju godinu. 

Imate tvornicu, potom ste otvorili kafić, restoran, otvarate slastičarnicu... Čini se da dobro gađate i trendove, hrana i sve oko hrane je danas jako popularno. Kako objašnjavate taj uzlet gastro biznisa, koji više nije samo hrana već cijela kultura i način života?

Mislim da se ljudi poprilično mijenjaju. Da sve više počinju otkrivati nove svjetske kuhinje i počinju sve više uživati u gastronomiji. Pozitivan dio gastro booma je potaknuo ljude da krenu istraživati i isprobavati gastro scenu. Sami gosti znaju što žele i za razliku od nekada, znaju raspoznati nivo kvalitete i usluge. Ljudi su počeli i sve više putovati, svojim otkrivanjem novih gradova, otvaranjem europskih granica, malo su se više približili i susjednim metropolama te su samim time i sami postali zahtjevniji tako da znaju što žele. A žele kvalitetu za uloženi novac. 

Na kojem od svih poslova trenutno provodite najviše vremena?

Najviše vremena provodim na proizvodnji i širenju trgovačke mreže u inozemstvu. Traženju inozemnih poslova i partnera. Drugi dio svog radnog dana u potpunosti posvećujem lokalima te zadnjih nekoliko mjeseci najintenzivnije radimo na pokretanju i otvaranju slastičarnice. Vjerujemo da ćemo u jesen imati najbolju slastičarsku radnju u gradu.

Obzirom na sve poslove koje ste radili i koje radite - jeste li ikada bili u minusu?

Jesam. Bilo je i toga, ali to je normalni i sastavni dio svakog posla. U momentu razvijanja i pokretanja projekta i fazi investiranja uvijek krećeš od minusa. Tek nakon toga kada se projekt postavi na noge, ako je uspio i zaživio, vraćamo investiciju, a tek onda ulazimo u poslovni plus. Osim navedenih poslova kojima se bavim, bilo je mnogo projekata koji su bili izvrsna ideja, ali od ideje do realizacije je bilo neočekivanih prepreka, gdje se onda može gledati da se poslovalo s minusom. Trenutni projekti na kojima radim ostvaruju plus, ali treba izvjesno vrijeme da se sve te investicije vrate jer konstantno i dalje ulažemo u razvoj i poboljšanje poslovanja. 

Koji je recept za dobar i uspješan biznis?

Dobra ideja, vizija te ideje, ne odustajanje od iste, dobro razmišljanje i promišljanje koraka kako pristupiti projektu, postavljanje ciljeva te zatim ostvarivanje istih do konačne realizacije projekta. Najvažnije je ne odustati, nego naći način kako prebroditi i svladati potencijalnu prepreku. Važno je biti uporan i svaki dan, bez obzira na poneki neuspjeh treba ponovo ustati i nastaviti dalje sa zacrtanom vizijom i ciljem onoga što želimo ostvariti. Ključ uspjeha svakog biznisa je upornost, ali i faktor okolnosti i momenta sreće u zadanom trenutku.