Jedna od najspornijih točaka u računanju brzine otapanja polarnog leda na sjevernom i južnom polu Zemlje već godinama je pitanje što se događa s istokom Antarktike. Ranije su se pojavljivale tvrdnje da se istok zaleđenog kontinenta ne otapa, čak i takve po kojima se na istoku Antarktike led gomila, i to većom brzinom nego što se otapa na zapadu koji sve brže rapidno kolapsira.

Najnovije istraživanje stručnjaka oko Erica Rignota, znanstvenika sa Sveučilišta California, Irvine, koji radi i za NASA-u, pokazuje da je otpornost istočne Antarktike na klimatske promjene mit, te da se kontinent na južnom polu danas otapa ravno šest puta brže nego što se otapao u 70-ima. Ako bi se Antarktika otopila u cijelosti, porasla za 57,2 metara, navodi PNAS koji predstavlja rezultate Rignota i suradnika.

Pola stupnja Zatopljenje od 1,5 °C mnogim Hrvatima je život ili smrt

Oni su izračunali da se od 1979. do 1989. s Antarktike svake godine otapalo 40 milijardi dona leda. Od 2009. prema danas godišnje se s tog kontinenta otapa 252 milijardi tona leda i, kako se Zemlja uslijed sve goreg zagađenja atmosfere ugljičnim dioksidom iz nafte, ugljena i plina sve više zagrijava, jasno je da će otapanje iz godine u godinu biti sve gore.

"Ne želim biti paničar", započeo je svoj komentar Rignot za Washington Post, "Ali mjesta na kojima se događaju promjene na Antarktici nisu ograničena na samo nekoliko lokacija. Vidi se da je to puno šire nego što smo mislili. Što se mene tiče, to je razlog za zabrinuti se", kazao je.

WP je svoj članak o njegovom istraživanju na društvenim mrežama popratio komentarom u kojem između ostalog stoji: "Ako bi se to nastavilo tim ritmom, mali otoci, područja na niskoj nadmorskoj visini, suočili bi se s velikom prijetnjom od poplava." Ovdje je riječ o priči što Zemlja, život na njoj, pa tako i opstanak čovječanstva, mogu očekivati u slučaju da nastavimo zagađivati planet preko razine zagrijavanja od 2°C, što ako to zagrijavanje bude između 1,5 i 2°C, odnosno što ako bude do 1,5°C.

Zagrijava se i Jadran Oceani će se izliti u Trogir, Šibenik, Dioklecijanovu...

Samo 1,5°C, prema Pariškom klimatskom sporazumu, može spasiti velika područja koja nastanjuju ljudi, pa i cijele zemlje, od pacifičkih otočnih država, Bangladeša ili npr. naše doline Neretve, od nestanka. Prije samo desetak godina znanstveni svijet je mislio da nam do 2100. godine prijeti rast razine mora do najviše 86 centimetara. To se ubrzo korigiralo na najviše 1,5 metara.

Sada se ispostavlja da s prijetećim kolapsom cijelog Arktika, velikih dijelova Grenlanda i ovako užasne situacije s Antarktikom svijetu prijeti rast razine mora do 2100. od skoro 10 metara. O tome je s grafičkim prikazima krajem 2017. pisao Express. Ako se spominju otoci, kako to čini Washington Post, i ako se uzme u obzir pregled otoka u Hrvatskoj, ispada da naša zemlja u ovom stoljeću više ne bi bila "zemlja tisuću otoka" nego nekoliko stotina.

Prema najnovijim istraživanjima Hrvatska ima 79 otoka, 525 otočića i 642 hridi i grebena ili ukupno 1246 otoka, većih ili manjih. S rastom razine mora po scenariju nastavka života čovječanstva na naftu, plin i ugljen Hrvatska em što bi se pretvorila u pustinju, na mnogim dijelovima postala nenaseljiva, gladna, spržena i s mnoštvom novih bolesti u svijetu ratova za resurse, nego bi izgubila i dio teritorija. Uzmimo za primjer samo sjeverni dio hrvatskog Jadrana.

Na grafici se vidi da uz rast razine mora od 10 metara Goli otok je potopljen, više ga nema, isto kao i Dolin, kao i stotine i stotine svega što je danas nadmorske visine čak i nešto veće od 10 metara, jer djelovanje valova i plime erozijom vrlo brzo na ispod razine mora svodi i one koji bi inače još i virili iz mora.

Otok Lošinj biva razbijen u četiri otoka i nekoliko otočića ili hridi, Rab je razbijen na tri dijela, Pag bi erozijom vrlo vjerojatno također stradao na takav način. A o tome da bi hrvatski gradovi na Jadranu bili najvećim dijelom upropašteni, Express je već detaljno pisao.

Do danas je, smatra se, od 1990. naovamo more diljem svijeta prosječno poraslo za do 20 centimetara. To je otprilike za nešto više od jedne stepenice na onim stepenastim ulazima u more po našoj obali. Problem je u tome što se rast ubrzava. Ako se uzme da svakih otopljenih 360 milijardi tona leda pridonosi rastu razine mora od 1 milimetra, to znači da smo već danas došli dotle da svake godine samo otapanje na Antarktici, sa svojih 252 milijarde tona godišnje, pridonosi još malo pa cijelom jednom milimetru.

Na to se dalje nadovezuje otapanje Arktika i Grenlanda. Ubrzavanje otapanja Antarktike vidi se i na grafici iz PNAS na osnovi Rignotovog istraživanja.

On se u svom istraživanju kao nikada nitko prije detaljno poslužio snimkama NASA-e, pratio je iz godine u godinu kretanja leda odlomljenog s ledenjaka i ledenih brjegova i slične pojave. Tako je ispalo da pojedini ledenjaci Antarktike, koji su prvi došli na led da se raspadaju, sami za sebe pridonose tolikom rastu razine mora da to osjeća cijeli svijet.

Primjerice ledenjak Thwaites koji je sam od 1979. do 2009. doveo do skoro 2 milimetra višeg mora diljem svijeta kako se otapao. A tu su još mnogi; Wilkesova zemlja, ledenjaci Dibble, Frost, Holmes, Denman koji je sam samcat pridonio skoro jednom milimetru... O perspektivama Hrvatske u takvom svijetu kod nas posljednjih nekoliko godina praktično nema istraživanja u skladu s najnovijim spoznajama svjetskih znanstvenika o klimatskim promjenama.