Ljudi koji boluju od klaustrofobije - iracionalnog straha od zatvorenog prostora - susreću se s mnogim poteškoćama. Odjednom putovanje tramvajem ili podzemnom može postati težak zadatak, zaključavanje vrata u zahodu - noćna mora, a odlazak na magnetsku rezonanciju ne dolazi u obzir. 

Od znojenja do drhtanja i osjećaja gušenja, klaustrofobičare muči čitav niz simptoma koji mogu uznapredovati do pravog paničnog napada.

Različita istraživanja pokazala su da od ove fobije boluje tri do sedam posto svjetske populacije, a u nekim zemljama poput Velike Britanije, brojka se penje i do 10 posto. Iako su simptomi lako prepoznatljivi, shvaćanje razloga zbog čega ona nastaje je vrlo komplicirano. 

Jedna od zabluda o klaustrofobiji jest da je ograničena na strah od fizičkog ograničenja. Iako osobe s ovom fobijom ne žele ni pomisliti na to da se nalaze u skučenom prostoru, i boravak na velikom koncertu na otvorenom, na kojem je velika gužva, može potaknuti iste neugodne simptome. To se događa zato što su ljudi koji su osjetljiviji na okruženje često skloniji osjećati se zarobljeno čak i kad ne postoje fizičke prepreke. 

Znanstvena istraživanja su pripisala to stanje biološkim čimbenicima. U znanstvenom radu objavljenom 2009. u časopisu 'Psihijatrija i klinička neuroznanost', Fumi Hayabo je otkrio vezu između paničnih poremećaja i manje amigdale - dijela mozga koji obrađuje emocionalne reakcije. Druge teorije pripisuju to genetskim defektima, dok psiholozi smatraju da se uzrok krije na potpuno drugom mjestu.

Anxiety UK - britanska dobrotvorna organizacija koja se bavi anksioznim poremećajima - tvrdi da je najčešći uzrok straha od zatvorenih prostora to što je osoba iskusila sličan traumatični događaj, recimo da je zaglavila u liftu ili sličnom malom prostoru. Isto tako, djeca klaustrofobičnih roditelja ponekad mogu naslijediti fobiju bez da su sama proživjela traumatsko iskustvo. 

No sve može potaknuti i živa mašta. Tendencija da previše razmišljamo o svemu može navesti ljude da smisle brojne neugodne ishode u različitim, inače potpuno bezopasnim, situacijama.

U nekim slučajevima, strah može predstavljati i vanjsko iskazivanje emotivne represije, tako što će osoba projicirati zatvorene osjećaje u svoje neposredno okruženje.

Povremeno klaustrofobija može nestati, no većini osoba koje dugo boluju od nje, ona može diktirati način života. Mnogi će tako radije prijeći tisuću stepenica nego zakoračiti u lift ili putovati tri puta dulje samo da ne moraju kročiti u podzemnu željeznicu.

No važno je znati da izbjegavanje određenih zastrašujućih radnji može samo pojačati klaustrofobiju. Kognitivno bihevioralna terapija, koja pomaže pacijentima da kontroliraju strahove racionalizacijom, najviše se preporučuje u ovakvim situacijama, piše Economist.

Drugi tretmani uključuju pak hipnozu ili lijekove protiv anksioznosti, iako se smatra da oni imaju malo ili nikakvog učinka.

Iako se fobije u biti ne mogu nikad u potpunosti izliječiti, tvrde psiholozi, osoba se može naučiti normalno živjeti s njima i držati ih pod kontrolom.