Pokojnom Joeu Strummeru, kada je prvi put čuo za klimatske promjene još u 90-ima, odmah je bilo jasno što treba prvo činiti: "Idemo posvuda saditi stabla!" U međuvremenu se šume krče čak i brže nego ikad prije, ponajprije po Indoneziji, a stvari počinju opet ići na sve gore i u Amazonskoj prašumi, "plućima svijeta". Jedan projekt, međutim, napreduje. Sporo, ali ide.

"Veliki zeleni zid" s kraja na kraj Afrike, od Senegala do Džibutija, koji je zamišljen da se u širini od 15 kilometara proteže kroz 11 država kako bi se zaustavilo širenje Sahare, danas u sebi ima 11 milijuna stabala. Posebno zbog klimatskih promjena, Sahara se širi i guta poljoprivredne površine na kontinentu na kojem od poljoprivrede živi 70 posto siromašnih Afrikanaca. Već nekoliko godina iz područja u kojima je pustinja već progutala oranice i pašnjake, odlaze klimatski izbjeglice.

Prema predviđanjima UN-a, ako se ne bi ništa učinilo da se to spriječi, do 2025. godine Sahara će progutati dvije trećine poljoprivrednih površina Afrike i do umiranja od gladi će dovesti 235 milijuna ljudi uz sve zamislive posljedice poput ratova, pokolja, nasilja. Zato je nigerijski predsjednik Olusegun Obasanjo 2005. predložio sadnju 7700 kilometara duge prirodne barijere.

Popularni astronaut Vruće je – evo kako Sahara izgleda iz svemira

Već 2007., za afričke prilike to zbilja jest "već", Afrička unija potvrdila je plan koji bi trebao koštati 4 milijarde dolara, a do danas na projektu najozbiljnije radi Senegal. Prije sedam godina za National Geographic iz resornog ministarstva te zemlje rekli su da "ako ih svijet u tome podrži, dobro, ako ne, Afrikanci znaju da je to nešto što po svaku cijenu moraju učiniti". Sličan projekt od 2003. provodi i Kina koja je od širenja pustinje Gobi već izgubila 3600 kilometara četvornih plodnog tla.

Računica je jednostavna; kada se zasade stabla koja mogu odoljeti lokalnim pustinjskim uvjetima, ona ublažavaju pustinjske vjetrove i širenje pijeska, zadržavaju vlagu, utječu na mikroklimu, a na velikim područjima i makroklimu, te na taj način sprečavaju pustinju da se širi i suše da ubijaju sav život na nekom području. Konačan cilj je povratak u plodno stanje pola milijuna kilometara četvornih tla, osiguranje hrane za 20 milijuna ljudi, otvaranje 350.000 radnih mjesta i usisavanje iz atmosfere 250 milijuna tona CO2 svake godine.

Usto, već i sama stabla mogu značiti ekonomsku korist. U Senegalu se sadi senegalska akacija iz koje se mogu dobivati sastojci ključni za kozmetičku i farmakološku industriju. Kritičari navode da projekt napreduje presporo, da bi, ako bi se htio doseći cilj do 2025., brzinu pošumljavanja trebalo udeseterostručiti. Do danas je pošumljeno 15 posto zacrtanog i oporavljeno je 40.000 kilometara četvornih. Tako se bar tvrdi.

No, činjenica je da je u tom poslu bez premca najdalje otišao Senegal, koji je u tom pojasu, nimalo slučajno, politički najstabilnija država uz Džibuti. Kritičari kažu i to da se čak 80 posto stabala nije uspjelo održati na životu. Projekt, međutim, ipak ide dalje, pa se vlada Nigera, koliko god je zemlja i siromašna i tu i tamo na udaru kojekakvih suludih militantnih skupina, dosjetila da koristi tradicionalnu metodu kopanja kratkih, zavinutih jaraka usred vegetacije za čuvanje vode kad padne kiša. I to im je počelo uspijevati.

Na taj način spasili su čak 200 milijuna stabala, dobili pola milijuna tona pšenice godišnje više nego inače, dovoljno za 2,5 milijuna ljudi. Ideje o zelenom zidu nasuprot Sahari potječu još iz 1927. godine, odnosno iz doba kad klimatske promjene još nisu bile primjetne. Znanstvenici tek danas kao posljedicu klimatskih promjena još krajem 19. stoljeća uspijevaju uočiti neke minijaturne pomake u prirodi koji tada nisu praktično nikome radili probleme.

Čudo prirode Neviđeno: Pustinja Sahara okovana snijegom

Kako se onda uopće dogodilo da nastane Sahara i da se stane širiti? Općepoznato je da je Sahara prije 10.000 godina bila sva zelena, istočkana jezerima, ispresijecana rijekama, sa šumama, travom, životinjama i bujala je. Takvu Saharu čak opisuju crteži ljudi po stijenama iz tog doba, primjerice sa scenama kupanja ili lova na životinje. Istraživanje čiji su rezultati predstavljeni ove godine u ožujku u časopisu Frontiers in Earth Science kaže da su Saharu proizveli – ljudi.

Na to područje počeli su masovno doseljavati prije 8000 godina, počeli su se baviti poljoprivredom i stočarstvom. Odjednom se počelo događati to da sve veće površine pod samo jednom biljnom kulturom više nisu bile u stanju zadržavati vlagu, isprva samo u maloj mjeri i točkasto, ali tijekom stoljeća sve više i sve brže, sušna područja su se počela širiti i 1000 godina nakon masovnog doseljavanja ljudi, usred područja današnje Sahare postojala je pustinja.

Arheolozi i geolozi locirali su da su se ljudi prema području Sahare s intenzivnom zemljoradnjom počeli širiti iz doline rijeke Nil prema zapadu. Nakon toga dalje slijedi jedna žestoka lekcija iz ekologije i klimatskih promjena. Saharom su, znači, prije 10.000 godina prolazili čak i monsuni. A danas je to područje izvor tako zagrijanog zraka da pokreće uragane u jurišu na Sjevernu i Srednju Ameriku, i to sve većih razarajućih sposobnosti kako klimatske promjene napreduju.