Nova znanstvena studija upozorava da bi naša procjena mogla biti potpuno pogrešna zbog pogrešnog biofeedbacka u obliku tamnog ugljika. Anaerobni organizmi koji žive u ovim mrtvim zonama i dalje mogu probaviti tamni ugljik bez pomoći sunčeve svjetlosti, otuda riječ "tamni" u tamnom ugljiku.

Vodeća znanstvenica Sabine Lengger sa Sveučilišta u Plymouthu u Engleskoj pridružila se znanstvenicima iz cijele Velike Britanije i Nizozemske kako bi proučavali uzorke sedimenata s dna Arapskog mora. Ono ima najveću poznatu mrtvu zonu na svijetu, područje veličine Floride u kojem nema ni traga kisiku. 

Za zone 'bez kisika' u Omanskom zaljevu zna se već oko 50 godina, ali tek nedavno znanstvenici su uspjeli izmjeriti koliko su se povećale posljednjih nekoliko desetljeća. Rezultati su daleko gori nego što su očekivali i upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice.

Sve što uđe u mrtvu zonu - bježi ili umire!

Znanstvenici su počeli otkrivati ​​ta područja još krajem 1960-ih, no bez sofisticirane opreme mogli su samo nagađati o čemu je riječ.

Bilo je to kasnih 80-ih godina 20. stoljeća kad je morska ekologinja Denise Breitburg iz Smithsonian istraživačkog centra za okoliš ronila kod grebena kamenica u zaljevu Chesapeake. Nekoliko sati ranije, dogodilo se nešto zastrašujuće: određena količina morske vode s jako niskom razinom kisika isplivala je iz dubine zaljeva na površinu stvarajući, takozvanu „mrtvu zonu“ u plićim dijelovima gdje je Denise ronila.

Morske životinje koje su uspjele izbjeći tu vodenu struju siromašnu kisikom ostale su zbijene na malom području blizu obale, a rakovi su se čak popeli na obližnje plutače bježeći prema površini kako bi izbjegli "gušenje vodom".

Nakon toga je s kolegama provela istraživanje o uzroku i nastanku mrtvih zona s zaključkom da je otvoreni ocean izgubio je oko 77 milijardi tona kisika u zadnjih 50 godina, što je gotovo dva posto njegove ukupne koncentracije.

Do 2008. godine otkrili su oko 405 mrtvih zona. Osim toga, slojevi morske vode s velikim manjkom kisika koji ne mogu podržavati nikakav oblik života pronađeni su i u Atlantskom oceanu.

Uočena ekološka katastrofa

Vode s niskom koncentracijom kisika u blizini obale često je posljedica povećane količine hranjivih tvari, koje algama omogućuju eksplozivan rast, zatim brzo iscrpljivanje svog kisika iz okolne vode za vrijeme njihovog propadanja te smrt.

Mrtve zone bez kisika koje alge pritom stvaraju i u slatkoj i u slanoj vodi, posljednjih je godina sve češća. Štoviše, čini se da uloženi volonterski napori za suzbijanje te pojave nisu urodili plodom, a smatra se kako tome doprinosi porast temperature vode. Kako ove alge troše više kisika i nastavljaju tražiti nove izvore kisika, mrtva zona raste. 

Nema im pomoći Mijenja se boja oceana, za 80 godina bit će skroz drukčiji

Prisutnost anaerobnih bakterija koje još uvijek mogu probaviti ugljik u mraku  znači da su ove mrtve zone možda pokazale ugljikove potpise koji podsjećaju na tradicionalno fotosintetske organizme, čime su znanstvenici doveli u zabludu ukupna mjerenja tih mrtvih zona, piše Popular Mechanics.

Studija koju je predvodilo Sveučilište u Plymouthu ustanovila je da procijenjena petina sve organske tvari na morskom dnu potječe od anaerobnih bakterija koje učvršćuju ugljik u tami mrtvih zona. Ako je to istina - da 20 posto svih detritusa nisu samo bakterije, nego anaerobne bakterije - znanstvenici sugeriraju da to treba uzeti u obzir u bilo kojoj jednadžbi za procjenu ili mjerenje ugljika u cijelom svijetu.

Ako su 20 posto ugljika apsorbirali organizmi koji su tako nedovoljno istraženi, ne samo da su jednadžbe lagano isključene, već je i količina površine koja je pokrivena mrtvim zonama vjerojatno podcijenjena. 

Još uvijek znamo relativno malo o svjetskim oceanima zbog poteškoće u pristupu njima kako bismo prikupili uzorke ili kompletne studije. Ekspedicija koja je otkrila pravu veličinu mrtve zone Arapskog mora koristila je autonomne podmornice.

Nova studija Sveučilišta u Plymouthu pokazuje da ima još puno toga za otkrivanje i potvrđivanje onoga što se nalazi duboko ispod oceana - i kako ti podaci utječu na klimatsku znanost na površini.

Utjecaj na ljude

Ovi učinci mogu se negativno odraziti i na ljudske zajednice koje žive od mora i morskih organizama. Neke ribarske zajednice ne mogu samo tako promijeniti svoju lokaciju ukoliko se lokalne populacije morskih organizama smanje ili izumru.

nevjerojatno Morski narod: Ispod vode mogu izdržati 13 minuta!

Smanjenje količine kisika u morima također može ubiti koraljne grebene što loše utječe na turizam područja koja o njemu ovise, kao i na cijeli ekosustav.

Kod rješavanja problema mrtvih zona, znanstvenici spominju tri strategije - rješavanje uzroka onečišćenja, zaštita morskog svijeta kroz uspostavu zaštićenih područja te povećanje praćenja područja s niskom raznim kisika u oceanima.