Planetarni astronom Peter Brown bio je prvi koji je objavio da je skoro tri mjeseca nakon pada, NASA uz pomoć vojnih promatranja utvrdila da je 18. prosinca prošle godine nad Beringovim more kod Kamčatke eksplodirao asteroid. Prvi podaci koje je objavljivao očito su bili preliminarni, dok su se još kompletirala upravo primijećena skoro tri mjeseca stara infrazvučna promatranja iz 16 promatračkih postaja diljem svijeta.

Na kraju je ispalo da je stijena u Zemljinu atmosferu uletjela u 23 sata i 48 minuta po Greenwichu, i to brzinom od 32 kilometra u sekundi, da je bila, procjenjuje se, širine 10 metara, mase 1,4 tona i kada je survavajući se iz svemira prema moru skoro okomito,eksplodirala na visini od 25,6 kilometara, bila je to eksplozija siline 173 kilotona TNT-a.

Drugim riječima, bila je to eksplozija 11,5 puta snažnija od one koja je spržila i poravnala Hirošimu 1945., pobivši između 90 i 146 tisuća ljudi. Mjereno silama prirode, bilo je to nešto više od trećine siline eksplozije onog asteroida koji je 15. veljače 2013. eksplodirao iznad Čeljabinska u Rusiji (440 kt).

Odnosno, nešto manje od tri mjeseca nakon što je asteroid eksplodirao, NASA je konačno utvrdila da se nešto dogodilo i što se dogodilo preko postaje za infracrveno promatranje smještene u gradiću Qaanaaqu na Grenlandu. Ovakva eksplozija jednog asteroida stručnjaci navode da je za očekivati da se dogodi dva ili tri puta u 100 godina, što i odgovara onome što čovječanstvo danas zna o udarima asteroida u Zemlju u modernoj povijesti.

Ovaj što se obrušio na Zemlju u Beringovo more, treći je najsilovitiji poznati udar u novije vrijeme. Osim onog iznad Čeljabinska, tu je još i eksplozija koja je u Tunguskoj 1908. porušila oko 2000 kilometara četvornih šume. Najnoviji asteroidni udar čovječanstvo je primijetilo s ovakvim zakašnjenjem zato što je riječ o moru, a i najbliže kopno zapravo je relativno jako slabo naseljeno.

Jednom kad je postalo jasno kad se i što gdje srušilo, trebalo je još samo pronaći je li možda neki od toliko satelita koji jurcaju oko našeg planeta, događaj i snimio. Ispalo je da jest; uhvatio ga je satelit Himawari-8 Japanske meteorološke agencije, što je iskopao meteorolog i stručnjak za sigurnost avionskog prometa s Oxforda Simon Proud.

Fotografija što ju je on objavio na Twitteru bila je crno-bijela, ali ju je lako bilo rekonstruirati u prirodnim bojama. U tom trenutku udar asteroida od prije tri mjeseca postao je planetarna vijest.

"To mora da je bio pravi spektakl", komentirao je za New Scientist Alan Fitsimmons s Kraljičinog sveučilišta u Belfastu.

"Oslobodilo se 40 posto energije koja se oslobodila u Čeljabinsku, ali kako se to dogodilo nad Beringovim morem, nije imalo isti učinak niti se pojavilo u vijestima", komentirala je za BBC Kelly Fast, voditeljica programa pri NASA-i za promatranje objekata bliskih Zemlji.

Tu se otkrilo da je NASA-u o događaju obavijestio "US Air Force", ali je ipak ostalo nejasno zašto je cijeloj stvari trebalo tako dugo da se utvrdi. Trenutno znanstvenici tragaju za eventualnim očevicima među pilotima koji su u to vrijeme svojim putničkim avionima letjeli kroz to područje.

Ovaj asteroid uspio se probiti mimo promatračkih sustava Solar System Dynamics pri NASA-inom Jet Propulsion Laboratoryju, čitaj svojevrsnoj svemirskoj straži za kamenje koje bi moglo zaprijetiti našem svijetu, isključivo zato što ipak nije bio tako kritičnih dimenzija kao kakva gromada širine 30 kilometara i više, što se procjenjuje da se u Zemlju zabija prosječnom jednom u 100 godina.

Dokument iz 1967. Hrvatska među rijetkima nije potpisala da svemir nije ničiji

Tu već godinama bilježi izvrsne rezultate znanstvenica iz Splita Marina Brozović.

U lipnju 2018., primjerice, bez problema uočen je asteroid 2018LA, i to iz opservatorija u Arizoni, čak osam sati prije udara. Bio je promjera samo tri metra. Asteroid se na kraju srušio u slabo naseljeno područje u Bocvani, a video snimka s nadzornih kamera nekoliko je dana pobuđivala puno interesa po društvenim mrežama.