Često se vjeruje da su fizičari i filozofi na suprotnim dijelovima akademskog spektra, iako su u stvarnosti toliko blizu da se mogu i preklapati, te se profesori koji proučavaju jedno područje često prebacuju na drugo, dok pokušavaju pojmiti apstraktne subjekte u teorijskoj fizici.

Jedan takav primjer je profesor Richard Dawid - znanstvenik na fakultetu Ludwig Maximilian u Münchenu. 

Dawid ima doktorat iz teorijske fizike, a karijeru je počeo graditi proučavanjem fizike elementarnih čestica. No zatim se prebacio na fiziku, kako bi proučio kako fizičari mogu vjerovati u određene teorije bez posjedovanja nužnih empirijskih dokaza koji bi potvrdili njihovu točnost.

Njegov kriterij za postavljanje teorije, otkrio je, nije pak sam po sebi nikad bio predmet znanstvenog istraživanja. "To se smatra pozadinskim pretpostavkama. A iako je ovo pitanje pokrenuto fizikom, ono je filozofske prirode."

Fizičari su se dugo oslanjali na ideju filozofa Karla Poppera, prema kojoj je teorija znanstveno utemeljena ako se može potvrditi. No posljednjih godina, mnogi ozbiljni fizičari kao da su napustili ovaj model razmišljanja. 

Primjerice, teorija strune je jedna od najuzbudljivijih ideja u modernoj fizici. Ali nju je nemoguće testirati. Dakle kako fizičari mogu biti uvjereni u to da je ona istinita?

Teorija strune predstavlja poantu fizike, budući da povezuje kvantnu mehaniku s Einsteinovom teorijom relativnosti. Okosnica teorije jest da ona tvrdi da su subatomske čestice minijaturne, jednodimenzionalne strune, a ne točke nulte dimenzije, te da one konstantno vibriraju.

Smatra se da se najmanje 10 dimenzija krije unutar struna, ali su čestice same po sebi premale da bi ih detektirali, a kamoli uočili te dodatne dimenzije.

"Teorija struna nije u potpunosti razvijena teorija", napominje Dawid i objašnjava dalje: "Neka predviđanja ove teorije ne mogu se izračunati. Ne možemo im pristupiti današnjim eksperimentima kao ni onima koja će biti dostupna u bliskoj budućnosti. Dakle, što možemo učiniti s takvom teorijom? Ne želimo živjeti s nekom teorijom 50 godina i ne znati je li ona održiva ili ne".

Ako se ne može provjeriti, je li istinito ili ne?

Nemogućnost provjeravanja teorije struna je novi problem u fizici. Iako Einstein nikad nije izveo niti jedan eksperiment, svoju poznatu teoriju je postavio 1915. godine, te su je do 1919. godine potvrdili eksperimenti.

U slučajevima u kojima je nemoguće dobiti empirijske dokaze, Dawid je identificirao tri razloga zašto ljudi svejedno vjeruju u istinitost modela teorijske fizike. Niti jedan od njih nije posebno jak sam po sebi, no u kombinaciji mnogi vjeruju da oni predstavljaju dobre temelje za vjerovanje u nedokazive teorije.

Prvi je argument koji ne nudi alternativu: "Iako su ljudi pokušavali naći moguće rješenje problema, samo jedan se čini uvjerljivim".

Drugi je meta-induktivni argument, pri čemu ako je teorijski istraživački program prethodno iznudio teoriju koja je naknadno dokazana, kasnije teorije imaju jednako dobre šanse da će biti potvrđene.

I na kraju, tu je neočekivano objašnjenje koherentnosti argumenata, u kojem slučaju teorija rješava pitanja iz fizike u većoj mjeri nego što je prvotno željela, piše Quartz.

Iako ne vjeruju svi fizičari da je Dawid identificirao dobre razloge kojima se može provjeriti točnost znanstvene teorije, o njima se počelo naveliko raspravljati u posljednje vrijeme.

I premda fizičari više nisu toliko filozofski nastrojeni kao početkom 20. stoljeća, kako metodologija u fizici postaje sve apstraktnija i nestabilnija, fizičari će se, čini se, jednostavno morati "vratiti" filozofiji po moguća objašnjenja.