Vijest da je molekularni biolog Miroslav Radman (dugogodišnji profesor na Medicinskom fakultetu pariškog Univerziteta Rene Descartes, redovni član francuske Akademije znanosti, Svjetske akademije umjetnosti i znanosti, Academia Europaea, Europske akademije za mikrobiologiju, EMBO-a, te američke Akademije za umjetnost i znanost, osnivač i znanstveni direktor Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS), centra u Splitu) izabran za stranog člana američke Nacionalne akademije znanosti ostala je mala bilješka u našem dnevnom tisku, gotovo prešućena, kao što to kad nas biva kad je riječ o uspješnim domaćim ljudima koji su se zamjerili moćnicima u struci ili politici.

USPJEH Radman postao član američke Nacionalne akademije znanosti

Godine 1992. Radman je primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti kao dopisni "strani" član, ne kao redovni, "jer nema stalnu adresu u Hrvatskoj", kako je glasilo objašnjenje. Radman je, međutim, jedini Hrvat kojeg je na adresu splitskog MedILSa, zahvaljujući njegovim postignućima, u svoje članstvo pozvala najuglednija američka znanstvena institucija. S Miroslavom Radmanom razgovarali smo u Krku, u kojemu je držao zaključno predavanje na Kongresu hrvatskih genetičara.

Čestitamo! Do vijesti o vašem članstvu u američkoj nacionalnoj akademiji dugo se o vama ništa nije čulo. Nadamo se da će ovo novo veliko priznanje potaknuti i veća ulaganja u istraživanja vašeg instituta MediLS u Splitu. Kako sad stoji MedILS?

Malo sam se opametio pa nisam davao intervjue jer volim biti spontan, a spontanost se često obije o glavu. Ovako, MedILS je neprofitni privatni institut, a to znači neovisan i slobodan, što je velika privilegija u doba ovakvih demokratskih sloboda. Jedino važno bilo bi pričati o našim istraživanjima, ali pitanje 'a odakle vam pare?' je uzbudljivije. Ponosan sam da sam uspio riješiti financiranje Instituta bez fondova iz Europske unije i Hrvatske. Jedina podrška iz domovine je donacija Branka Roglića (Orbico, d.d.) i naše nedavno sudjelovanje u Centru izvrsnosti STIM profesorice Vlaste Bonačić Koutecky, čiji je sveučilišni centar ICAST lociran u MedILSu i s kojim surađuje. Novac za MedILs dobivamo iz inozemstva, iz fundacija iz Francuske i Švicarske, a sad smo sa svojim projektima osnovali dvije tvrtke u Engleskoj, u Cambridgeu, odakle se upravo vraćam, koje - uz dermo-kozmetičku grupu Naos iz Francuske - financiraju naš Institut. Te firme za uzvrat imaju pravo primijeniti naša otkrića, ako bude nešto za primijeniti, a MedILS u tom slučaju dobiva još i 10 posto od profita. Tim novcem iz inozemstva zapošljavamo momentalno 32 osobe. Mi smo slobodni baviti se čime želimo, tako da smo sada stvarno neovisni, te me nije briga koja je vlada na vlasti - sve do one koja bi pokazala interes za MedILS ekvivalentan interesu iz inozemstva. Od početne velikodušne ponude koncesije institutske zgrade za MedILS od dviju vlada (Račanove i Sanaderove) postojala je samo iskrena aktivna nezainteresiranost svih vlada koje su slijedile. Institut je opstao usprkos pokušajima neprijateljskog preuzimanja izvana i iznutra (jasnoće radi: od strane članova Uprave koje sam ja izabrao kao su-osnivač). Profesorica Marija Alačević i ja smo se borili uz podršku predsjednika naše Uprave g. Roglića. Osobno sam 'pokazivao zube' samo kad je trebalo braniti granice integriteta i slobode Instituta, no izbjegavam ratove, jer u ratu, i kad pobijedite, izgubite puno perja.

Niste baš imali podršku domaćih institucija, ni znanstvenih ni političkih…

Mislim da me domaći establishment ne voli zato što me ne može kontrolirati (a ne znam čemu bi to služilo?), dok se je francuski establishment na to bio navikao, čak uz simpatiju i ponos izražen izborom u francusku akademiju znanosti 2002. godine. MedILS je privatni institut od javnog interesa. Kod nas je 2006. počela prva Ljetna tvornica znanosti za djecu na kojoj Hrvatska može biti ponosna, jer je 'tvornica' viđena i dobila i nagradu Google-a na osnovu originalnosti i rada (do iscrpljenja) njenih voditelja i brojnih mladih tutora. Doktorski studij biofizike splitskog sveučilišta udomljen je u MedILSu, praktikumi za Sveučilište odvijaju se na MedILSu kad god to zatreba; ne trebamo za to nikakve ugovore ni pečate. Naš Institut izgleda i funkcionira kao jedan veseli samostan, s onim lukovima bivše kasarne izgrađene 1948. za 'Titovu gardu', koju je vrlo lijepo dizajnirao arhitekt Tomislav Marasović. MedILS vam je kao profesionalno igralište za odraslu djecu, gdje ja izigravam nekog taticu, koji im kaže, izvolite, izmislite svoje znanstvene igre i igrajte se. Interesantno je da ta sloboda destabilizira mnoge mlade početnike: kao da se plaše, čekaju šutke na stručnu pomoć umjesto da je zahtijevaju. Osobno sam sretan svojim izborom da se preselim u Split, i da ne iskoristim u Parizu privilegije počasnog profesora izvanredne klase na Sveučilištu Rene Descartes. Ovdje imam slobodu kreiranja svojih projekata bez obzira na to što misli europski i svjetski biomedicinski establishment. Prividnu izolaciju u Splitu doživljavam vrlo pozitivno, kao neku oazu za alternativna istraživanja, daleko od jakih utjecajnih centara. Zbog toga, nije ni bilo drugog rješenja nego platiti cijenu slobode, što znači - morao sam dobiti svoje pare jer nikad nismo prošli prvu selekciju ni u Ministarstvu, ni za fondove Europske unije. Na to sam izrazito ponosan, jer to znači da ne radimo ono što i drugi, to jest ne kopiramo nikoga. Nije li pitanje etike da se - nakon pola stoljeća rada milijuna biomedicinskih istraživača, koji je koštao nekoliko tisuća milijardi dolara, postavi pitanje nije li strategija borbe protiv raka i degenerativnih bolesti možda neadekvatna? E, pa mi ne radimo u strategiji establishmenta nego na svojoj i zato je prirodno da nas taj isti establishment ne financira. Novac smo dobili od zadrtih ali inteligentnih kapitalista – risk kapitala (venture capital) koji se kladi na nas (ne bez rizika!). Zašto nas hrvatski establishment ne podržava (ne nužno financijski), nije mi jasno. Kao da smo neka neprijateljska novotvorina (tumor, ako niste znali), a mi samo tražimo da dobijemo status instituta od javne koristi. Bivši splitski gradonačelnik nikada nije posjetio institut ali nam je jednokratno ukinuo stipendije za djecu Splita, koje sad na njihovom putu prema doktoratu stipendira MedILS. Tako da MedILS ne prima nego daje, ali isključivo radi mladih koji su nevine žrtve loših radnih navika i poremećenih kriterija. Evo, nakon Američke akademije umjetnosti i znanosti prije četiri godine, izabralo me ove godine i u US Nacionalnu akademiju znanosti s hrvatskom (MedILS) adresom. Stotinjak akademika iz svijeta, te predsjednik HAZU i nekolicina prijatelja iz Hrvatske, čestitali su mi na članstvu, ali nitko iz nadležnog ministarstva. To je značajno samo kao dijagnoza.

Znači, ništa se nije promijenilo u hrvatskoj znanosti? Zagrebačko sveučilište sve je niže na svjetskim rang-listama, a u neke razrede u HAZU imaju pristup samo podobni.

Nisu to moji problemi; moj problem je MedILS koji je, usput, u američkoj akademiji znanosti puno poznatiji nego što je u Hrvatskoj: na primjer, znaju da je MedILS prvi institut u kontinentalnoj Europi koji se počeo baviti biologijom starenja i bolesti vezanih uz starenje. U mojim godinama glupo je čuditi se ičemu. Ništa se ne događa bez razloga, uvijek postoji razlog, a ja mislim da je glavni razlog duboko kulturni. Mi smo u svojoj 'slavnoj' prošlosti stoljećima bili pod nekim, najviše pod Austro-Ugarskom - a ljudi su bili inteligentni, naročito seljaci i ribari (jer ako nisu inteligentni, umrijet će od gladi) i adaptirali su se tada na ulogu kmetova (nije bilo drugog izbora). Međutim, kmetovi često ne trpe da netko iz njihovih redova napreduje. Što si ti bolji od mene? – tako razmišljaju i ne dozvoljavaju da se drugi kmet uzdigne iznad kmetstva. A budući da su se stoljećima adaptirali biti sluge drugima, u redu im je da uspije Amerikanac, Englez ili Nijemac, čak toliko da im bude gazda. Postoji mala elita, pod navodnicima, a to su, kao i u prošlosti, vazali, čiji je glavni problem ne zabuniti se kome treba ljubiti ruku, a koga mogu zlostavljati.

Zašto se ništa nije promijenilo otkako imamo svoju državu?

Nasi preci nisu imali ni vremena ni prilike da žive u slobodi i da joj se prilagode. To nije ničija krivica, ali jeste krivica ne htjeti ustanoviti dijagnozu. To je kao kad liječnik ne bi htio ustanoviti neugodnu dijagnozu. Sloboda nam je počela s pljačkom najvećih javnih dobara, koja su pravno bila u vlasništvu naroda (tako sam ja to razumio).

To se dogodilo u svim zemljama u tranziciji, no kod nas u najvećim razmjerima…

Ne znam dovoljno dobro kako su tranzicije drugdje protekle... Pogledajte samo kako funkcionira vrla EU, parazitizam birokracije pojest će je iznutra, kolabirat će ako se nešto radikalno novo ne dogodi. Baš zato, osobno sam u Splitu sretan čovjek, imamo zaštićeni prostor, možda kvadratni kilometar, koji su mi država i grad dali na upotrebu, i na toj slobodi sam im iskreno i duboko zahvalan. Ali poslije su se bili malo predomislili i pokušali manevre osiromašenja instituta, kako bi ga netko drugi preuzeo. No, uz vjerne prijatelje i sa suradnicima, kao sto je dr. Anita Kriško, François Taddei i Ivo Sbalzarini riješili smo se grabežljivaca i parazita, kao u napetom romanu, a novac smo dobili samo zahvaljujući svom radu i originalnosti.

Morali ste razviti managerske sposobnosti?

Dovoljno sam iskusan da znam da su menadžerstvo i menadžerska kultura često izvor ozbiljnih problema. Cijeloj svjetskoj znanosti napravljena je medvjeđa usluga otkad je korporativna kultura kontaminirala znanstvenu. Birokrati danas određuju što je na meniju za financiranje istraživanja nepoznatog i dobili su rezultate koje su zaslužili kombinacijom neznanja i arogancije… Vrhunska želja pravog znanstvenika nije da pokaže kako je pametan nego da bude iznenađen svojim otkrićem. MedILS je investicija u iznenađenje. Želim biti iznenađen, želim da pronađemo nešto zbog čega ćemo moći reći: O tome nismo mogli ni sanjati, nitko na svijetu o tome nije mogao sanjati, i to su onda velika znanstvena otkrića. Velika otkrića se prepoznaju po tome što za njih morate izmisliti novu riječ, jer je to nešto toliko novo da za to nema riječi. Tako su nastale riječi atom, elektron, supravodljivost, operon, apoptoza, itd.. Kad se tako nešto dogodi, obično se za to dobije Nobelova nagrada. To je uvijek iznenađenje, a iznenađenje se ne može naručiti. U Le Mondeu sam napisao članak pod naslovom 'Kladite se na znanstvenike kao na konje'. Dobivate li svaki put? Ne. A na osnovi čega se kladite? Kladite se s obzirom na performanse konja, ovaj bolje trči po kiši, ovaj ima ove, onaj one prednosti, no nikad ne možete biti sigurni u dobitak. Tako bismo se trebali kladiti i na znanstvenike i umjetnike, s obzirom na njihove performanse. Malo je to teško za početnike, oni moraju proći šegrtovanje, moraju naučiti zanat. Najbolje što šegrt može za sebe učiniti jest da izabere dobrog majstora/majstoricu od kojeg će učiti. I obrnuto. Kad majstor nađe talentirane šegrte, to je slavlje…

Koliko imate domaćih 'šegrta'?

Otprilike 75 posto, no sva četiri nova doktora znanosti su iz inozemstva - ne radi snobizma; tražio sam, ali naši mladi ljudi nemaju dobre radne navike. Rijetki talentirani i kompetentni su obično već u inozemstvu ili na solidnim pozicijama, usred nekog uzbudljivog projekta, pa ih je teško privući na MedILS. Nitko za to nije kriv za takvu situaciju osim hijerarhijski najviših, jer su prihvatili ulogu za koju nisu kompetentni, ili još gore, nisu kompetentni ni toliko da bi znali da su nekompetentni. Nije ni lako danas biti kompetentan za liderstvo u znanosti i tehnologiji, jer se sve ubrzava. Google može propasti za godinu dana, samo neka se dogodi neka afera ili neka kriva investicija. U evoluciji života, kao i u kulturnoj evoluciji, nije važan produkt, jer svaki ima ograničeno trajanje, važan je proces stvaranja novih produkata (kao što je i ljudska vrsta). Život je besmrtan - četiri milijarde godina za nas je besmrtnost - no život nije entitet nego proces, a mene zanima upravo proces koji traje. Ne zanimaju me više nagrade ni dekoracije nego da uživam u procesu. Da svaki dan budem nagrađen tako što uživam u svom poslu. Nemam ništa protiv da se obogatim, znam kako bih lako potrošio pare; ima divnih ideja kako se pare mogu potrošiti, ali to mi nije cilj ni svrha nego da taj proces traje što dulje i da u njemu uživam.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Predavali ste kreativnost na uglednim poslovnim školama INSEAD u Fontainbleauu i ESSEC u Parizu i Singapuru; za kreativnost u znanosti dobili ste i prestižne nagrade Leonardo i Sonnyja. Što ste isticali svojim studentima?

Ti studenti su često već iskusni menadžeri na specijalizaciji. Pričao sam im, i davao primjere, kako ne trebaju preozbiljno shvaćati ono što ih stručni profesori uče, jer se case studies nikad ne ponavljaju. Nijedna priča, bilo čija, na primjer ona Billa Gatesa, neće se ponoviti. Tad i samo tad, pod onim uvjetima, dogodilo se uglavnom sretnim slučajem onim upornim i talentiranim. Od možda 10.000 ljudi u SAD-u koji su pokušali postati 'Bill Gates', jedan (bez navodnika) je uspio; kod nas je pokušalo možda dvoje-troje, ili nijedan, ni u Francuskoj nijedan od možda stotinu nije uspio – nije bilo dovoljno, no uvijek iznova moramo pokušavati. Naša je profesija specifična po tome što se bavimo isključivo nepoznatim. Mi smo stalno na granici mraka neznanja, i čim malo negdje nešto osvijetlite, pomaknuli ste se prema novom neznanju. Naša profesija se bavi neznanjem i pokušava iz njega malo-pomalo ekstrahirati znanje. Znanstvenici istražuju i otkrivaju postojeće ali nepoznato, dok umjetnik i poduzetnik stvaraju nešto što nije postojalo. Oni su kreatori, mi nismo, mi smo otkrivači već postojećeg. Pa ipak, znanstvenici istraživači su kreatori novih eksperimenata, koji nikad nisu postojali, ali svrha im je izvlačenje znanja iz neznanja. Mi ne pokazujemo javnosti kako je lijepa naša instalacija zvana eksperiment. Čim izvuče znanje, znanstvenik će rastaviti eksperiment kao što će umjetnik sastaviti i rastaviti neku svoju instalaciju.

Što mislite o društvenim znanostima danas? Sve je više jednako važnih interpretacija, više nema dominirajuće filozofije….

Ljudi koji se bave društvenim znanostima često su vrlo ozbiljni jer negdje znaju da društvene znanosti nisu prava znanost, jer još nisu sazreli uvjeti za eksperimentalnu filozofiju ili sociologiju. Čim o jednom te istom fenomenu može istodobno postojati nekoliko različitih interpretacija ili 'škola', to govori da to nije znanost. Newtonov i Einsteinov zakon vrijede na svim kontinentima, u svim znanstvenim institucijama - nešto vrijedi svuda, a nešto nigdje. Društvene znanosti još nemaju na raspolaganju metode adekvatne kompleksnosti psiho-socijalnih procesa te ostaju udaljene od vrlo kompleksne realnosti…To samo znači da treba ulagati u nove filozofije. Mislim da sad najviše fali ono što bi biologija čovjeka trebala otkriti, a to su mehanizmi motivacija i emocija u našim percepcijama, kognitivnosti i donošenju odluka… Kao znanstvenik priznajem, a to će priznati i svaki znanstvenik bolji od mene, da u jednome momentu povjerujete u nešto, i posvetite pet ili deset godina života da to istražite, jer vam emocije kažu: 'Ovo je prelijepo da ne bi bilo istinito'. Događa se to u matematici, fizici, kemiji, biologiji… Uostalom, neuroznanost je jednostavnim eksperimentima pokazala da važne odluke – s kim ćemo se vjenčati, koju ćemo kuću (ili cipele!) kupiti i sl., donosimo sekundu-dvije prije nego što smo svjesni da smo ih donijeli - ta se aktivnost 'vidi' u mozgu. Dakle, velike, važne odluke donosimo iracionalno, na osnovi emocija, a onda se racionalni dio mazga pobrine, kao dobar advokat, da prvo vama kao osobi, a onda i drugima, objasni da je ono što je bilo iracionalno zapravo najracionalnije moguće. Racionalni dio mozga munjevitom brzinom skuplja dokaze da je baš ta odluka najbolja, pa mislimo kako smo bili pametni, a odluka je donesena nesvjesno i izražena u vidu emocije. Kad tako uzmete u obzir individue, i kompleksnost interakcije između individua, bračnog para, ljubavnog para, obitelji, sela i grada, političkih partija, država, to je toliko kompleksno da o tome nemamo pojma. No ljudi imaju potrebu i drskost o tome 'filozofirati', i te svoje ideje na neki način 'prodavati', za utjecaj u društvu, za privilegije ili za pare, i tako se stvara znanost od ne-znanosti, jer to još nije znanost.

Vrlo ste kritični prema znanstvenim dosezima u području kojim se bavite. Govorile ste o tome i u svom zaključnom predavanju posvećenom prof. Mariji Alačević na Kongresu hrvatskih genetičara.

Mi ne poznajemo dovoljno ljudsku biologiju da bismo riješili problem teških bolesti kao što su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, tumori itd. Iako imamo mnogo podataka, nitko ih ne razumije te pojma nemamo o pravim uzrocima, pa zato nismo ni blizu lijeku, a čovječanstvo je investiralo monumentalne napore i troškove - bez usporedbe s bilo kojom znanstveno-tehnološkom avanturom. Samo u zadnjih pola stoljeća, izračunao sam, radi se o milijunima istraživača/liječnika i tisućama milijardi dolara koje su u svijetu investirane na 'ciljana istraživanja', a možda su krivo naciljana…. Da su rekli: 'Znanstvenici, istražujte što hoćete', s tim bih se složio, međutim, te su pare utrošene i danas više nema para za slobodna znanstvena istraživanja. Morate obećati da ćete riješiti neki velik problem, raka primjerice. Kolike su milijarde za to utrošene, a koji su rezultati? Uspjeh je gotovo nula. Zašto? Jer kad su istraživanja ciljana (kad vam nešto jako treba), vidokrug je sužen i mogućnost da promašite je golema. Nobelovac Jean Perrin, fizičar, rekao je 1936.: 'Nisu liječnici izmislili rendgenske zrake jer su željeli gledati unutrašnjost živog organizma. Da su dobili zadatak da pronađu način na koji će gledati u ljudski organizam, a da on ostane živ, još ne bismo imali rendgenske zrake'. Otkrili su ih fizičari, slučajno, nisu ni znali što su otkrili, pa su ih nazvali X zrake, kasnije su im dali ime po Röntgenu, a onda se ispostavilo da se pomoću njih može gledati unutrašnjost živog organizma. U istraživanjima tih fizičara nije bilo svrhe. Da je bilo, ni danas ne bismo imali rendgen. Fleming je prvi antibiotik, 'lijek protiv tuberkuloze', otkrio zahvaljujući slučajnoj pogrešci, nitko njemu nije platio da se bori protiv infektivne bolesti… Oni koji odlučuju o raspodjeli novca za znanost to ne razumiju.

Svoj institut volite uspoređivati s rječicom koja traži prečac, prodornija je, hrabrija, dovitljivija od mainstreama, koji teče utabanim koritom… Za takav, neovisan pristup istraživanjima, zalagali ste se već kao mlad znanstvenik…

Da, opsjednut sam time! Uživam u rizičnoj inovaciji. Ne radim, i nikad nisam radio, u nekom kognitivnom 'kanjonu' kojim već teče neki moćni mainstream. Meni to nije izazov, ni avantura, a opredijelio sam se za znanost jer sam po prirodi avanturist. Volim riskirati, svačim sam se bavio, i raznim sportovima, jer kad riskiram svoj život, to znači da ga imam. Za mene je najvažnije pobuditi svoje emocije, osjećati uzbuđenje, 'susciter les emotions', kako kažu Francuzi. Jer emocija je najbolji dokaz da smo živi. Nakon što smo dobili šansu da se rodimo, najvažnije je samo jedno pitanje – jesam li još živ? Samo je to pitanje važno, sva ostala su sitnice i detalji u kojima se gubimo. A za to vam treba dokaz. Cogito ergo sum, Descartesov zaključak: 'Mislim, dakle jesam', to je bullshit, jer dobro znamo da u trenucima u kojima najmanje sumnjamo da smo živi, u vrijeme orgazma, meditacije, ne razmišljamo, nego osjećamo. A osjetiti da si živ nije tako evidentno. Kako znaš da si živ? Čovjek je živ i dok je pod anestezijom, živ je dok spava, i srećom ne strahujemo svake večeri kad idemo spavati hoćemo li se probuditi, što je moguće. Dakle, cilj svega što radimo je - uzbuditi se! Uzmimo kao primjer Billa Gatesa, za kojeg bismo mogli misliti da mu je novac bio najvažniji u životu. Ali došao je do 100 milijardi i onda je skužio: ako zaradi još deset, što nije lako, to nije uzbudljivo - samo 110, i - onda se počeo uzbuđivati trošenjem para. Nakon toga je 98 posto svojih para dao. Shvatio je da se sad uzbuđuje više trošenjem para nego daljnjim zarađivanjem. Dakle, tu su u pitanju emocije. Isto vrijedi za Majku Terezu, ali i za Jacka Trbosjeka, jer ima i perverznih emotivnih potreba. Njega je uzbuđivalo nekome otvoriti trbuh jer je bio bolestan. Mozart, Hitler, nogometne utakmice, sve su to uzbuđenja, a to je najvažnije nakon golog preživljavanja. Potreba za uzbuđenjem svima je zajednička. Emocije su prolazne, efemerne, dođu i prođu, ali nas pokreću. Osjećam, dakle jesam! To su stanja u kojima se ne razmišlja nego osjeća, može to biti meditacija, no čovjek se itekako osjeća živ, kao dio velike prirode. Pokušajte zamisliti da ništa ne osjećate. Bili biste komad mesa koji uzima kisik i izdiše ugljični monoksid. Mislim da se o tome radi, i kad bi ljudi bili toga svjesni, više bi se relaksirali, bili bo bolji ljudi. Jednom prije dvije godine, kad sam gledao u more i relaksirao se, mislio sam: 'Što izvodiš kerefeke, idi lovit ribu', no jasno mi je da me znanost najviše uzbuđuje. Svjestan sam da sam postao majstor i dobro ispekao svoj zanat, i uživam u svojoj izvrsnosti kao što najbolji tenisač uživa kad pogodi neki kut terena, o čemu ja ne mogu ni sanjati. Emocije pokreću svijet.

Zašto su američke škole dobre? Kakve bi škole trebale biti da bi u njima stasali kreativni, slobodno misleći ljudi?

Amerika bi bila vrlo žalosna i siromašna zemlja da nema stotinjak sveučilišnih kampusa, MIT, Harvard, Stanford , Yale..., koji su lokomotiva američke kreativnosti i inovacija. Tamo dolaze najveći talenti i avanturisti iz cijelog svijeta - sreća za njih - jer su tamo sjajni uvjeti za ljude koji znaju što vole i žele. Mislim da djetetu treba omogućiti degustaciju raznih profesija i aktivnosti kako bi dobilo priliku vidjeti nije li pukim slučajem neki Mozart, Tesla ili Picasso. Neka dijete što prije otkrije svoj urođeni talent (za koji nije zaslužno, niti krivo ako ga nema), a to će se prepoznati po tome što to rado radi. Vidi svoj uspjeh i on ga ushićuje. To prvo treba razvijati kako bi dijete steklo samopouzdanje jer samo kad je dijete sigurno, otvorit će se prema svijetu, učiti, i u tome će uživati. U obratnom se razvija strah: loš si, glup, kilav u sportu, nemaš sluha, i dijete se zatvara prema učenju i prema svijetu. U redu je učiti pisati i dva plus dva, ali ništa drugo - povijest, geografija, gramatika, sve je to za kasnije, nego degustacija profesija. Svatko ima talent za nešto više nego za nešto drugo, i taj talent treba otkriti i omogućiti da to razvija. Tako se rađaju individualna sreća i produktivnost i bogatstvo društva.

Tko je tu ključni pokretač? Roditelji, učitelji?

Sustav ne valja. Nastavnici ne vole svoj posao jer on nije cijenjen, bijedno je plaćen u usporedbi s mešetarima, pa često ne vole djecu, jer za njih nemaju vremena ni energije. Taj sustav zanemaruje nagrađivanje za uspjeh, a strogo kažnjava za ono što u nečijoj percepciji nije dobro. U francuskim i našim školama težina kazne za ono što nastavnik percipira kao krivo ili loše daleko je veća nego nagrada za ono što je dijete napravilo dobro. U Americi je obrnuto i svaka im čast. Najvažnije je otkriti talent. U Economistu je bio čanak pod naslovom 'Brains business', biznis znanja, koji iznosi zaključak da je danas u svijetu najbolji sustav visokog obrazovanja američki. I to zato što nema sustava! Ministarstvo u SAD-u ne propisuje ništa. Svaki koledž i sveučilište radi po svome, eksperimentira, jer ima slobodu da to primijeni i da pravi svoje, ne tuđe, pogreške te da ih odmah ispravlja. Nema sustava ni za troje djece iz iste obitelji. Nešto što je dobro za jedno dijete traumatizirat će drugo dijete, i to je dobro, jer smo različiti, a ne klonovi i roboti. Obrazovni sustav je nepotreban; bilo bi najbolje imati individualizirano obrazovanje jer smo, nasreću, različiti. Potrebno je samo dosta novca da se odrasli pozabave djecom tako da ih ne kastriraju rigidnim programima nego da dopuste njihovim talentima da se razvijaju. Kad voli ono što radi, onda čovjek ima uspjeha i postaje majstor svog zanata, i kad se takav čovjek počne zanimati za druge stvari, obično mu i one idu jer je naučio metode. Takvi postaju najbolji majstori, najbolji ribari, najbolji graditelji gitara, najbolji nefrolozi…Djeca nam trebaju postati majstori, da osjete kako uživaju u onom što rade, a uživat će samo ako otkrije svoj urođeni, dakle nezasluženi, talent. Po meni, jedini način da društvo najviše profitira od kreativnosti i produktivnosti svoje populacije je da svatko radi ono za što je prirodno talentiran. Na to se treba koncentrirati, prije nego na povijesne datume, interpretacije, religije, tradicije, to je sve samo okretanje glave unazad, a moraš trčati naprijed, kao Crvena Kraljica Lewisa Carrolla, koja kaže Alisi: 'U mojoj zemlji, da bi ostala na mjestu, moraš trčati što brže možeš, a ako nekamo želiš stići, moraš trčati još dva puta brže'. Mi učimo povijest, o kojoj i ne znamo puno, iskrivljujemo je, gledamo unatrag i kočimo svoju djecu, koja onda ne mogu uspjeti u životu. Izašao sam iz Povjerenstva za kurikularnu reformu jer mislim da se u reformi školstva bavimo tehnikalijama, brinemo se o Bologni ili ne znam čemu. Ni sebe ni svoju djecu ni unuke ne bih tako odgajao. Nisam htio biti licemjer i sudjelovati u tome jer ne vjerujem u pozitivan efekt fiksnih kurikuluma. Nama nisu jasne osnovne smjernice. Premijer i predsjednica upravljaju brodom koji se zove Hrvatska, a bave se malim šarafima, konopima i čvorovima, dok nitko nije jasno rekao kamo uopće idemo. Nemamo ni vizije ni kapetana – možda je to čak i opravdano kad se uđe u velike integracije kao EU?!

Utječe li genetika na našu sposobnost učenja?

To je kao da pitate je li nacrt arhitekta važan za gradnju nebodera. Genetika je presudna. Tek kad nema genetskih problema, može se vidjeti efekt okoliša. Odgovorit ću primjerom jednog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Science. Grupa istraživača u Americi dobila je dozvolu upoznati i usporediti jednojajčane blizance kojih se majka nakon porođaja odrekla i odrasli su u različitim obiteljima, te nisu ni znali da imaju brata ili sestru. Njih 172 para. Ti su ljudi tad imali 30, 40, 50 godina. Temeljito su istražili, i usporedili ih s blizancima koji su odrasli u istoj obitelji, kao što je to obično slučaj. Sami istraživači su bili zapanjeni rezultatom: oni koji su odrasli u sasvim različitim obiteljima, jedan na farmi u Millwaukeeju, drugi kod profesora na Harvardu, ti monozigotni blizanci koji nisu ni znali za postojanje onog drugog, daleko su sličniji od onih koji su odrasli zajedno! Interpretacija istraživača bila je da je kompeticija dviju jedinki koje žele istodobno istu stvar unutar jedne zajednice tako velika i opasna da su se naporom razlike među njima povećavale kako bi opstali u tako kompetitivnoj situaciji. Dok su ovi u dvije obitelji različitih kultura i statusa odrasli bez te kompeticije i sve razlike za koje mislimo da su fundamentalne bile su manje važne nego kompeticija. U sažetku su bili jako oprezni i u zadnjoj rečenici su istaknuli kako ne žele reći da se ne isplati ulagati u edukaciju, jer je evidentno što ona znači. Očito, da se Mozart rodio u Maslinici na Šolti, gdje nije bilo ni jedne gitare, a kamoli klavira, on sigurno ne bi postao slavni skladatelj, možda bi samo lijepo pjevao, ili bio čudak.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Možda da nam o tome nešto kažete na vlastitom primjeru…

Kao i svima, meni se sve najvažnije u životu jednostavno dogodilo. Ja nisam izabrao ni jajnu stanicu ni spermij iz kojih sam nastao, nisam izabrao gene, ni roditelje, ni kulturu, ni geografiju u kojoj sam rođen, ni religiju, ni način pjevanja, iako mi je sve to važno. U toj lutriji gena, roditelja, geografije, postoje peh i sreća. No zbog toga ne treba biti fatalist. Što bi trebao sa svojim životom uraditi onaj koji se rodi s teškim fizičkim ili mentalnim hendikepom? On neće postati olimpijski pobjednik ni Einstein, no nešto može uraditi od svog života uz pomoć društva. Mi nismo krivi za ono što postanemo niti smo zaslužni za svoje talente. Slaviti neke ljude, pogotovo sistem zvijezda, jednako je glupo kao da osudimo hendikepiranu djecu. Onaj koji se rodio zakinut nije to zaslužio, kao ni onaj koji posjeduje talent. Ne kažu nam elementarne stvari. Pasteur je lijepo rekao: 'La chance sourit aux esprits preparés', što znači: 'Sreća se smiješi pripremljenom umu'. To znači: ako vam ptica sreće proleti ispred nosa, a vi za to vrijeme spavate, nećete ni znati da ste nešto propustili. Treba biti budan, reaktivan, aktivan… Koja god bila vaša početna točaka - a za nju niste ni zaslužni ni krivi - od nje možete nešto napraviti, pogotovo ako je kulturna sredina takva da to omogućava, ako je tolerantna i ima razumijevanja i empatije.

Što je po vama najveći uspjeh biomedicine svih vremena?

Bez sumnje vakcine i antibiotici. Vakciniranje je spriječilo ulazak virusa u organizam, a antibiotik je spriječilo razvoj bakterije nakon infekcije. Tjedan dana pijete antibiotik i bakterija nema, problem je riješen. I vakcine i antibiotici otkriveni su u low tech dobu, tehnologija nije mogla biti na nižoj razini. Nije postojala ni riječ imunitet, toliko o znanju, ali je bilo zdravog razuma i hrabrosti. Jeneer i Pasteur su isprobali vakcine na sebi, a Salk je protiv dječje paralize vakcinirao najprije sebe pa svoju djecu. To su ovi pioniri infektivnih bolesti riješili na najprimitivniji način, ali uz zdrav razum. Hoću reći da razvijamo kulturu u kojoj se gubi zdrav razum, pa je glavni hit umjetna inteligencija, artificial inteligence. Bilo bi zdravo da priznamo da se gubimo u izobilju svega i svačega, a intuitivno osjećamo da smo razdrmani i da idemo prema eusocijalnom društvu, kao ono kod mrava i pčela. Bit ćemo pod kontrolom, unutar mravinjaka nema tučnjave, nema ratova, to je uređeno društvo kakvo su Huxley i Orwell lijepo opisali. Brže nego što mislimo, ide se prema eusocijalnom društvu, u kojem će biti toliko kontrole da ljudi neće niti znati da im fali sloboda. Jedno pitanje me muči: Tko će biti vlasnik te umrežene mreže, te megamreže, koja će vjerojatno biti globalna i zove se globalizacija. Tko će biti kraljica, koja kod pčela živi trideset puta dulje nego radilice. Tko će biti vlasnik te mreže, tko će biti moj vlasnik?

Mislite li da postoje tajna društva koja upravljaju svijetom?

To je interesantno pitanje, i zato uživam u izolaciji. Izolirao sam se u slobodu u Splitu, mnogo veću nego što sam je imao u Parizu. U MedILSu se borim za zdravlje a ne protiv bolesti. I zato su moji projekti drukčiji od drugih. Nikad ne treba očajavati. Deset godina sam se borio. Svako je blagostanje relativno. Naše prvo blagostanje trajalo je godinu dana kad je premijer Sanader okupio direktore velikih hrvatskih firmi i rekao: 'Dosad ste plaćali za Dinamo, Hajduk, teatar i simfonijski orkestar, a sada dajte za istraživanja jer imamo sreću da nam dolazi čovjek s toliko znanja'. Od tada ništa, dapače upravo obratno. Godinama smo jedva preživljavali; jako sam selekcionirao koji eksperiment napraviti, jer nema novca, a moraš puno puta promašiti jer se radi o nepoznatom… Za to vrijeme imao sam mnogo slobodnog vremena, koje ni u Parizu ni u Americi ne bih imao. I zato što sam bio siromašan, imao sam dovoljno slobodnog vremena za čitanje tisuća radova i da osmislim projekt na osnovi kojeg smo postali bogati. Slobodno vrijeme donijelo je velike pare. Što iz toga zaključiti? Da nikad ne treba pokleknuti, kao ona naša bakterija D. radiodurans, koju smo dugo istraživali, koja je neuništiva.

Kako biste nama, laicima, objasnili na čemu trenutačno radite u Institutu?

Naš mali institut MedILS prvi je institut u kontinentalnoj Europi koji je odlučio, nakon pustih godina isprobavanja, da će glavna tema naših istraživanja biti biologija starenja i bolesti vezanih uz starenje. Da pokušamo otkriti koji je uzrok svih bolesti koje nas ubijaju. Naime, 90 posto smrtnosti cijele populacije i u Francuskoj i u Hrvatskoj uzrokovano je posljedicama starenja, bio to Alzheimer, moždani udar, srčani udari, tumori najrazličitijeg tipa - sve te bolesti su u porastu s petom potencijom vremena našeg života. Kao da postoji isti biološki sat za sve te bolesti, koje su toliko različite. Koja je kemija tog 'biološkog sata', koji je razlog da sve te bolesti akceleriraju sličnom brzinom kako starimo, a znamo da starenje nije bolest? No starenje je uzrok svih ovih bolesti. Pitanje je zašto netko može živjeti 122 godine, kao Jeanne Calmant, i pušiti jedno stoljeće, a ne umrijeti od posljedica pušenja. Kako to da su stogodišnjaci otporni na sve bolesti? Samo ako je uzrok zajednički. Zato je važno otkriti uzrok. Mislim da smo ga mi otkrili. Zbog toga su ove engleske firme osnovane da rade na tome. Zašto je u nekim obiteljima predispozicija na rak dojke, u drugima na rak debelog crijeva, u trećim na srčane udare… A imamo i stogodišnjake koji ne uzimaju niti jedan lijek. Churchill je, primjerice, radio sve obrnuto nego što bi trebalo: bio je debeo, nije se kretao, pio je bocu viskija dnevno, pušio 18 cigara, i s 90 godina napisao je memoare za koje je dobio Nobelovu nagradu za literaturu. Kakva je biološka razlika između tih ljudi? Kad to otkrijemo, doći ćemo i do lijeka. Mislim da smo vrlo blizu tog otkrića, i to samo mi u Splitu, upravo zahvaljujući tome što smo se izolirali i što nam nitko ne soli pamet. Skrenuli smo s glavne ceste na kozji put, no rekao bih da je ta stranputica bila produktivnija nego mainsream - glavni autoput kojim svi jure. Nitko nije odlučio da će tako biti nego se tako dogodilo.

Dakle, znanost neovisna o kapitalu ipak je moguća?

Znate što je risk capital? Meni je lakše bilo dobiti kapital od 'morskih pasa' nego od jegulja koje ne možeš uloviti ni za glavu ni za rep. 'Morski psi' riziko kapitala su mi manje opasni jer su jasni i u jednome momentu se klade na znanstvenike. Lakše sam njih uvjerio argumentima, jer među njima ima vrlo pametnih ljudi, znanstvenika. Lakše sam njih uvjerio da im se isplati kladiti se na nas nego ministarstva, i francuska i naša, i dosadni Bruxelles i birokratiziranu Europsku uniju. Tako je ispalo, trebalo je uložiti puno vremena i energije, no isplatilo se. Ja, naime, ne znam biti skroman. Bio sam kompetitivni sportaš…

Koji sport?

Veslanje i košarka. Ja sam generacija Rate Tvrdića, kao gimnazijalci igrali smo u malom klubu Marjan. Kakav bi to sportaš ili umjetnik bio koji je skroman, koji ne želi biti najbolji, koji trči maraton da bi došao dvadeseti? Onda nećeš ni trčati. Ako trčiš da budeš dvadeseti, bit ćeš zadnji. Ako trčiš da budeš prvi, možda ćeš doći dvadeseti, ali možda i prvi. Ako nemaš ambicije, bolje da ne igraš. Ja i sad radim za to da budemo prvi ili, kako kažu Amerikanci, da budemo 'drugi iza nikoga'. Inače ne bismo igrali tu skupu i zahtjevnu igru istraživanja. A hoćemo li biti 15., pokazat će vrijeme. Bit ću zadnji koji bi se zbog toga deprimirao, ali sam barem u međuvremenu igrao igru. Mislim da je to najvažnije, imati strast, sve ostalo je 'know how'. No radim dan i noć, ponekad dvostruko više nego moji mladi doktorandi. Radom se borim protiv dosade, koju ne mogu izdržati više od deset minuta. Neću lagati, ne žrtvujem se i nisam patriot (takvi to jednog dana skupo naplate), jer nisam izabrao gdje ću se roditi. Ali volio bih ostaviti generaciji djece jedan veliki poklon – smanjeni strah od bolesti i smrti.

Ako znanošću vlada mainstream, što se dogodilo s društvenim elitama, intelektualcima, filozofima, koji su uvijek u povijesti iznosili svoje mišljenje? Zašto oni ne govore o mnogobrojnim problemima suvremenog svijeta i društvenih odnosa, poput migranata, birokratizacije EU…?

Društvenih elita više nema. Ili su negdje gdje mi ne znamo. Prije su elite bile u nekim divnim dvoranama, šetale po korzu, vozile se u kočijama, Tesla je izvodio nevjerojatne showove….Te elite više nema jer to više nije politički korektno. Moć u društvu ne treba biti vidna jer bi se znalo i tko je odgovoran. Mladi u Francuskoj, a vjerujem i ovdje, ne idu na ulice jer bunt više nije u modi. Bunt je nepristojno ponašanje. 'Be positive', to je geslo. U mojoj generaciji smatralo se – 'bunim se, dakle jesam'. Bunt je bio dio identifikacije, dokaz da si živ. No '68. je bila zadnji dah. Zašto se buniti kada danas imamo demokraciju?! Kažu: idi glasati! A glasovi onoga koji ništa od tih odnosa ne razumije i onog tko je upućen jednako vrijede. Netko je to sredio tako da bude lakše vladati cijelim sistemom, i to bez odgovornosti i izloženosti. Dobili smo lizalicu i gestikulaciju demokracije i trebamo biti zadovoljni. Nepopularno je i ćakulati o tajnim društvima, no ne vjerujem da se svijet razvija baš totalno kaotično, to nije vjerojatno. Nije pristojno ni biti paranoičan. Ja nemam talenta za paranoju, osjećao bih se ugroženo, a to bi mi pokvarilo kvalitetu života. Ja sam bonvivan i ne razmišljam o tome, no to ne znači da ne postoji razlog za paranoju. U Americi sam vidio na automobilu odličan sticker 'To što nisi paranoičan ne znači da nisu iza tebe da te ćape'. Ne vjerujem da tu možemo nešto učiniti, ali sam odlučio da je za mene najproduktivnije i najrealističnije da se u doba globalizacije izoliram. Da odem na neki otok i 'insuliram' se. A to je praktički Institut MedILS u Splitu. Tu mogu igrati svoju igru, platiti cijenu pokušaja i ponekih pogrešaka, uživati ako se dogodi simbolična pobjeda i popiti koju čašu dobrog vina.