Kada je University of Central Florida (UCF) objavilo da prodaje marsovsko tlo, već druga rečenica u objavi glasila je: "Ovo nije lažna vijest." Sveučilište doista na zahtjev šalje traženu količinu "tla s Marsa" što su ga tamošnji znanstvenici proizveli u svom laboratoriju, iako, u objavi se ne precizira mora li se cijena od 20 američkih dolara po kilogramu tla platiti unaprijed ili se plaćanje obavlja pouzećem. Ako koga zanima, troškovi poštarine nisu uključeni u cijenu, poštarinu plaća kupac.

Nije riječ o pravom tlu s Marsa, takvo što na Zemlji danas postoji samo u obliku ekstremno rijetkih meteorita s Marsa koji su tijekom milijardi godina doletjeli i zabili se u Zemljinu površinu. Ovdje je riječ o "zemlji", tlu što su ga znanstvenici umjetno proizveli u laboratoriju tako da ono i kemijski i po fizikalnim karakteristikama bude identično onome što postoji na "četvrtom kamenčiću od Sunca".

Recept za ovu smjesu poslao im je još prije nekoliko godina marsovski rover Curiosity koji je odavno probio sve granice predviđene izdržljivosti, te landra površinom Marsa i istražuje ga već dulje od šest godina. Iako naručivanje "marsovskog tla" iz laboratorija UCF-a nalikuje na naručivanje zemlje za uzgoj cvijeća ili povrća, dvije su osnovne razlike. Prva je to što ga ne može naručiti svatko nego samo znanstvene ustanove za potrebe istraživanja.

Što se čeka? NASA: Na Marsu smo pronašli sve potrebno za život

Tako je Kennedy Space Center bio među prvima koji je naručio, i to pola tone, što znači da su na UCF-u s tim poslom zaradili 10.000 dolara. Ukupan broj narudžbi do sada je oko 30. Druga razlika u odnosu na naručivanje zemlje za male kućne povrtlare ujedno je razlog za onu prvu razliku; stijene i prašina s Marsa u sebi sadrži pojedine kemijske spojeve koji su jako otrovni za skoro pa sve oblike života što postoje na Zemlji danas.

Znanstvenici, uostalom, i nisu krenuli replicirati marsovsko tlo iz dosade ili zato da bi si ljudi mogli nabaviti zgodan suvenir, odnosno materijal za igranje, nego zato da bismo već danas na Zemlji, dok nam se Marsa nije vratila još niti jedna letjelica nazad kući, mogli eksperimentirati što bi se i na koji sve način moglo koristiti tlo na Marsu jednog dana kad na taj planet sleti prva misija s ljudskom posadom ili se možda čak osnuje stalna ljudska kolonija.

"Ako bismo tamo otišli, trebat ćemo hranu, vodu i ostale stvari za život. I dok ovdje razvijamo načine kako da si to tamo osiguramo, moramo pronaći i način kako da te ideje provjeravamo. Ne biste baš htjeli otkriti kad ste već tamo da vam metoda (za korištenje tla na Marsu) ne funkcionira. Što biste onda? Potrebne su godine za doputovati tamo ", objavio je UCF na svojim stranicama izjavu Dana Britta, profesora koji je član sveučilišne skupine Planetary Science Group.

Taj tip je, inače, onaj frajer koji je izradio sustave za kalibriranje boja na kamerama koje se danas nalaze na NASA-inim marsovskim roverima, bez kojih bi bilo praktično nemoguće u sasvim stranom okruženju, bez ikakvih referentnih točaka, odrediti koja je boja i koja nijansa kojeg predmeta točno ona koju kamera prikazuje. Sunce tamo slabije sjaji, atmosfera je rijetka i uglavnom od CO2, pa još i prašina... Njemu je sada dop posla da se bavi proizvodnjom tla.

Ako pritom sveučilište još nešto i zaradi, hvala na pitanju, zbog toga se nitko neće buniti. S marsovskim tlom već se ranije eksperimentiralo. Problem je bio u tome što do se do spuštanja rovera na Mars i njihovih temeljitih, najmodernijih kemijskih analiza tla nije moglo precizno znati, pa čak niti previše točno okvirno, o kakvim se mineralima tamo doista radi.

Sada se zna koji je točno sastav na kojem točno dijelu površine, roveri su poslali podatke koji pokazuju da se sastav tla od mjesta do mjesta drastično mijenja. U skladu s tim, proteklih godina na nekoliko mjesta na svijetu znanstvenici su ispitivali kako uzgajati hranu, primjerice paradajz ili salatu, u takvom tlu.

Takav je bio slučaj na Sveučilištu Wageningen, pisao je Express, gdje su uspjeli razviti relativno lako primjenjivu metodu korištenja takvog tla u uzgoju povrća, a bez da biljke u sebe upiju teške metale, što bi bilo otrovno za ljude. Znanstvenici su uspjeli razviti čak i takve uvjete pod kojima su kišne gliste bile u stanju preživjeti u takvom tlu.

Problem je bio u tome što, kao niti danas, još nitko nije odredio standarde za proizvodnju marsovskog tla, bez obzira što je NASA sastav onoga što su roveri otkrili na Marsu javno objavila praktično odmah. A znanstveni standard uvijek je dobra vijest za znanstvena istraživanja. Minerali koji se nalaze u pravom tlu na Marsu, postoje i na Zemlji, ali u različitim omjerima, u nekim slučajevima čak nisu niti tako jeftini. Postupci koje je razvio UCF toliko su sofisticirani da je lako moguće da će njihove vrste "tla s Marsa" postati standard.