U pažljivo sročenom priopćenju nadbiskup Torina objavio je da papa Franjo "potvrđuje posvećenost pokrovu kojeg milijuni hodočasnika prepoznaju kao znak misterije strasti i smrti Gospodara".

No katolička crkva ne zauzima službeni stav po pitanju autentičnosti Torinskog platna. Jedino što priznaje jest da traje znanstveno istraživanje.

Otkad je 1989. godine, nakon analize radiokarbonskom metodom, dokazano da je platno staro oko 700 godina, crkva izbjegava ikakve tvrdnje osim one da je riječ o 'ikoni' kršćanske vjere.

Bez obzira na brojne argumente koji se nastavljaju nizati, svakako se radi o izrazito misterioznoj relikviji, i ne postoji objašnjenje kako je na platno dospjela slika bradatog muškarca s tragovima razapnuća.

Neki tvrde da je slika nastala prirodnim procesom, drugi smatraju da su je stvorili genijalni krivotvoritelji, dok treći zazivaju čudnovate fizičke procese povezane s uskrsnućem. Britanski znanstveni pisac Philip Ball razmotrio je nekoliko teorija.

1. Riječ je o slici

Kad bi to bila istina, današnja znanost trebala bi moći identificirati pigmente koristeći kemijsku analizu, kao što čine konzervatori. No grupa stručnjaka koja je 1978. godine detaljno proučavala platno nije našla tragove pigmenata ni boja na tkanini u dovoljnim količinama da bi to moglo biti pravo objašnjenje. Kao što ne postoje ni dokazi poteza kistom kakvi su potrebni pri nastanku slika.

Ustvari, slika je jedva vidljiva golim okom, te nije identificirana do 1989. godine, kad je uočena na negativu fotografije koju je uslikao Secondo Pia, amaterski fotograf iz Italije.

Slaba obojanost lanenih vlakana nije uzrokovana polaganjem ili unošenjem tamnije tvari na nju, nego su sama vlakna tamnije boje. I, za razliku od većine tehnika koje se koriste pri bojanju ili slikanju, boja se ne raspada, ne može se izblijediti nit promijeniti bilo kojim uobičajenim kemijskim sredstvima. Zato je grupa znanstvenika i zaključila da je riječ o realnom prikazu "bičevanog, razapetog muškarca, a ne o umjetničkom djelu".

Uz to, na platnu se nalazi prava krv, te znamo da je riječ o AB krvnoj grupi, a iako su pronađeni i tragovi ljudskog DNK, on je u raspadnutom stanju.

Doduše, jedan od članova istraživačke ekipe, američki nezavisni kemijski stručnjak Walter McCrone, utvrdio je da crvene mrlje nisu krv nego minijaturne čestice crvenog pigmenta željeznog oksida ili crvenog okera, što je dokazano spornim, iako mnogi vjeruju njegovim riječima.

Drugi vjeruju da je slika nastala trljanjem o bareljefni kip, ili da je slika 'urezana' tako što se tkanina lagano spaljivala dok je bila polegnuta na nekom takvom kipu, iako fizičke i kemijske značajke slike ne podržavaju tu teoriju.

2. Nastalo je prirodnim kemijskim procesima

Ako je obojani otisak nastao tamnjenjem celuloznih vlakana tkanine, što ga je moglo uzrokovati?

Jedan od doajena iz kruga znanstvenika koji su testirali tkaninu, Raymond Rogers iz Novog Meksika, 2002. godine tvrdio je da se to moglo postići jednostavnom kemijskom transformacijom.

Rogers je tvrdio da bi izlaganje čak i umjerenoj temperaturi od 40 stupnjeva Celzijusa, temperaturi za koju su mu mrtvozornici rekli da bi tijelo moglo postići ako je osoba preminula od hipertermije ili dehidracije, moglo biti dovoljno da nastane promjena boje na slatkim ugljikoditrantnim spojevima, koji bi se mogli naći na površini pamučnih vlakana. Rogers je inzistirao da nije riječ ni o kakvom čudu, iako nije bilo dovoljno dokaza koji bi potkrijepili njegovu teoriju.

Druga teorija je da je promjenu boje na tkanini uzrokovala kemijska reakcija neke tvari proizašle iz ljudskog tijela. Francuski biolog Paul Vignon početkom 20. stoljeća predložio je da bi ta tvar mogla biti amonijak, koji je mogao nastati razgradnjom ureje u znoju. No to je opovrgnuto, jer bi tad slika bila previše mutna.

1982. godine biolog John DeSalvo izjavio je da bi se pak moglo raditi o mliječnoj kiselini izvučenoj iz znoja. Taj je sastojak naime 'kriv' za tzv. Volckringerove uzorke - točnije slike lišća koje će biti vidljive ako list ostavite da godinama stoji između stranica knjige, a do kojih dolazi reakcijom tvari iz lista na papirnata vlakna, uslijed čeka dobivamo tamne negative.

3. To je fotografija

Fotografija Seconda Pia pokazala je da je slika na platnu u biti negativ: ona je tamna tamo gdje bi trebala biti svijetla. Ovo produbljuje misterij, a čak je i sam Pia pretpostavio da je platno moglo nastati nekim primitivnim oblikom fotografije.

Tu je ideju neumorno podržavao južnoafrički povjesničar umjetnosti Nicolas Allen, koji je tvrdio da se to moglo postići korištenjem materijala i znanja koje su srednjovjekovni znanstvenici imali puno prije nego je otkrivena današnja fotografija. Ključna stavka ove teorije jest da je spoj osjetljiv na svjetlost - srebrni nitrat, koji je potamnio emulziju prvih pravih fotografskih ploča u 19. stoljeću, što se dogodilo kad je svijetlo transformiralo srebrnu sol u minijaturne crne čestice srebrnog metala.

Iako se čini da je ova tvar bila nepoznata u srednjem vijeku, Allen tvrdi da je ona opisana još u spisima Jabira ibn Hayyana, arapskog kemičara iz 8. stoljeća, te da je spominje njemački dominikanac Albertus Magnus u 13. stoljeću.

Moguće je da je platno moglo biti obloženo tom tvari u mračnoj komori, a zatim kroz objektiv (izrađen od kvarca, a ne stakla) izloženo sunčevoj svjetlosti. Allen je i sam izradio replike platna koristeći modele figura.

No kako je slika ostala na tkanini nakon što je srebro uklonjeno, i kako su srednjovjekovni krvotvoritelji stekli ovo sofisticirano zanje o optici i kemiji bez da su ostali ikakvi pisani tragovi o tome, pitanja su na koja nitko nema odgovore.

Ostatak teksta pročitajte na BBC-u.