Prije pola stoljeća klinci su u osnovnoj školi učili da je udio CO2 u atmosferi oko 0,03 posto. Danas, ako će krenuti tragati po ozbiljnim izvorima po internetu, doznat će, primjerice, da je po tom pitanju sada riječ o 0,04 posto. Uz opasku da se radi o podacima za 2014. godinu. Posljednjih nekoliko godina okvirno se navodilo da ovakve količine ugljičnog dioksida planet Zemlja ne pamti u svojoj atmosferu milijunima godina.

Skupina znanstvenika s Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klime iz Njemačke to je sada učinila i službenim, dokazala je da je posljednji put u Zemljinoj atmosferi ovoliko CO2 bilo prije tri milijuna godina. Da nije bilo ovakvog čovjekovog utjecaja zbog dobivanja energije za industriju iz nafte, ugljena i plina, izračunali su, u atmosferi bismo imali 280 ppm (čestica na milijun čestica).

Bez budućnosti I u HR: Za 20 godina masovno će ubijati vrućine, glad, žeđ

Još prije 12 godina tadašnji direktor Goddardovog instituta za svemirske studije pri NASA-i i NASA-in najslavniji klimatolog James Hansen upozoravao je da je granica iznad koje čovječanstvo zagađenjem uništava i sebe i najveći dio života na zemlji, 350 ppm. Užas u tom podatku bio je u tome što su razine tada vile već 385 ppm. A danas? Danas CO2 u atmosferi ima čak 410 ppm, odnosno nešto više od 0,04 posto gledano volumenski i ne zaustavlja se.

Glavni razlog zbog kojega je najnovije istraživanje iz Potsdama krajnje uznemirujuće je to što je njime dokazano da je posljednji put atmosfera na Zemlji na takvim razinama bila prije tri milijuna godina, odnosno, u vrijeme kad je Grenland bio skoro sasvim zelen, kada je šuma bilo i na Antarktici i kada je zbog svega toga prosječna razina mora bila 20 metara viša nego danas.

Što tri milijuna godina znači za ljudsku vrstu može se prikazati čuvenim uvodom u "Odiseju u svemiru 2001." Arthura C. Clarkea u kojoj opisuje izumiranje naših direktnih predaka u "neprijateljskom okruženju pleistocena" i bijeg s ruba izumiranja zbog "vanjske intervencije" u evoluciju njihove inteligencije, otkrivanje oruđa i svega ostalog. Ovako nagla promjena u atmosferi Zemlje, kao što joj to radimo danas, ekstremno je rijetka za cijeli raspon od 4,5 milijardi godina koliko planet postoji.

Da se ne govori o 1,5 milijardi godina postojanja višestaničnog života. Ili 400 milijuna godina otkako postoje četveronošci i složene kopnene biljke. U toj priči posljednjih 11.000 godina tijekom kojih čovjek podiže razne civilizacije, zapravo se slobodno može smatrati incidentom.

Čovjek u bilo kojoj fazi evolucije sve do nas danas baš nikada nije živio u ovakvoj atmosferu koja ubrzano mijenja klimu, otapa polarne predjele, dovodi do ekstrema – najčešće valova vrućine, ali i hladnoće, suša i poplava... Nije to i jedino što je čovjek posljednjih nekoliko godina učinio životu na Zemlji. Samo od 70-ih do danas uništavanjem šuma, uništavanjem klime, zagađenjem i nekontroliranim širenjem u do jučer prirodne prostore, direktno je prouzročio smanjenje broja životinja na svijetu za 60 posto.

Express je nedavno pisao o tome da u ukupnoj biomasi kralježnjaka na svijetu milijarde ljudi i životinje koje si čovječanstvo uzgaja za industriju hrane i ostalog, čine 96 posto, a samo 4 posto biomase kralježnjaka na cijelom svijetu otpada na divlje životinje. Što se svijeta prije tri milijuna godina tiče, čija je atmosfera imala isti udio CO2 u zraku kao što smo učinili da ima danas, u tom svijetu živjeli su zajednički preci ljudi i čimpanza, ljetne temperature na primjerice Arktiku bile su 14°C više nego danas...

Za vizualnu ilustraciju što bi značilo samo podizanje mora za 20 metara, Express je pripremio nekoliko ilustracija koje se tiču Jadranskog mora.

S 20 metara višom razinom mora, ono bi iz Crnog mora prodrlo u današnje Kaspijsko jezero i otamo poplavilo stotine, erozijom tla vjerojatno i tisuće kilometara srednjoazijskih nizina. Preko puta hrvatskog dijela Jadranskog mora, u Italiji bi more prodrlo dolinom rijeke Po i Parmu, Modenu i Veronu učinilo obalnim jadranskim gradovima. Svoju luku dobio bi čak i mali San Marino, a Venecija, Padova, Ferrara i mnogi drugi gradovi već odavno bi predstavljali morsko dno.

Istra bi se pretvorila u pet poluotoka zbog mora koje bi prodrlo duž istarskih rijeka i zaljeva. Četiri od tih poluotoka nalazili bi se na nepotopljenom teritoriju Hrvatske.

Pula bi se raspala u nekoliko otočića i taj arhipelag bio bi nemoguć za život sve da svijet još i ostane nastanjiv.

Rijeka bi bila potopljena u svim svojim dijelovima koji nisu na dovoljno sigurnoj visini iznad mora.

Na svom sjevernom dijelu na nekoliko otočića raspao bi se otok Krk.

Pag se raspao u mnoštvo duguljastih otoka i cijela sjeverna Dalmacija više se ne može prepoznati.

Zadar je potopljen praktično cijeli kao i niz primorskih mjesta prema jugu.

Šibenik je pod morem sve do Jadranske magistrale, na karti se vidi Biograd na moru pod morem, Vransko jezero je zaljev odvojen od pučine uskim duguljastim poluotokom, veliki broj otoka u Kornatima su ili potopljeni ili rascjepkani.

More je do Jadranske magistrale doprlo i uz Kaštelanski zaljev. To znači da su potopljeni Trogir s kompletnom okolicom, cijela Kaštela, najveći dio Solina i pola Splita. Marjan odavno više nije poluotok, nego otok.

Na podizanje razine mora najranjivije područje u Republici Hrvatskoj, dolina Neretve, do te je mjere potopljena da se more sada pruža sve do aerodroma kod Mostara. Odavno ne postoje Ploče, Opuzen, Metković i Čapljina.

Još južnije, ne postoje više niti Cavtat niti Kupari. U Dubrovniku je Babin kuk postao otok, umalo i Lapad, Stari Grad je sasvim pod morem, a Ombla je prodrla na pola kilometra do granice BiH.

Proces rasta mora ovakvih razmjera uslijed otapanja ledenih pokrova Zemlje, a sve zbog globalnog zatopljenja, trajao bi nekoliko stotina godina. Express je već prikazao kako bi izgledao Grenland kad bi se s njega otopio sav led. Najgore vijesti po čovječanstvo, međutim, dogodile bi se već davno ranije, sredinom 21. stoljeća, kada bi svijet prešao granicu od 1,5°C zatopljenja, uskoro i 2°C, o čemu smo pisali kao o granicama preživljavanja Hrvatske barem donekle onakve kakvu je poznajemo danas i uopće opstanka prirode u našim krajevima, možda i nacije.