Četvrtak prijepodne bit će savršeno doba za citirati čuveno "Bez panike" Douglasa Adamsa iz "Vodiča kroz galaksiju". Za nekoliko sati asteroid 2012 TC4 "za dlaku" će promašiti Zemlju, točnije za jednu puku devetinu udaljenosti od Zemlje do Mjeseca. Još zornije, u trenutku kad gromada mase 7000 tona proleti brzinom od 17 kilometara u sekundi, Zemlji će biti osam puta bliža nego Mjesecu. A što bi bilo da se neka takva kamenčina zabije u Zemlju, kolika je opasnost od toga i koliko se čovječanstvo od toga može zaštititi?

Kad bi se konkretno ovaj asteroid sudario sa Zemljom, došlo bi do eksplozije, ugrubo, siline poput eksplozije 20 atomskih bombi. No, njega su astronomi otkrili još prije pet godina i već danas znamo da će nas opet obići 2050. i 2079. godine, te da nema nikakve šanse da se u tim bliskim susretima zabije u naš planet. Dapače, svjetski astronomi diljem svijeta računaju da danas niti jedan asteroid u Sunčevom sustavu nije na takvoj putanji da bi se sudario s našim planetom u sljedećih 100 godina.

Jedini problem u takvoj računici je to što se pod time misli na asteroide koji bi bili u stanju načiniti ozbiljnu štetu. A ovaj ne spada u takve, koliko god bi bio kadar zbrisati omanju državu. Takvih asteroida svake godine relativno blizu Zemlje u prosjeku projure tri komada. Ovaj sad izniman je zato što će nam se približiti zbilja pomalo neugodno blizu, toliko da će svjetske astronomske agencije poput NASA-e, ESA-e i drugih na tom preletu testirati sustav uzbunjivanja pred asteroidnom opasnošću.

Pritom se ne misli na mnoštvo svemirskog kamenja koje Zemlju zaspe svakog dana. Procjenjuje se da na naš svijet dnevno iz svemira padne između 50 i 100 tona materijala. U pravilu je riječ o tako malim komadima da se, uslijed velike brzine kojom padaju prema površini planeta, u atmosferi od trenja prvo užare, a onda i raspadnu, pa i ispare. U slučaju iz Čeljabinska 2013. tamošnji stanovnici imali su sreću što je gromada poput ove koja će nas promašiti u četvrtak upala pod takvim kutom da se raspala u zraku.

U slučaju iz Sibira 1908., a to je već bio vrlo ozbiljan udar, čovječanstvo je opet imalo sreću da se meteor u Zemlju zabio u skoro pa nenastanjenom području. Uglavnom, asteroid koji bi u promjeru imao nekoliko desetaka metara ili čak i koju stotinu, bio bi u stanju doprijeti do površine planeta brzinom do 20 kilometara u sekundi. U Zemljinoj povijesti oni najveći znali su iza sebe ostaviti kratere široke desecima kilometara i duboke stotine metara. Kakva je razlika u udaru asteroida širokog 20 metara i onog od 200 metara?

Uzmimo da su oba od željeza i da putuju brzinama od 17 kilometara u sekundi, te da Zemljinu površinu ciljaju pod kutem od 45 stupnjeva. Onaj manji bi se na visini od 3500 metara najvjerojatnije raspao na manje komade koji bi dalje nastavili padati brzinom od 6 kilometara u sekundi. Kad bi pali, iza sebe bi ostavili male kratere, eksplozija bi porazbijala prozore, procjene su da bi u užem području popadala neka slabija stabla. Onaj od 200 metara također bi se raspao u nižim slojevima atmosfere, ali na veće komade.

Usto, svi ti komadi nastavili bi juriti prema tlu brzinom od 16,8 kilometara u sekundi. To znači da bi prvo na visini od 3500 metara zagrmjela jeziva eksplozija, a već samo 2 desetinke sekunde sva ta sila svemirskih gromada zabila bi se u tlo. U trenu bi nastao krater širok pet kilometara i dubok čak pola kilometra. Tlo bi se uokolo zatreslo do razine potresa od najmanje 7 stupnjeva po Richteru, a u zrak bi suknula plamena kugla visoka 3,3 kilometara koja bi usput spržila i sve u radijusu od nekoliko kilometara.

Ako se pita geološku ili astronomsku statistiku, takve udare Zemlja trpi jednom u 70.000 godina. Udare asteroida promjera 20 metara trpi pak svakih 170 godina. Još malo statistike; prema podacima NASA-e, astronomi su do danas otkrili 17.000 asteroida koji se vode kao "bliski Zemlji". Oko 1000 njih veći su od jednog kilometra. Daljnjih 7000 veći su od 140 metara. Nije da itko išta sa sigurnošću jamči, ali mogućnost da nas nešto gadno takvih dimenzija pogodi do kraja stoljeća vrlo su male.

U tom izrazito živom susjedstvu, jedan poseban svat, onaj imena "410777 (2009 FD)" ima šanse od 1:714 da nas udari 2085. Kad je Zemlju 2011. promašio asteroid promjera 400 metara, bilo je to zapravo isključivo zabavno, jer je projurio tako daleko da nije bilo baš nikakve opasnosti iako je prošao između Zemlje i Mjeseca. No, 2029. Zemlju će, prema sadašnjim proračunima, posjetiti asteroid Apophis.

I to na udaljenosti od samo 38.000 kilometara, znači nešto čak i bliže nego ovaj što će nas promašiti sutra prijepodne. Zabava će za 12 godina biti utoliko veća što je, za razliku od ovoga promjera između 15 i 30 metara, Apophis promjera čak 400 metara. Takvo brdo, onakve brzine, na visini nekih satelita, to već više nije tako smiješno.

Srećom pa je do tada još 12 godina i uopće nema sumnje da će ga se tako revno pratiti iz nebrojenih teleskopskih okulara da će se moći reagirati i više nego na vrijeme, ako pokaže makar najmanji znak da je spreman praviti nam planove za ostatak života.