Prije 45 godina Ernsta Stuhlingera iz NASA-e časna sestra iz Zambije, Mary Jucunda, priupitala je kako uopće može predložiti da se milijarde dolara potroše na let u svemir kad na Zemlji gladuju djeca. Danas, Stuhlingerov odgovor dokazuje da su svi troškovi bili i više nego opravdani.

"Sigurno nije slučajnost što smo počeli viđati velike zadatke pred sobom, dok istražujemo svemir, te ujedno počinjemo dobivati bolji uvid u svoj planet. Na sreću, svemirsko doba ne samo da nam pridržava ogledalo u kojem se možemo i sami ogledati, nego nam pruža i tehnologije i izazove, motivaciju, pa čak i optimizam da se suočimo s ovim zadacima puni samopouzdanja."

S vremenom smo zahvaljujući svemiru itekako napredovali, ali smo se i sve više počeli oslanjati na satelite, vjerujući da je svemir jednostavno toliko velik da može primiti sve što otpustimo u njega.

Od početka doba svemirskog istraživanja, bilo je više od 5.000 lansiranja, s tim da su svaki put Zemlju napustili i sateliti koji su služili za promatranje Zemlje ili primjerice komunikaciju. Zbog svega toga, svemir je sve pretrpaniji i zagađeniji, što je znanstvenike počelo ozbiljno zabrinjavati.

Američka mreža za praćenje svemira prati desetke tisuća predmeta koji su veći od loptice za tenis, a koji putuju u orbiti iznad nas. Procjenjuje se da bi u tom okruženju moglo biti oko stotinu milijuna predmeta koji su veći od jednog milimetra. 

Iako je riječ o malenim predmetima, zahvaljujući ogromnoj brzini orbite, svaki od njih može potencijalno oštetiti ili uništiti satelite o kojima smo u međuvremenu postali potpuno ovisni.

Možda je najočitiji simptom problema svemirskog otpada redovito manevriranje Međunarodne svemirske postaje koje se izvodi kako bi se izbjegli sudari, kao i sve češća alarmantna potreba da astronauti u sklopu postaje potraže zaklon kad se neki komad otpada otkrije prekasno i ne može izbjeći.

Sustavi na Međunarodnoj svemirskoj postaji, koji pružaju glavnu potporu za održavanje životnih funkcija u svemiru, također su odgovorni za izuzetnu osjetljivost u slučaju da postaju okrzne bilo kakva krhotina. 

Nedavni primjer 'crvenog zajedništva' (kad je komad krhotine došao toliko blizu da je predstavljao opasnost za čitavu postaju), pokazao je još jednom kolikje opasno smeće u svemiru. Srećom, svemirska postaja nalazi se u orbiti na visini na kojoj je broj takvih krhotika izuzetno nizak. Na višim razinama je i količina svemirskog smeća puno viša, no ondje se upućuju samo robotski upravljane letjelice. 

Iako satelitima itekako možemo zahvaliti što danas toliko dobro poznajemo svoj planet, pri sudaru dva satelita dolazi do velike količine svemirskog smeća koji nastavi nesputano cirkulirati našom orbitom gdje predstavlja prijetnju preostalim satelitima. 

Kesslerov sindrom i kako ga riješiti?!

1978. godine znanstvenik Donald Kessler upozorio je da se u našoj orbiti, kako šaljemo nove satelite, povećava količina svemirskog otpada, koji se ubrzano gomila i predstavlja sve veću prijetnju.

To gomilanje opasnog otpada do kojeg dolazi uslijed niza velikih sudara u niskoj zemljinoj orbiti, prozvano je Kesslerovim sindromom. Budući da je on na djelu, znanstvenici su se počeli brinuti što bi se moglo dogoditi ako izgubimo dragocjene podatke kojima 'upravljaju' sateliti , pa su počeli razmišljati kako se riješiti problematičnog smeća i spriječiti Kesslerov sindrom.

Unatoč svoj raspoloživoj tehnologiji, nije riječ o jednostavnom zadatku, već je nužan razvoj novih tehnologija, izglasavanje novih zakona i ogromne financijske investicije.

Europska svemirska agencija trenutačno vodi u ovom 'ratu za rješavanje problema', jer radi na misiji nazvanoj 'e.Deorbit' čiji je cilj uklanjanje velikog europskog satelita iz orbite.

Riječ je o ambicioznoj misiji u čije ime je razvijeno mnoštvo tehnološke opreme, a koja će, iako rizična, ako se pokaže uspješnom, dokazati da postoje tehnička rješenja za problem svemirskog otpada, čak i ako i dalje postoje političke, pravne i financijske prepreke.

e.Deorbit misija bi se trebala suočiti s ključnim preprekama sljedeće godine, a u međuvremenu znanstvenici traže rješenja i za budući razvoj tehnologije u svemiru, te su počeli raditi na malim satelitima, koje mnogi smatraju svemirskom budućnosti, a koji su, uz to što su mali i puno jeftiniji, premda jednako učinkoviti.

Nadamo se da će zaživjeti i da će se giganti sigurno vratiti doma, kako bi za početak bar uspješno stali na kraj stvaranju novog otpada nakon čega bi se mogli posvetiti i pronalasku rješenja kako se riješiti onoga koje još prijeteći leti okolo, piše BBC.